Tko će vratiti dostojanstvo Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji: Može li Barić vratiti duhove u bocu?

Tko će sačuvati još malo ponosa što je ostalo od hrvatske nogometne reprezentacije? Tko će vratiti dostojanstvo reprezentaciji koja je svoj ugled gradila godinama u idiličnom obiteljskom okruženju u kojem se uvijek znalo što smiju "sinovi", a tko je "tata", u kojoj je duh zajedništva i uvažavanja nadvladao zvjezdomaniju, taštine i ljubomore i bio važan čimbenik u stvaranju neponovljivog rezultata hrvatskoga nogometa? Tko će zaustaviti sva ta silna pljucanja, ne izvana – jer toga nije bila pošteđena ni slavna garnitura "vatrenih" u najboljim danima – nego iznutra, pljucanja igrača jednih po drugima, njihova javna polemiziranja s izbornikom, izbornikova javna polemiziranja s njima, javno oglašavanje cijele galerije umišljenih nogometaša koji sami sebe vide kao reprezentativne kandidate, pa sada drže lekcije svima i o svemu, upozoravajući, jasno, na svoju neopravdanu zapostavljenost? U samo tri dana nakon fijaska u utakmici protiv drugorazredne Estonije na startu kvalifikacija za Europsko prvenstvo novinskim se stranicama slilo previše i sportskog i ljudskog "iščašenja" iz redova samih protagonista "grandiozne nule" u Osijeku, da se ne možemo ne upitati kako će ti isti dečki i taj isti izbornik za mjesec dana dijeliti istu svlačionicu i iste ambicije, kako će staviti "glave skupa" i "poginuti" za isti cilj.

Kako će Jurica Vranješ, koji je novinskim stupcima razlio svoju silnu uvrijeđenost zbog izostavljanja iz momčadi za dvoboj protiv Estonije, pogledati u oči četvoricipetorici suigrača, koji se, tvrdi on, otvoreno ulizuju Bariću, čemu, poručuje Vranješ, "treba stati na kraj". Kako će uostalom izbornik i dalje surađivati s nogometašem koji mu podmeće da u momčad stavlja prvake slatkorječivosti, a ne lopte i poteza.

Kako će suigrači prihvatiti posprdnost Nike Kovača, koji se, uvrijeđen što se nije našao na osječkom travnjaku, narugao kolegama, izjavljujući neposredno nakon utakmice: "A što očekivati od reprezentacije koja nije ustanju pobijediti estonske amatere?"!? Nažalost, na udicu javnog pljucanja upecao se i sâm izbornik, pa je Kovaču poručio da svojim amaterskim pristupom treninzima u kampu reprezentacije nije zaslužio da igra ni protiv – estonskih amatera. Naposljetku, Barić je svoja javna izlaganja nesretno zapečatio tvrdnjom kako ima "limitiranu momčad", stvarajući si javnu odstupnicu u slučaju defitivinog kraha u kvalifikacijama. Njegova je tvrdnja odmah postala predmetom opće rasprave smije li "vojskovođa" javno omalovažiti svoju "vojsku".

Manje je pritom važno što je Barić tvrdnjom o igračkim limitima dirnuo u igrački ego, mnogo je važnije kako će se "vojskovođa" za mjesec dana suočiti s "vojskom" kojoj ne vjeruje i povesti je u odlučujuću bitku. Nije li, zapravo, Barić, samo ljepšim riječima, izrekao isto što je nesuđeni izbornik Ivan Katalinić, vrlo javno i vrlo grubo, nedavno izrekao o nogometašima Zagreba, govoreći tada još uvijek kao Zagrebov trener, "kako se od dreka ne može napraviti pita"? Pravi trener i pravi vođa nama pravo na takav pedagoško-jezični ispad! Oglasio se javno i nesretni Stjepan Tomas, s čijim se pozicijama, ali i nogometnom logikom, najprije "loptao" Jozić, a nastavio Barić. Tomas, nezadovoljan svojim statusom u reprezentaciji, zanio se – valjda ponesen koječime što je posljednjih dana izrečeno na Barićev račun – pa je rekao: "Smeta me primjedba Barića kojom sugerira da će Tapalović čuvati Balakova ako ja neću biti spreman." I Tomas je pokazao da ima – jezik! Iz skromih igrača odjednom su progovorile igračine, kojima su izgleda Boban, Prosinečki, Šuker, Asanović, Jarni... godinama zauzimali mjesto u momčadi. Gotovo jednako su glasni i neki mlađi nogometaši i njihovi zaštitnici, koji iako gube od nejake mlade reprezentacije Slovenije, smatraju da su zaslužili prečicu do najjače seniorske momčadi. Možda da ih podsjetimo, kako bismo ih potakli na malo više ljudske i sportske skromnosti: iz galerije asova koji su 1987. godine osvojili naslov juniorskih prvaka svijeta u Čileu, nitko osim Prosinečkog ni tri godine kasnije na SP u Italiji nije bio ni blizu udarnoj momčadi tadašnje A reprezentacije.

Tko se uopće u svoj toj konfuziji poremećenih odnosa, prava, dužnosti, predugih jezika a prekratke pameti u nogometnoj reprezentaciji može nametnuti kao stožerna figura? Logično, to bi morao biti Otto Barić. No, može li Barić još uopće držati razbuđene duše i duhove pod kontrolom?