Neslična modernim zgradama, ova je dugačka, stoga anoreksično tanka, ima mnogo ulaza i dotiče park. Visoka tek nekoliko katova, svjedoči arhitektovom pokušaju da od nje učini ako ne izgrađen, onda možda malo humaniji prostor. Spavaonice, predgrađe Velike Gorice - tako su ih zvali stanovnici Zagreba sa ove strane Save. Tad nedovoljno urban dio grada danas je neobično prozračan i zelen sa svojim velikim parkovima i dostatnim prostorom za parkiranje vozila. I gle jedna zgrada, različita a tako slična drugim zgradama Novog Zagreba.
Marija od same izgradnje stanuje u zgradi. Sjeća se kako je beton bio lijep i svjež, kako su zelene rolete na svim prozorima presjecale sivu plohu i kako je to tada bilo vrlo avangardno i lijepo se uklapalo uz livade i mlada, tek posađena stabla u parku kojeg trava još nije stigla zagrliti. Marija je dobila stan od poduzeća u kojem je radila, njen prvi i posljednji stan. Marijin muž je prosječan, svakako dobar čovjek. Dočekao je mirovinu zajedno sa Marijom u istom poduzeću, gdje su se i upoznali. Marijin muž ima problem - on izmišlja priče. Velike priče u kojima je on glavni akter. Bio je posvuda, družio se sa svim poznatim ljudima, proputovao cijeli svijet više puta, bio na svakom brodu, pio sa svakim atašeom, šarmirao sve svjetske glumice. Svi su morali znati njegove avanture. Vremenom su priče dosadile susjedima. Počeli su ga ismijavati, isprva skrivećki, zatim posve otvoreno. Marijin muž je i dalje pričao priče. Čak i kad su ga otvoreno ismijavali, nastavljao je pričati priče, posve iskreno, kao da ih je zaista sve proživio. Na kraju su shvatili - Marijin muž ne priča priče, već priče pričaju njega. Susjedi su ga počeli izbjegavati, pričati kako je lud, opasan, kako je bio u zatvoru jer je ubio nekoga u kavani koji mu nije vjerovao. Uskoro je i Marija postala luda, oni su oboje ludi,svatko je znao neku anegdotu iz njihovog poduzeća i svi su znali da u mirovinu nisu otišli zbog godina, već zbog neke teške malverzacije koja uključuje nekog – uvijek drugog - direktora koji je povjerovao nekoj - uvijek drugoj - priči Marijina muža. Marija je svakoga dana kuhala,i svaku večer muž bi joj pričao novu anegdotu iz svoga bogatog života. Marija bi šutjela i polako žvakala.
Tužne žene sastajale bi se pred zgradom kad bi se riješile svakodnevnih obaveza i ako bi vrijeme to dozvoljavalo. Ljeti gotovo svakodnevno, u proljeće i jesen nešto rjeđe. Zimi baš nikad, zimi bi se studen zavukla u kosti i duše.
Anita je umirovljena profesorica. Provela je mnoge godine uživajući u školskim danima, u djeci koja su rasla i velikim očima promatrala svijet, a ona bi im pričala o svijetu kako je lijep i velik, i kako ih prekrasna budućnost čeka, puna sunca i veselja. Djeca su je voljela, ona je voljela djecu, pa i kad su bila baš djetinje zločesta. Drugarica Anita bila im je draga, nikad ih nije povlačila za uha i uvijek je bilo lako ispraviti negativnu ocjenu. Danas Anita vješa rublje sa vanjske strane zelenog prozora, na prigodno razvučene konope koje su nekad imali svi stanovi, a danas mnoge zamjenjuju vanjske jedinice klimatizacijskih uređaja, pa je šarenilo rublja zamjenila jednolikost kutija sa ventilatorom. Kad Anita vješa rublje, ona pazi da najbolje i najnovije objesi na vanjski dio, a ono iznošeno, blijedo i pokrpano vješa bliže prozoru.
Tužne žene sjedile bi pred zgradom, pušile i pričale. Nekako uvijek iste priče, iste probleme, kao da se u životu mijenja sve osim problema. Ponekad, kad bi bila posebna prilika, žene bi sjele na kavu u obližnji kafić. I bile bi posebno vesele tog dana, jer nešto se slavilo, pa neka svi znaju da one slave.
Tatjana je već dugo referentica tvrtke koja je preživjela rat i privatizaciju. Nikad nije posebno napredovala, ali to joj ne smeta, pa ni sad kad gleda kako curice tek izašle sa faksa dobivaju pozicije puno odgovornije od njene; ne zavidi im na odgovornosti niti na ambicijama. Tatjana se nikad nije udavala, Tatjana je imala dugogodišnje prijatelje. Nekoliko njih, stabilnih, zrelih muškaraca koji se unatoč trajnom prijateljstvu nisu libili zagaziti u bračne vode, jedan i rastati. Sve ove godine Tatjana je držala gard, pažljivo koordinirajući svoje prijatelje, pazeći da joj uvijek budu blizu srca, nikad preblizu. U startu im je dala do znanja da ju brak ne zanima, da želi biti slobodna. U zgradi je znaju kao "onu kurvu s trećeg kata", no Tatjana se ne bi složila. Njen mali svijet, ona i njenih nekoliko dugogodišnjih prijatelja, funkcionirao je poput švicarskog sata, nauljenog i uštimanog rukom precizne organizatorice. Tatjana nikad nije tražila ništa, njeni p
rijatelji sami su nudili pomoć za sve njene sitne životne probleme, a ona ih nije odbijala. Tatjanin stan bio je vrlo uredan, uvijek svježe okrečen, namještaj nikad star ni izlizan, računalo i tanki televizor. Tatjana se nosi, pazi na sebe,nije dozvolila godinama da je pogrbe, naboraju i odjenu u tamnu odjeću. Na zidu njene spavaće sobe, iznad police s knjigama, visi slika majke sa djetetom u naručju.
Tužne žene rijetko se smiju, tek ponekad u kafiću, kako bi ljudi vidjeli njihovu sreću. Ponekad neka prenese neki vic kojeg je čula negdje, pa se ostale ili nasmiju ili ne nasmiju. Njihovi su razgovori ozbiljni u oblaku duhanskog dima: koji prašak za rublje je dobar a nije skup, kako održati kruh svježim duže od jednog dana, čime ukloniti mrlje, kako oprati zelene rolete, isplati li se u stanu imati tepihe što uporno dižu prašinu. Tužne žene nemaju vlastitih problema o kojima bi htjele pričati.
Ivana piše pisma. Ostavši rano udovica, Ivana je usmjerila svu pažnju na školovanje sina jedinca. Sa relativno dobrom plaćom i roditeljima svojim i pokojnog muža koji su preko ljeta brinuli o njenom sinu, moglo se nekako. Moglo se malog othraniti i provući kroz osnovnu i srednju školu. Fakultet, nažalost, nije išao. Tek dva ispita sa prve godine, i njeno je dijete odlučilo potražiti sreću u tvrtci, pa zatim u samostalnoj djelatnosti, biti sam sebi gazda. Sin majci piše pisma, često. Spominje kako mu je dobro, kako su mu dani lijepi i ispunjeni obavezama, jedva stigne naći vremena za sebe. Našao si je i djevojku, često zajedno rade. Razmišlja o ženidbi kad izađe iz komune. Čist je, kaže, ovaj put zna da će izdržati i kako će sve biti drugačije ovog puta, kažu kako će uskoro izaći. Čist je, kaže, to sranje mu više ne treba. Tako Ivanin sin piše već treći put, a Ivana mu strpljivo otpisuje kako ga puno voli i kako joj je drago čuti lijepe vjesti. Kako ona vjeruje u njega i zna da će ovog puta sve biti puno bolje. I kako se raduje unucima.
Tužne žene razumiju se pogledom. Sve se zna, ništa se ne zna. Iz očiju jedna drugoj čitaju, ne govore, ne komentiraju. One razumiju. Jednostavno, razumiju. Nesebično razumiju.
Najstarija u zgradi je teta Kaja. Teta Kaja je radila kao čistačica, njen muž domar u školi, sjećaju ga se neki susjedi iz naselja što su sad odrasli ljudi. Teti Kaji dosta je godina, i noge je više ne slušaju najbolje. Mirovine im nisu dovoljne za život, pa teta Kaja čisti tri stubišta zgrade, svaki drugi dan po jedno, a povremeno čisti i stanove susjedima. Njen muž kosi travu oko zgrade, pa se nakuca za preživjeti mjesec. Striko Anto još i klincima besplatno popravlja bicikle. Teta Kaja priča kako im je dobro, kako ionako neće još dugo, a mjesta su obezbjedili.
Tužne žene dijele mnoge stvari. Kod njih nema nestašice jer uvijek jedna ima ulja, druga šećera, treća praška. Ništa se ne broji i ništa se ne bilježi.
Lidija ima muža alkoholičara. No, nije on kriv, Lidija zna. Uništile su ga godine napornog rada, a dokrajčio otkaz, pa Lidijin muž poput zombija obilazi zavod za zapošljavanje, prestar da dobije ikakav posao. Srećom, dobili su socijalnu pomoć. Lidija nikad nije radila, još kad su se uzeli tako su se dogovorili: on će raditi, ona će podizati djecu. Lidija je podigla djecu, a djeca sad imaju svoju djecu, Lidijine male sreće što ponekad do nje navrate, pa ih Lidija izvede u parkić. Kad unuka nema, Lidija sa zelenog prozora promatra život pored zgrade. Već nekoliko godina muž joj je više pijan nego trijezan, i što više vrijeme prolazi postaje sve mračniji. Zabranio je Lidiji druženje sa "kurvama iz zgrade koje samo sjede ispred zgrade, puše i pričaju pizdarije", a stav je argumentirao šakama. Nakon nekog vremena Lidija je naučila postaviti ruke tako da modrice ostaju po njima a ne po licu; tako manje boli, a i može se bez srama nasloniti na prozor.
Tužne žene redovito pozdrave Lidiju kad je vide na prozoru, razmjene par kurtoaznih riječi i onda odu svojim poslom, ili se Lidija sama povuče, pa kasnije ponovo proviri. Tužne žene sa Lidijom i njenim malim srećama druže se u parku kad njena djeca odvedu svog oca liječniku ili nekamo.
Svjetlana je sretna. Iskreno sretna. Njeni pokojni roditelji bili su dobrostojeći, i kad su već bili u dubokoj starosti prodali su imanja, stavili novce u banku. Zadužili obiteljskog prijatelja odvjetnika da pazi na mjesečnu rentu. I danas odvjetnik svakog mjeseca posjeti Svjetlanu u njenom stanu. Stan je mali, prozračan, uredan. Svjetlana zna kuhati i uvijek napravi lijep ručak, lagan i bezmasan jer odvjetniku je liječnik odredio strogu dijetu. Ponekad odvjetnik dovede svoju kćer koja će jednog dana preuzeti njegove poslove. Svjetlana ju voli, oboje su uvijek jako fini i vole pričati s njom. Dosta često navrati rodbina, pa igraju društvene igre. Drugog društva Svjetlana nema - majka ju je davno upozorila da se čuva muškaraca. Zašto, nije joj objasnila, rekla je da je to malo komplicirano i neka joj vjeruje kao što joj uvijek vjeruje, jer je to za njeno dobro. Svjetlana večeri provodi uz knjige. Voli čitati, knjige su pune opisa lijepih i dalekih mjesta, čarobnih bića i uzbudljivih avantura. Gleda i televizijski program, čeka dokumentarce i putopise. Dnevnik ne gleda jer ga ne razumije. Tamo neki “važni” ljudi pričaju o nekim “važnim” stvarima koje Svjetlanu uopće ne zanimaju, niti je se tiču. Dnevnik je dosadan, ljudi iz Dnevnika su dosadni. Gleda samo vremensku prognozu, vremenska prognoza je važna. Tamo jedan stariji gospodin stojeći uz lijepi grafikon priča o tome kakvo će vrijeme biti sutra. To je važno - jer ako je lijepo vrijeme, Svjetlana će navečer izaći pred zgradu i sjesti sa susjedama. Slušat će što pričaju, a ponekad će im, sva razdragana, prepričati neke stvari koje je vidjela na televiziji, neke posebno bajkovite scene i neke posebno lijepe krajolike, ta kako bi prekrasno bilo tamo živjeti!
Tužne žene slušat će je i šutke klimati glavama.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
