Kako riješiti problem nelikvidnosti koja stalno raste?
- Treba prvo vidjeti što se u toj masi od 15 milijardi kuna krije, a prema podacima, krije se činjenica da je već oko 85 posto tih nepodmirenih potraživanja starije od godinu dana. Znači, prvo treba raščistiti je li ta godina dana rezultat nelikvidnosti dužnika ili je to posljedica neefikasnog sudstva koje treba provoditi ovrhe ili pak rezultat jednog kriminala gdje se osnivaju tvrtke koje se zadužuju da bi preko tih fantomskih tvrtki uništavale one koje su zdrave. A kad se to raščisti, onda se treba okrenuti jednoj drugoj strani, a to znači da je nelikvidnost nerješiva bez koordinacije fiskalne politike Ministarstva financija i, ponajprije, središnje banke jer je njena funkcija da se brine o likvidnosti čitavog gospodarstva. Treba napomenuti i da je problem nelikvidnosti vezan i s problemom recesije u Hrvatskoj. Ako imamo nelikvidnost i recesiju, onda ne možemo iz te recesije izaći brzinom koju očekujemo.
Kuna je nerealno čvrsta
Kako ocjenjujete našu monetarnu politiku?
- HNB provodi ono što mu je zadano - da čuva stabilnost cijena preko stabilnosti tečaja, što obavlja korektno. Druga je činjenica da je ta tečajna politika potpuno pogrešna jer je kuna nerealno čvrsta. Ona je jedina valuta u Europi čija vrijednost nije pala, koja nije deprecirala prema euru, već je u odnosu na 1994. godine aprecirala, odnosno ojačala oko 20 posto. To je kad se gleda zadnjih 15 godina pogrešan model ekonomske politike koji je imao smisla do 1995., a zadržan je do danas, i kojim smo, po meni, slomili kralježnicu izvoza, desetkovali realni sektor i praktično hrvatski proizvod tom tečajnom politikom doveli u veoma tešku poziciju, a mnogi su zbog toga i nestali s tržišta. Znači, to je nerealan tečaj koji je dao poražavajuće rezultate na realni sektor, prije svega izvozni, ali on je dio jedne ekonomske politike u kojoj HNB dobro odrađuje svoj posao. Njegova moguća promjena zahtijeva promjenu ekonomskog modela jer bi mijenjanje samog tečaja bilo besmisleno.
Ima li Hrvatska uistinu antirecesijske mjere?
- Prema mojem mišljenju, ovih 10 mjera su samo prva faza. Mi pravi kompletni antirecesijski program nemamo. Ovo što se ima oslonjeno je dominantno na stabiliziranje proračuna, znači smanjivanje potrošnje, rebalans... Međutim, poznato je iz teorije da se u uvjetima recesije mora poduzimati nešto drugo - da se deficit proračuna mora povećavati, što se može učiniti na dva načina. Jedan je da trošite neproizvodna dobra, na potrošnu robu, a drugi da trošite na proizvodna dobra, kapitalnu opremu, infrastrukturne projekte... i to je ono što treba učiniti. Treba iskoristiti i primjere u Europskoj uniji, prema kojima je pola zemalja članica čak povećalo svoje proračunske deficite, a ekstrem je Velika Britanija gdje je deficit državnog proračuna 13,8 posto, što je šest puta više od Hrvatske. Mi u stvari imamo prorecesijski pristup državnom proračunu i fiskalnoj politici. Naravno, smisao državne potrošnje u uvjetima recesije postoji samo ako je okrenut generiranju neke buduće proizvodnje, infrastrukture, zapošljavanja…, a ako je okrenut samo socijali, dijeljenju i podizanju plaća, onda dolazi do kontraefekta. Ustvari, vidimo da put kojim se krenulo fiskalnom politikom još više pogoršava situaciju.
Možete li to pojasniti?
- Država se sada sve više zadužuje na tržištu i ona time automatski, zbog rasta potražnje, podiže kamatnu stopu, tako da je i kamata na trezorske zapise došla na 7,5 posto uz valutnu klauzulu. I to je poruka bankama. Da sam bankar, ne bih ništa drugo radio - jednostavno bih kupovao trezorske zapise bez rizika i to bi bio pravi posao za mene. Znači država sve više istiskuje privatni sektor, podiže kamatnu stopu... No ono što treba napraviti monetarna politika, to se ne događa. Njen je zadatak da snizuje kamate kao što je slučaj u SAD-u i EU-u gdje se kamatne stope kreću između nula i jedan posto. Kod nas se događa suprotno jer nemamo antirecesijskog programa. Naime, ne postoji antirecesijski program u kojem kamata raste. To je nemoguće. Mi nemamo antirecesijski program, nego antiinflacijski program koji ne može djelovati u uvjetima recesije.
Što bi prema Vašem mišljenju trebalo učiniti?
- Središnja banka ima svoj cilj: ona brani tečaj. No od nje se sada očekuje i da snižava kamate i tu je vidljiv taj konflikt ciljeva, inače poznat u teoriji, da središnja banka ne može i isto vrijeme stabilizirati tečaj i snižavati kamatnjak. Ona mora nešto od to dvoje odabrati kao svoj primarni cilj. Njoj je, po zakonu, zapisano da je to stabilnost cijena, znači likvidnošću i snižavanjem kamata treba se baviti netko drugi. Stoga ja ustrajno ponavljam da moramo promijeniti čitav model ekonomske politike kojem će se prilagoditi i fiskalna i monetarna politika, a u tom kontekstu i tečajna politika.
Uravnoteženi proračun u sadašnjim uvjetima bio bi kontraproduktivan
Je li vrijeme za uravnoteženi, nulti proračun?
- Ne možete riješiti recesiju tako da smanjujete potrošnju i potražnju. Bez recesije je uravnoteženi proračun sjajna stvar, međutim u sadašnjim uvjetima on bi bio samo kontraproduktivan. Ako postoji deficit proračuna, onda se mora točno znati kuda on ide. Neka se gradi infrastruktura, restrukturira brodogradnja, započne s gradnjom vrtića, staračkih domova što pokreće građevinski sektor, a da ne govorimo o poljoprivredi. Ne razumijem zašto se želi postići nulti deficit u situaciji kad sve zemlje, pa čak i one koje su na tome inzistirale, od toga odustaju i povećavaju deficit.
Kakav bi taj model trebao biti?
- Sada svi govore, uključujući i političare, da im je na prvom mjestu rast bruto domaćeg proizvoda, izvoza..., što je neostvarivo uz ovaj model iz 1994. Istina, bilo je godina rasta, no taj smo model skupo platili enormnim rastom vanjskoga duga, deficita bilance... Taj nas je model i doveo u ovu situaciju te nas koči u rješavanju recesije. Mi ustvari mislimo da smo formirali neke efikasne mjere protiv recesije, ali nismo, i zato kriza tek dolazi u realni sektor koji je prepušten praktički sam sebi, banke sve manje kreditiraju jer im raste rizik, kamatne stope su više... Sada se netko mora tu ukliniti. Pogledajte drvnu industriju koja je izuzetno važna u BDP-u, broju zaposlenih, u izvozu koji iznosi milijardu dolara. Ako nam nije stalo do te grane, a to je jedna od grana koju moramo sačuvati, pa tko će riješiti taj problem? Ja ne vidim ni fond, niti Vladu da je stala iza toga. Poduzeća iz te industrije se sama bore, a ona ne mogu preživjeti ovu recesiju i krizu, koja inače vlada i bez recesije zbog, primjerice, loše tečajne i ukupne ekonomske politike. Znači, nužna je intervencija Vlade, a prije svega središnje banke koja će bankama omogućiti veću likvidnost kako bi one smanjile kamatne stope. Država, također, treba naći model svoga financiranja koji neće štetiti biznis sektoru. Suština je u tomu da kao što Obama pomaže svojoj autoindustriji, a Sarkozy ne samo automobilskoj nego i drugim industrijama, mi moramo stati iza naših industrija. To je zadatak Vlade. Hoće li to biti financijski paket preko HBOR-a koji će im pomoći da prežive, uz financiranje dva ili tri posto, a ne sedam i više posto ili nešto drugo, ostaje za raspravu. Ne možemo se izvući iz problema ako ne smanjimo kamate jer njihovom visinom režemo našu konkurentnost. I ne samo to - rast kamata na dužnike ima efekt devalvacije, odnosno deprecijacije jer svi oni koji su uzeli kredit imaju valutnu klazulu gdje uz stabilan tečaj imaju varijabilnu kamatu koja se mijenja. Prema tome, ako je stabilan tečaj, banke će povećati ratu kredita rastom kamata, što proizvodi isti negativan efekt na dužnika. Taj začarani krug se naprosto mora prekinuti.
Gdje vidite rješenje?
- Kada bi u četiri godine jedna vlada riješila problem brodogradnje i HŽ-a, to bi bilo golemo postignuće za državni proračun i hrvatsku ekonomiju. Međutim, imate mastodont HŽ u komu još vlada socijalizam, uravnilovka, a nisu svjesni da će ih ili pojesti njihova neefikasnost ili će ih kad dođu pod udar EU-a preuzeti; mi ćemo izgubiti dio infrastrukture, a oni će biti prepušteni na milost i nemilost. Kad je riječ o brodogradnji, ne trebamo slušati EU ni bilo koga drugoga. Mi smo trebali već sami od šest brodogradilišta napraviti najviše tri, nemilosrdno napraviti program restrukturiranja kojeg hrvatska pamet zna napraviti, no o tomu treba donijeti političku odluku. Što se u ovoj zemlji treba dogoditi da pokrene takve promjene? Pa ne valjda ulica! Stoga mislim da treba pozvati Vladu da pokrene te procese. Pameti imamo, a i novca. Restrukturiranjem brodogradilišta u državni proračun bi se slio vrlo značajan iznos novca, restrukturiranjem HŽ-a isto tako, a da ne govorim o ostalom. Mi ekonomisti točno znamo što treba napraviti. Zato i govorimo da je to politički problem.
Što bi dakle trebalo napraviti?
- Svugdje u svijetu vlade traže operativne programe. Trebaju nam dva-tri dobra projekta. Primjerice, jedan - rješavanje problema HŽ-a, drugi - restrukturiranje brodogradilišta i treći, recimo, potpora poljoprivredi. U Hrvatskoj probleme trebamo rješavati projektima. Znači pred premijera i Vladu treba doći s konkretnim projektom, od uvoda sadržaja, razrade koliko to košta, efekata koji će se polučiti. Ja takvo nešto još nisam vidio. Odavno smo potrošili vrijeme za velike rasprave. Sada bi Vlada trebala podijeliti među nekoliko timova zadatke, a te bi projektne skupine trebale javno braniti svoje projekte. To jest velik izazov, ali velik pozitivni izazov za Vladu, jer ako riješi jedan ili dva problema, ona je napravila u Hrvatskoj nevjerojatan pozitivni pomak.
Hoće li nas spasiti euroobveznice kako to neki misle?
- One će, što se tiče kratkoročnog održavanja likvidnosti države prema inozemstvu, svakako spasiti poziciju države. No na dugi rok to nema smisla i neodrživo je jer je naš vanjski dug dosegnuo 40 milijardi eura, a toliki je nam je i BDP. Smatram da, dok se Hrvatska može značajnije zaduživati u inozemstvu, nećemo ozbiljnije pristupiti rješavanju svojih problema. To je kao sindrom ovisnika. Dok imamo pristup kreditima, osjećamo da se tako može živjeti. Tako žive i država i stanovništvo. No valja istaći da je udio države u vanjskom dugu najmanji te da se on u zadnjih pet-šest godina uistinu smanjuje. Ono što je mnogo opasnije jest činjenica da je vanjski dug sektora poduzeća i leasing društava veći od vanjskog duga države i banaka zajedno. Spoj leasing društva i banke za mene je pravi uzrok neravnoteže koji je posljedica ekonomske politike što je godinama vodimo. Nije nama generator vanjskog duga država nego banke koje su svih ovih godina upumpavale kredite s ciljem da se kupuje uvozna roba iz zemalja u kojima su njihovi vlasnici i proizvođači. Kada im je HNB srezao krila, one su se samo prebacile na leasing društva. Mi tek sada vidimo što znači izgubiti bankarski sustav. Našom likvidnošću sada upravljaju drugi. U isto vrijeme zajedno s Austrijancima i Talijanima trebamo moliti Boga da njihovim bankama bude dobro jer ako im se bilo što dogodi, mi bismo nastradali. U najgorem slučaju oni bi izgubili svoj kapital, ali bi naša država, odnosno porezni obveznici morali preuzeti obveze prema štednji, što je mnogo više od kapitala.
Kako to izbjeći?
- Politička struktura mora shvatiti da je ovo neodrživ model. Mi smo žilavo društvo i gospodarstvo, što i je naša sreća, ali u ovom slučaju više nesreća - jer kad prije padnete, onda se brže i dižete. No zbog doznaka iz inozemstva, turizma, sive ekonomije, prodaje imovine susret s istinom stalno odgađamo i to je ozbiljan problem. Moramo razbiti svoju pogrešnu mentalnu sliku, suočiti se s istinom koja je teška i bit će još teža. To što govorim nije pesimistična orijentacija jer imamo ljude koji znaju rješavati probleme. No politička struktura bi morala shvatiti kao svoj prvorazredni izazov da treba napraviti nešto po čemu će ostati zapamćena, pa možda i po cijenu da izgubi nešto od onoga što ne želi, ali da zna zašto je to napravljeno. Loša je koncepcija da se narodu uvijek ide niz dlaku, rekao je Genscher. Treba povlačiti nepopularne poteze, ali će narod u srednjem i dugom roku shvatiti da je to u njegovom interesu. Pored toga, vidimo da je globalizacija trenutačno u krizi kao proces. Sve više jača sofisticirani protekcionizam i ekonomski nacionalizam. Treba se u tome znati snaći i pozicionirati te štititi interese našega gospodarstva. Ako se u globalizaciju ide samo jednosmjerno, pri čemu nema win-win pozicije, onda se tamo ne treba niti žuriti.
