autokluba i savjetnik Zagrebačkih cesta, ravnatelj tajne službe POA i sada, eto, ministra unutarnjih poslova.
Deponij američkog smeća
Dva su razloga njegova čvrstoga položaja na trenutačnoj ministarskoj funkciji. Kao prvo, posljednjih godina podržavaju ga konzervativni američki krugovi, koji su domaćim tajnim službama i MUP-u isporučili vlastitu prislušnu tehnologiju, uz profesionalne policijsko-špijunske recepte iz "hladnoga rata". Zato Hrvatska umnogome podsjeća na deponij medijskih, sudskih, kulturnih i političkih priča koje su u SAD-u davno potrošene i izbačene iz upotrebe. Uz Karamarka i njegova poslovnoga i političkoga okruženja, nešto od staroga američkoga smeća u Hrvatskoj još malo produžava život, uključujući američke predodžbe o mafiji.
Domaća je mafija sasvim drugoga oblika, pa je Karamarko ne prepoznaje je kao problem. Drugi razlog Karamarkove dugotrajnosti jest osobno obožavanje policijsko-obavještajnoga resora, čistoga koncentrata državne moći. Predstavlja ostvarenje njegovog mladenačkoga sna o samostalnoj hrvatskoj državi, u kojemu nikada nije bilo živih ljudi, samo gomila simbola. Danas je domaća policija grandiozna institucija, s uniformama američkoga kroja, najsuvremenijim voznim parkom, dobro treniranim specijalcima, ali bez trunka mozga u glavi. Da postoji čak iskreni interes da se riješe kompliciranija ubojstva poput Ive Pukanića ili Ivane Hodak, Karamarkovi ljudi to nisu u stanju učiniti. Oslanjajući se na prislušne uređaje, koji po zraku love SMS-poruke i mobitele, postali su nesposobni za elementarni policijski zanat, kojim se otkrivaju ovozemaljski tragovi kriminalaca i ubojica. Kao krajnji rezultat, Hrvatska je dobila kriminal, koji se ne mora više skrivati u podzemlju. Može mirno šetati po suverenoj hrvatskoj zemlji i voziti se, primjerice, Hrvatskim autocestama, a da Karamarko to iz svoga okruženja
uopće ne primijeti.
U funkciji predizborne difamacije
Ipak, njegovi najbliži suradnici tvrde da on svoje aktualno ponašanje nije unaprijed planirao, nego je ono dobrim dijelom rezultat strategije Mladena Bajića, državnoga državnoga odvjetnika, koji diktira smjerove progona i kaznene politike. Puno zabrinutiji za svoju budućnost od Karamarka, Bajića sve više smeta što njegov opstanak ovisi o Saboru. Uz svoje dugačko zlopamćenje, nikada neće zaboraviti da je posljednji put SDP ustao protiv njegovoga izvješća. Zato se Bajić potpuno stavio u službu Jadranke Kosor i slabašnoga HDZ-a, nikada slabijeg od svoga osnutka. Prvo je za nju pohapsio pripadnike protivničke frakcije unutar HDZ-a, sada pokreće kaznene progone protiv njezine izvanstranačke konkurencije. Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel je jedna od prvih žrtava. Premda optužbe ne stoje najbolje, u prvom koraku važno je da se kazneno difamira prije mogućih parlamentarnih izbora. Optužnice DORH-a već odavno ne služe pravdi,
nego zastrašivanju.
Karamarko ga u stopu prati. Otkako je Bajić dobio proširene ovlasti, navodno, ni nema drugoga izbora.
Pašnjaci
Pašnjake u vlasništvu rodbine i predaka Tomislava Karamarka, Gradsko vijeće Obrovca proširilo je u građevinsku zonu u Prostornom planu i na Karamarkovu
djedovinu, tik uz more i Zrmanju.
Karamarkovi su posjedovali tisuće četvornih metara na kojima su se do tada pasle domaće životinje. Koliko je točno bilo zemljišta u vlasništvu samog ministra, nije poznato. Pašnjaci su se u katastru vodili na njegovog oca i djeda. Mještani su govorili da je riječ o više tisuća četvornih metara i pomnožili s ondašnjom prodajnom cijenom, dobili iznos koji je sugerirao da Vlada ima još jednog člana koji nije egzistencijalno ugrožen. Za prenamjenu pašnjaka u građevinsku zonu ne bi se saznalo da sami Kruševljani nisu ustvrdili kako je odluka Gradskog vijeća dovela u pitanje njihovu egzistenciju. Parcele drugih mještana tik uz Karamarkove, Prostorni je plan čudnovato zaobišao. Mještani sasvim običnih imena, bez titula i veza ostali su izvan građevinske zone.
Ostatak članka objavljen je u upravo objavljenom broju magazina In Medias Res, koji možete potražiti na kioscima.
