No, jeste li pokušali komunicirati sa državom i bankama, pritom ne koristeći Windows platformu, ili još i gore – ne koristeći onu Windows platformu koju banka podržava, te Internet Explorer kojeg banka podržava, ponekad i verziju Jave koju banka podržava?
Nemam takvih problema. Internet bankarstvo koristim još otkad je ISDN-a u Hrvata, koristeći Linux i standardni browser – tada Netscape, danas što Firefox, što Chrome. Ima tome već valjda petnaest godina kako se Internet bankarstvom služim bez ikakvih problema.
Ima li država pravo zahtjevati da koristimo samo jednu platformu?
Zašto onda kukam? Zapamtimo za trenutak tu informaciju i posvetimo se činjenici da danas, u 21. stoljeću, u komunikaciji sa FINA-om ne mogu koristiti Linux, unatoč mnogim promjenama koje su se dogodile u tih više od deset godina (pa smo tako doživjeli i da sve tri platforme mogu uglavnom bezbolno razmjenjivati dokumente, što je nekad bilo nezamislivo bez raznoraznih konvertera).
Činjenica je da koristim Linux kao primarni OS. Također, činjenica je da mi taj vražji Linux zaista omogućava i kreativnost, i razvijanje potencijala, i slobodu izbora, i bildanje produktivnosti, i sve ono čime vas inače bombardiraju pri lansiranju kakvog novog komercijalnog operacijskog sustava.
Koristim ga zaista za sve – osim kad su u pitanju (neka) državna tijela, jer ta neka tijela upravo zahtjevaju od mene da koristim Windowse (što mi nije problem, ali ne želim – jer sam građanin, a ne ovca) i točno određenu šaku softvera, inače ništa od usluge. Ima li država pravo na takvo ponašanje?
Odgovor je pokušala dobiti saborska zastupnica Marija Lugarić, a odgovor na njene upite vezane uz elektroničko poslovanje FINA-e i Porezne uprave možete pogledati ovdje.
Drugi podržani format: A4 papir
Jasno je kako potpisnik (Premijerka Kosor) u ovom slučaju tek potpisuje ono što su drugi za nju napisali, pa ostavimo politiku po strani. Kakve se stvari kriju u tom odgovoru, a pitanje su stručnosti i poslovnosti?
Ponajprije, ispostavlja se kako Microsoft Excel nije jedini podržani format na kojem se dokumentacija može predati. Postoji i drugi podržani format, onaj A4 papira. Dakle, to je naša e-uprava: ili Excel datoteka, ili donesi isprintan papir, po mogućnosti onaj zebrasti beskonačni. I zaista, tko kaže da vas netko sili da kupujete MS
Office?
FINA se tako hvali kako je taj format tu još od 2001. godine, prije nego su donesene Odrednice o otvorenom kodu i odrednice o interoperabilnosti. Stoji – no, otvoreni kod, otvoreni standardi a posebice interoperabilnost nisu pojmovi nastali tek kad je vlast o njima donijela smjernice.
Posebice interoperabilnost, taj kamenčić u cipeli svakog većeg informacijskog sustava. Ne biste vjerovali, ali u nekim ozbiljnim velikim ustanovama/tvrtkama/organizacijama, interoperabilnost je strateški važna stvar, koja se proučava, planira i što je više moguće implementira. Zašto? Zato što štedi novac. Pravilno isplanirana i provedena interoperabilnost omogućila bi FINI da bez većih problema prihvaća dokumente ne samo iz MS Office-a i OpenOffice-a, primjerice,
već i iz drugih (idealno: bilo kakvih koje mogu dokumente spremiti u odgovarajućem formatu) aplikacija.
Ni govora o interoperabilnosti
Interoperabilnost u svom idealiziranom svjetlu izgleda ovako: vaš knjigovođa napravi dokument koristeći neki program na nekom OS-u na svom računalu, ili ako je veselije raspoložen na svome opamećenom mobilnom telefonu, i jednostavno pošalje datoteku, ne razmišljajući o nikakvim konverzijama, verzijama Excela, kodnoj stranici i tome sličnom.
FINA interoperabilnost definira kao mogućnost korištenja MS Excela i –papira. Tu, gospodo, nema interoperabilnosti niti mrvice. Kad bi postojala mogućnost predavanja dokumenata u Excel obliku ili ODF (Open Document Format) obliku kakav koriste OpenOffice (i još dvadesetak drugih uredskih paketa, što slobodnosoftverskih, što komercijalnih), onda bismo zaista mogli pričati o interoperabilnosti. Ovako, o interoperabilnosti nema nikakvog govora.
Kao jedan od argumenata za očuvanje ovog zakrečenog stanja, osim izlike da je to tako nastalo prije deset godina, FINA navodi i kako su "...FINA i njeni korisnici navikli na taj format razmjene i prilagodili se u toj mjeri da bi danas svaka nagla izmjena bila korak natrag". Mnoštvo je pogrešnoga u toj rečenici.
Prije svega, otkud si FINA uzima pravo govoriti u ime svojih korisnika? Na osnovu čega FINA zna da korisnici žele to i samo to, i da apsolutno ne žele nikakve promjene? Navikli su, kaže – da, FINA je navikla, korisnici su se morali priviknuti, jer izbora jednostavno nisu imali. Prilagodili se, da, jer su morali. Možda je netko i htio staviti OpenOffice na uredsko računalo kako bi uštedio na troškovima poslovanja, ali što kad financijsko izvješće mora predati u obliku Excel datoteke? Ništa, kupit će ili ukrasti MS Office, barem za to jedno računalo. Prilagodba, da – radi preživljavanja.
Štefica (TM) na OpenOfficeu
Najzad, izjaviti kako bi svaka nagla promjena bila korak natrag – potpuno je obmanjujuća. Tko tvrdi kako bi usvajanje ODF-a kao prihvaćenog formata bilo korak natrag? Zašto?
FINI svakako bi, jer bi oni svoje procese morali prilagoditi još jednom formatu, i taj posao niti je lak, niti je jeftin. No, s druge bi strane njihovi korisnici imali financijsko olakšanje.
Pomislimo li na silne Štefice(TM) koje se ne bi snašle u novom uredskom paketu, to zaista nije problem interoperabilnosti niti procesa. Najzad, i taj razvikani hype oko ljudi koji bi od očaja skakali kroz prozor kad bi im netko MS Office zamjenio OpenOffice alatom, to je čisti marketinški trik. Istina, postoji prelazni period,
i bude tu par dana smanjene produktivnosti dok se ljudi ne naviknu na novo sučelje – ali pričati kako će nekome produktivnost biti uništena zbog toga što ne koristi MS Office – ta, molim vas...
I ništa manje bitno – nitko ne kaže da bi FINA trebala ukinuti Excel format, iako se u odgovoru to pokušava nametnuti kao zaključak. Ne, cijela ideja ove priče je omogućiti ljudima izbor – pa tko želi slati Excel datoteke, neka šalje Excel datoteke, a onaj tko želi slati ODF dokumente neka šalje ODF dokumente. Tko ne želi mijenjati način rada to niti ne mora, ali onaj tko želi treba imati mogućnost izbora. Priča o "koraku natrag" samo je strašilo kojim se pokušava opravdati nečinjenje, čuvanje statusa quo, a korisnici usluge koriste se kao živi štit, jer eto zbog njih se ne bi trebalo ništa mijenjati, da oni jadni ne trpe.
Opravdanja za Excel
Istina je posve drugačija: uvođenjem ODF-a kao podržanog formata zapisa podataka samo bi se povećala fleksibilnost, a jedini koji zbog toga mogu kukati su djelatnici čija je zadaća osposobiti tu dodatnu mogućnost. Troškovi, muka, nesigurnost i dodatni posao, sve je to nešto što će na kraju morati progutati FINA, jer krajnji korisnici sa tim zaista nemaju ništa. No, zgodno je sakriti se iza skuta posrnulog gospodarstva...
Opravdavanje se nastavlja i u tehnološkom tonu, pa se u izvješću navodi kako datoteke imaju neke napredne funkcije za provjeru unesenih podataka "prema vrlo kompliciranim poslovnim pravilima", a gle, kao za vraga, baš Excel to podržava.
Ništa loše u template datoteci koja u sebi ima funkcije za kontrolu upisa podataka, dapače. One štede vrijeme i novac, jer korisnik će tako teže napraviti grešku prilikom upisa, pa se dokumenti neće vraćati na doradu. Sve pet.
No, može li to biti opravdanje za korištenje Excela? Za početak, upitajmo se kako su se podaci dostavljali prije svemoćnih Excel datoteka? Ponajprije na papiru, što je već spomenuta alternativa i danas. Zamislite vi sad neku tvrtku, socijalističkog giganta sa pet, šest, sedam tisuća zaposlenih (da, dječice, nekad su i kod nas
postojale tako velike tvrtke) kako priprema neko financijsko izvješće na dvjestotinjak strana. Jesu li u to vrijeme računovođe bili divovi socijalističkog uma, intelektualni udarnici što su po cijele dane nepogrešivo unosili brojeve tintom i perom ili ih utipkavali na ogromne formulare, da bi se poslijepodne odmarali igrajući po parkovima šah protiv lokalnih velemajstora? Ne, i onda se griješilo kao i danas.
Prije nego zaključite kako su socijalistički divovi propali zato što nisu imali Excel, podsjetit ću vas da su imali svoju informatiku i svoj program za financije. Koji je, zamislite tehnološkog čuda, sam znao napraviti sve potrebne kontrole i pripremiti savršen ispis na beskonačnom papiru.
Onda se nešto dogodilo, pa danas ako nema Excel datoteke izvješća stižu puna iracionalnih brojeva?
Priča o kompliciranoj proceduri
Kontrola unosa radi se na dva mjesta: u softveru knjigovođe i u softveru agencije. Kakav je to financijski softver koji dozvoljava neispravno popunjavanje izvješća?
Dobro, čak i kad prihvatimo činjenicu kako postoji mnoštvo malih obrta i firmica koje možda i nemaju profesionalnog knjigovođu i koji sami, sa svim svojim skromnim znanjem i jeftinom kemijskom olovkom, u strepnji lica svoga ispunjavaju obrasce – opet ostaje pitanje: kakve su to komplicirane procedure da ih može prekontrolirati samo Excel, a ne može Calc iz OpenOffice paketa? Ili Lotus 1-2-3? Dapače, sumnjam da su komplicirane procedure toliko komplicirane da bi se mogle izvesti i u VisiCalcu.
Priča o kompliciranoj proceduri provjere zbog koje se baš mora koristiti Microsoftov proizvod – jednostavno ne drži vodu. Ona, međutim, može biti dobar izgovor da se nitko ne potrudi tu famoznu proceduru prilagoditi drugim tabličnim kalkulatorima. A i da se jadni korisnici ne zbunjuju zbog mogućnosti korištenja različitih programa.
Priča se nastavlja opravdanjem zašto se tada nije razmišljalo o OpenOffice paketu, pa se kaže kako 2001. godine za OpenOffice nije znao nitko osim entuzijasta i računalnih znalaca, kako je u poslovnom svijetu bio nepoznanica, nedorađen, bez ikakve podrške i bez podrške za hrvatski jezik.
Ova izjava donekle stoji u smislu da 2001. godine zaista nije puno poslovnjaka znalo za OpenOffice, što nije niti čudno, obzirom na činjenicu kako se u mainstream medijima uglavnom trubilo o komercijalnim rješenjima, ponajprije MS Office paketima. No, ne stoji izjava kako je OpenOffice tad bio nedorađen: počeci uredskog paketa kojeg je radila njemačka softverska kuća StarDivision mogu se povući paralelno sa onima Microsoftovog uredskog paketa, jer priča započinje sa CP/M operacijskim sustavom, da bi tranzicijom preko MS-DOS-a, OS/2 i MS Windowsa dogurala i do multiplatformske uredske aplikacije nazvane StarOffice, koja je pretvorena u slobodnu verziju 1998. godine, da bi godinu dana kasnije Sun Microsystems kupio tvrtku i nastavio razvoj paketa sve do akvizicije 2010. godine, kojom je Oracle postao gazda.
OpenOffice - 100 milijuna korisnika
Osim to malo povijesti, zanimljivo je promotriti poziciju OpenOffice aplikacije u 2001. godini: iako još nije bio u verziji 1.0, OpenOffice je već te godine imao milijun korisnika, a neposredno po izlasku verzije 1.0 sredinom 2002. godine zabilježeno je šest i pol milijuna korisnika.
Ne može se poreći kako 2001. godine OpenOffice nije bio spreman za široku javnost, ali ta priča ne stoji već početkom sljedeće godine, da bi nizanjem godina (i povećanjem korisničke baze) ta pozicija postajala sve manje obranjivom; tako danas postoji registriranih sto milijuna korisnika posljednje verzije ovog uredskog paketa. Da stvar bude zanimljivija, Poljska, Njemačka i Češka imaju tržišnu penetraciju od 20%.
No, deset godina kasnije, mantra ostaje ista: OpenOffice nije pogodan i nitko ga ionako ne koristi.
Što se podrške za hrvatski jezik tiče, tu slobodno mogu reći kako je država u potpunosti zakazala. Postojeća, prilično dobra ali ne i savršena prilagodba hrvatskom jeziku rezultat je dugogodišnjeg neplaćenog rada nekolicine volontera; unatoč opetovanim upitima za pomoć, država je ostala gluha. Kako i ne bi, kad ima savjetnike čija reakcija na OpenOffice je "nitko nikad za to nije čuo".
Može li činjenica da OpenOffice 2001. godine nije bio ono što je danas i dalje biti razlog izbjegavanju uvođenja podrške za ODF standard?
Fina se uhvatila sizifovskog posla
U nastavku odgovora naslućuje se svjetlo na kraju tunela: FINA nastoji obrasce prilagoditi i OpenOffice alatu od verzije 3.0, no nije jasno što to znači? Znači li to da je FINA odlučila prihvatiti ODF standard paralelno sa Excelovim datotekama, ili nastoji napraviti Excel datoteke takvima da bez problema rade i pod OpenOffice paketom?
Nešto dalje navodi se mogući odgovor u obliku prigovora kako OpenOffice nije dobar jer može bez unosa lozinke "...skinuti zaštitu Excel datoteke ... čime je i format datoteke mogao biti (i najčešće bio) narušen."
Uviđate li nelogičnost? OpenOffice može otključati Excelov dokument bez navođenja lozinke, ali to nije problem Excela (nitko ne postavlja pitanje kakav je to format zapisa podataka i kakav je to uredski alat koji nudi zaštitu koju je moguće na tako jednostavan način zaobići), već je to problem OpenOffice paketa. Greška, dakle, nije u Excelu? Program za zaštitu dokumenta je ispravan, ali kriv je Notepad koji zaštićeni dokument može otvoriti bez lozinke?
Taj prigovor ima jaku indikaciju na to da FINA pokušava učiniti krivu stvar: umjesto da pruži podršku i Excel datotekama i ODF dokumentima, oni pokušavaju naći kompromisno rješenje koje će biti Excel datoteka koju će i OpenOffice moći pročitati. Obzirom na poznatu sklonost Microsoftovog Office paketa da vremenom mijenja format zapisa podataka, FINA se zaista uhvatila sizifovskog posla – ili traži manevarski prostor za neki budući izgovor.
Paralelno prihvaćanje oba standarda - jedino ispravno
Prilagođavanje jednog formata za obje platforme nije jeftinije rješenje – ono je mukotrpno, sa neizvjesnim rezultatima, skupo i na kraju dana pokaže se manje isplativim od jedinog u slučaju FINA-e ispravnog i kvalitetnog rješenja: paralelnog prihvaćanja oba standarda.
Odgovor se nastavlja tvrdnjom kako izmjene formata dokumenta zahtjevaju mnoge prilagodbe u sustavu. To je točno, i to nitko ne spori, no to ne može biti razlogom za izbjegavanje uvođenja podrške za ODF dokumente. Naravno, prilagodbe koštaju, no ruku na srce, uz toliki broj informatičkih stručnjaka koje FINA zapošljava, taj posao morao bi se moći odraditi u razumnom vremenu i sa razumnim financijskim troškovima. Na drugu stranu skale stavit ćemo gospodarske subjekte koji više ne moraju kupovati MS Office kako bi predali dokumentaciju, i isplativost projekta postaje vidljiva.
Slijedi priča o RGFI i aplikaciji za pregled javne objave godišnjih financijskih izvještaja, gdje se pokazuje kako neke razvijene aplikacije rade pod različitim browserima i različitim operacijskim sustavima, što pokazuje kako se stvari ipak mogu riješiti na način da zadovolje sve korisnike.
Međutim, u slučaju e-REGOS usluge pokazuje se par netočnosti u odgovoru: ponajprije, spominje se MSIE kao jedini komercijalni softver, iako su u popisu jasno navedeni i Adobe Acrobat Reader i Sun Java 1.5.0 – također komercijalni softveri.
Troškovi lošeg planiranja
Ovdje ću rado podsjetiti: ako je nešto besplatno i dostupno svima, to ne znači da je automatizmom riječ o slobodnom softveru.
Acrobat Reader je besplatni čitač PDF dokumenata (sam format je otvoreni standard, ali Adobeove aplikacije jesu i ostaju komercijalne naravi), dok je Java tehnologija koja jest slobodna za korištenje i široko raširena, ali zapravo i dalje u vlasništvu i pod kontrolom jedne tvrtke (sada Oracle).
No, jedini problem u toj priči zaista jest samo Microsoftov Internet Explorer, jer Java i PDF nemaju nikakvih problema na mnoštvu platformi. Vezanost uz MSIE može se objasniti samo lošim programiranjem koje u nekom dijelu koda ovisi o nekim specifičnostima MSIE ili Windows platforme – no vjerojatno ništa što se ne bi moglo riješiti.
Nakon toga, nekoliko zanimljivih izjava: "FINA za sada nije pokretala razvoj usluga ka nekomercijalnim softverima kako ne bi izazivala dodatne troškove."
Naizgled zvuči sasvim razumno. No, pokušajmo tu rečenicu pročitati ovako: "FINA je uložila novce za razvoj usluge fokusirane na jednu platformu, pa je širenje fokusa povezano sa financijskim troškovima."
Tu je problem ponajprije u lošem planiranju: netko je, još onda, zaključio kako se ne isplati planirati multiplatformsku priču, nego eto ti brate Excela pa deri – i shodno tome napravljena je i softverska podrška. Sad kad tu priču valja proširiti, posve je jasno kako će biti dodatnih financijskih troškova.
Da je netko prije deset godina planirao proširenje na neki drugi softver (a i tad se moglo birati komercijalnog softvera konkurentnog MS Excelu), i da se sustav izgradilo tako da bude proširiv, današnji troškovi bili bi značajno manji. No, nije se razmišljalo, pa se završilo sa sustavom koji je građen samo za jednu platformu – a takav je redovito najteže i najskuplje preraditi za višeplatformnost.
Ima li FINA kompetentne stručnjake?
Nadalje, FINA obećava praćenje trendova i zakonskih propisa, ali napominje kako to zahtjeva velike ljudske i financijske resurse. Kad takva izjava dođe od male firmice sa dvadesetak zaposlenih onda je mogu opravdati, ali tvrtka koja zapošljava tisuće ljudi morala bi imati dovoljno vlastitih informatičkih stručnjaka.
Spominje se i mogućnst narušavanja postojećeg stanja, što – kako mi se čini – služi samo kao strašilo: "Ako diramo, moglo bi se sve srušiti, pa će cijelo gospodarstvo stati i propasti!"
Stječe se dojam kako stručnjaci u toj agenciji ne znaju da se softver razvija prvo na testnom sustavu, da bi se tek nakon intenzivnog testiranja uključio u produkcijski sustav. Svi tako rade – banke, financijske ustanove, medicinske ustanove, velike tvrtke, srednje tvrtke, čak i male tvrtke – jer nikome od njih ne pada na pamet čačkati po produkcijskom sustavu prije nego se promjena dobro razradi i temeljito istestira. Posebno napominjati kako bi se sve moglo
srušiti ako se, primjerice, krene uvoditi podrška za ODF – govori poprilično ružno o kompetentnosti stručnjaka te kuće.
Polako dolazimo i do pitanja elektroničkog potpisa, kojeg u ovom trenutku izdaje isključivo FINA, a kako se u odgovoru navodi, sistemska podrška postoji samo za Windows platformu, čime su korisnici Linuxa i Macintosha zakinuti.
Problematika sistemske podrške svodi se u svojoj biti na loš izbor opreme: elektronički potpisi sasvim lijepo funkcioniraju i na Linuxu i na Macintoshu, kao i aplikacije koje ih znaju koristiti. Naš problem je u izboru opreme koja nema podršku za išta drugo osim Windowsa, a to je pak posljedica lošeg planiranja – jer je 2001. godine očito prevladavao stav kako se oko interoperabilnosti ne treba truditi – korisnici će ionako morati koristiti ono što im mi kažemo da trebaju koristiti.
Ako neće FINA, ima tko hoće
Ova će se situacija vjerojatno sama od sebe riješiti ulaskom u EU, kada će se otvoriti vrata i drugim davateljima usluge e-potpisa. Prema tome, FINA ne treba razbijati glavu podrškom za Linux i Macintosh i koliko to košta – to će ponuditi netko drugi.
Ulaskom u EU riješit će se i drugi vezani problemi: podsjetio bih, OpenOffice i Linux proizvodi su europskog porijekla, a obzirom se spremamo ući u EU i poslušno pratimo direktive i prilagođavamo zakone, morat ćemo kad-tad ozbiljno shvatiti strategiju EU o korištenju slobodnog softvera i otvorenih standarda.
Otvoreni standardi su nešto što nas čeka, samo na nama je hoćemo li preuzeti inicijativu i tako smanjiti troškove koji će se sigurno dogoditi, ili ćemo sjediti na rukama i praviti se kako se tu ništa ne može učiniti.
Na kraju priče, analizirani odgovor ispao je mješovitog karaktera: iz njega se očituje određena spremnost agencije da prihvati druge standarde, ali i defanzivni stav: "Ne diraj dok radi". Zgodan stav, jer opravdava nečinjenje, pa FINA njime tako pokušava opravdati desetogodišnje fosiliziranje svojih poslovnih procesa i informatičke podrške. To fosiliziranje je selektivne naravi, jer su se od 2001. godine promjenile četiri verzije MS Office-a, a u njima i nekoliko promjena u formatu zapisa podataka, što nije prošlo bez posljedica, ali to je iz nekog razloga manji problem od dodavanja podrške ODF formatu.
FINA je Linux - kupovala!?
Linux nije nepoznanica toj agenciji, no čini se da FINA ne zna što bi s njim. Svojedobno je ta agencija kupila tisuću (brojkom: 1000, rimski: M) komercijalnih licenci(!) za Linux desktop rješenje, nakon čega se ništa više nije čulo o tom poslu.
Zašto se netko tamo odlučio na kupnju licenci za SLED distribuciju Linuxa umjesto korištenja neke slobodne distribucije ostat će vjerojatno vječni misterij, jer ni sa ovom licenciranom (pa po logici stvari od strane proizvođača službeno i na razini svake druge komercijalne aplikacije podržanom) verzijom, koliko je meni poznato, nije učinjeno baš ništa. Čini se kako je i ta nabavka bila dijelom nekog loše osmišljenog plana u kojem ćemo prvo kupiti tehnologiju (i to komercijalni Linux, jer mora biti bolji od onog šugavog besplatnog), a onda ćemo razmišljati što ćemo s njom. Ako je netko planirao zamjeniti desktope djelatnika Linuxom, onda bi ovo mogao biti jako dobar primjer kako se to ne radi.
No, vratimo se na bitno: podršku korisnicima koji ne mogu ili ne žele koristiti isključivo Microsoftova rješenja. FINA se, kako se čini, polako ipak pokreće u tom smjeru. Ostao je, zapravo, samo jedan veliki problem kojeg valja riješiti: prihvaćanje dokumenata spremljenih u ODF standardu (što je, podsjetimo, i usvojena nacionalna norma).
Usvajanjem tog standarda korisnici će moći birati između dvadesetak različitih softverskih rješenja, a ne samo jednog kao do sad. Problem elektroničkih potpisa riješit će se ulaskom u EU, pa se na njega ne bih previše osvrtao. Ciljna pozicija: mogućnost izbora. Tko želi koristiti MS Office, neka koristi MS Office. Tko želi koristiti nešto drugo, neka koristi to nešto drugo što mu je srcu drago i/ili džepu ugodno.
Primjer pravilnog strateškog planiranja
Ali bih se konačno vratio na početak priče i na one famozne banke: kako to da telebanking (nesumnjivo netrivijalnu financijsku uslugu) bez problema pod Linuxom koristim već toliko godina, duže nego što FINA nudi svoje usluge i svoje isprike? Jednostavno – imam izbor. Od samog početka koristim token – mali uređaj sličan kalkulatoru koji stvara jednokratne lozinke koje se koriste prilikom ulaska u sustav banke i kasnije prilikom autorizacije. Token sam počeo koristiti još dok je ZaBa imala ISDN ulaz za svoje korisnike, a kasnije nastavio u RBA – za svoje poslovne i privatne potrebe. Fleksibilnost banaka je odlučujuća stvar, jer možete umjesto problematičnog USB čitača kartica zatražiti i dobiti token (sa ili bez pripadajuće kartice) koji upravo savršeno radi u kombinaciji sa bilo kojim računalom, bez obzira pogoni li ono Windowse, Linux, Macintosh, ili je riječ o Androidom pogonjenom telefončiću.
To je primjer pravilnog strateškog planiranja. Kada je prije petnaest godina uvođena ta usluga, nije bilo pametnih telefona i nikome tada ne bi palo na pamet da bi netko jednog dana mogao uzeti njihov token i, sjedeći u kafiću, sa svog mobilnog telefona obavljati bankarstvo – ta, znanstvene li fantastike!
A da bi stvar bila ljepša, u to nisu morali uložiti niti jedne dodatne kune.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
