Mislim li kako će postati Predsjednik, pa mu se uvlačim? Je li me potplatio, sad kad više nema na raspolaganju cijelu mašineriju za public relations - pa daj što daš? Jesam li promjenio stavove, uvidio vlastite zablude, izrekao spontanu samokritiku i vratio se pod toplo okrilje Partije? Jesam li, jednostavno - poludio?
Odgovor je jednostavan, iako u našem društvu vjerojatno pomalo iznenađujući. Ponekad sam u pravu, ponekad tupim dok sam u krivu, uvijek sam tvrdoglav i ciničan, ali - kad mislim da nešto treba popljuvati, popljuvat ću spremno; kad mislim da nešto treba pohvaliti, pohvaliti ću kao da je riječ o mojoj vlastitoj stvari.
Odluke i inicijative Dragana Primorca nisu sve bile krasne ili pametne. Dapače, obzirom na moju oštru kritičnost, jasno je koji predznak stavljam ispred gotovo svih njih. No, imao je Primorac i vrlo pametnih inicijativa - obavezna srednja škola jedna je od rijetkih njegovih inicijativa koje podržavam, ali to je tako dobra ideja da sam spreman u potpunosti stati iza nje.
Obavezna srednja škola za sve zapravo je vrlo, vrlo jednostavna ideja. Ne treba puno razmišljanja da se čovjek tako nečega dosjeti. No, u toj svojoj jednostavnosti krije se jedan dubok, temeljit mehanizam koji bi nam itekako mogao pomoći da kao društvo sutra budemo bolji, napredniji i u krajnjoj liniji - bogatiji.
Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine, u Hrvatskoj je živjelo 69777 nepismenih osoba, što je činilo 1.8% populacije, odnosno, u grupi od stotinjak osoba prosječno dvije su nepismene.
I to na pragu 21. stoljeća.
Druga, također nedobra statistika kaže kako je više- i visokoobrazovanih osoba bilo gotovo 12%. Osoba sa završenom srednjom školom bilo je nešto više od 47% i to je pojedinačno najveća skupina.
Međutim! Osoba sa završenom samo osnovnom školom bilo je 21.8%, a onih sa nezavršenom osnovnom školom 11.2%. Osoba bez i sa do tri razreda osnovne škole bilo je 7.4%; zbrojimo li ih u jednu veliku skupinu uvjetno rečeno neobrazovanih osoba, dobili smo impozantnih (zaokruženih) 40%!
Stavimo to u perspektivu. Okupite stotinu osoba u jednu prostoriju, i u njoj ćete zateći dvanaest inženjera, doktora, profesora... četrdesetsedam sitnih referenata, blagajnica, trgovaca, majstora... te četrdeset bauštelaca, nekvalificiranih radnika, samoukih fušmajstora, nosača, kopača, krampača i sezonskih radnika po poljoprivrednim dobrima.
Pričajmo sad o zemlji znanja. Od onih dvanaest doktora i profesora, na kraju školovanja četiri će pobjeći iz zemlje. Ma, nije ni to problem. Problem je silna masa needuciranih građana. Možda to, ovako sjedeći za računalom i čitajući ovaj tekst ne primjećujete, ali vani je zaista cijela jedna vojska ljudi kojima ne možete dati imalo kompliciranije poslove.
Nedostatak obrazovanja veže se uz određeni životni stil. Neobrazovane osobe nemaju visoka stremljenja, vjeruju kako svoju životnu situaciju ne mogu popraviti na bilo koji način, a mnogi niti nemaju posebnu želju za tim. Tako dođemo do problema kokoši i jajeta; neki neobrazovani roditelji ne razumiju želju svog potomka za visokim obrazovanjem, neki zbog životne pozicije ne mogu si priuštiti takav financijski izdatak, a posve sigurno ponegdje klinac, živeći u takvoj sredini, jednostavno izgubi ili nikad ne stekne volju za višim obrazovanjem.
Pri tome ne želim reći kako su ljudi sa osmogodišnjom školom redom lijeni i nesposobni, ne! Neki od njih vjerojatno jesu, ali mnogim pametnim i vrijednim ljudima najvjerojatnije je upravo taj začarani krug u kritičnom trenutku odrastanja otklonio mogućnost daljnjeg školovanja. U situaciji kada roditelji i braća gotovo pa gladuju, nije teško odlučiti se između nastavka obrazovanja i traženja posla koji bi u obitelj donio kakvu-takvu crkavicu.
Iz razloga ovog ili onog, društvo smo sa visokim brojem niskoobrazovanih građana, u životnoj situaciji koja hrani samu sebe i iz koje je teško izvući se vlastitom voljom i trudom.
Upravo tu leži jednostavna genijalnost programa obaveznog srednjoškolskog obrazovanja. Država je ta koja iz tog začaranog kruga treba iščupati djecu i "prisiliti" ih na nastavak školovanja, što zakonima, što poticajem i olakšicama. Država treba uložiti u siromašnu djecu, jer time ubija dvije muhe jednim udarcem: povećava educiranost populacije, a dugoročno i sve te obitelji izvlači iz siromaštva.
Želimo li djeci pružiti čim bolju budućnost, ne možemo u njih ulagati bolje nego kroz edukaciju. Obasipati ih socijalnom pomoći pomaže da ne budu gladni, ali to je dijeljenje ribe - neće ih naučiti da pecaju sami; ergo, morat ćemo im cijeli život dijeliti ribu (pa vi recite što je jeftinije).
Uložiti u njihovo obrazovanje, kako bi sutra mogli naći kvalitetnija radna mjesta i obavljati stručnije poslove - ulaganje je u njih, u njihove obitelji, ali i u prosperitet države same. Svaka kuna koja se uloži u školstvo danas vraća se sutra - sa bogatim kamatama.
Najzad, u vremenu opće debilizacije društva, kada i oni manje i oni više obrazovani masovno uživaju u zaglupljivanju sapunicama, slavnim a ni po čem poznatim osobama, aferama korupcijske naravi, eklatantnim primjerima kako neznanje, nestručnost i nesposobnost dovode do teških posljedica i naravno nevjerojatnim prizorima iz Sabora - država mora djelovati u smjeru pružanja što šireg obrazovanja što većem broju ljudi. Obrazovana osoba širokih pogleda na svijet teže će nasjesti na prazne priče i predizborna obećanja. Manje je vjerojatno da će život provesti zavaljena na kauč pred TV ekranom. Vjerojatno će imati i više potrebe za građanskom inicijativom, pokušat će promjeniti nešto umjesto da samo kuka kako ništa ne valja i čeka državu da za nju riješi sve probleme. Najzad, bit će produktivnija, stvarat će više vrijednosti.
Program obaveznog srednjoškolskog obrazovanja nema mane. Osim jedne - košta. No, sjetimo li se koliko nas koštaju sve one silne gluposti na koje vlast baca novac... ispadne kako je nekome u interesu da narod bude čim gluplji i neobrazovaniji.
Uostalom, neka košta! Obrazovanje je oduvjek bilo skup sport - pitajte samo presretne roditelje u redovima pred knjižarama.
Primorčeva ideja je dobra, dapače izvrsna. Ona možda ne bi dala rezultate već sutra (pa ni do kraja mandata i novih izbora), ali dugoročno bi mogla zaista transformirati ovo društvo i povući ga u jednom vrlo pozitivnom smjeru i nekoj ljepšoj budućnosti.
Nažalost, odlaskom Primorca ostala je ekipa koja niti može razumjeti, niti želi provesti njegovu ideju. Dapače, čini se kako se i posebno trude učiniti naciju što zatupljenijom. Obrazovanje? Može, ako želite, evo izvolite - platite školarinu, platite knjige, platite olovke i gumice. Nemate novca? U tom slučaju, dragi roditelji, sirotinja ste vi, sirotinja će ostati i vaša djeca. Što će vama škola?
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
