U zemlju vjerske i nacionalne netrpeljivosti, Papa vratio nadu u mir, dijalog i suživot

RIM – Papino spektakularno putovanje po Svetoj Zemlji, završeno u nedjelju posjetom Zidu plača, zaravni s Al Aqsom, te misom u crkvi Svetoga groba, nije ništa promijenilo, ali je naglasilo mnoge činjenice. Nije promijenilo ništa, jer je njegov pohod Isusovim i Petrovim stazama svatko ondje i ovdje čitao u svom ključu, vidjevši ono što je očekivao vidjeti i zatvarajući oči pred onim što izlazi iz okvira vlastitih mentalnih shema. Veliki muftija jeruzalemski dočekao je Ivana Pavla II. kao saveznika protiv židova, zamjerivši mu što se nije poklonio muslimanskim žrtvama križarskih ratova onako kao što se poklonio žrtvama holokausta; židovski vjerski poglavari dočekali su njegov dolazak kao kasno i ne baš dovoljno, ali ipak bitno priznanje kršćanskih grijeha prema židovima; katolički krugovi vidjeli su u tom putovanju novu nadmoć katoličkoga kršćanstva, koje je kadro priznati i svoje pogreške ne bojeći se istine; da se ni ne nabraja kako su u svoju korist Papin dolazak na područje pod svojom jurisdikcijom odčitali izraelski, odnosno palestinski političari.

Kad se sve riječi obriju od protokolarnih ondulacija vidljivo je da Papin dolazak nije ničije samozadovoljstvo pomaknuo ni za jotu. Naglasilo je, međutim, da se i u svom samozadovoljstvu malokoja vjerska zajednica usuđuje zatvoriti do kraja i zalupiti vrata dijalogu. Čak i oni koji su uvjereni da je baš u njihovim rukama sav poklad istine, Istina sama (a na tom uvjerenju funkcionira svaka vjera i svaka ideologija), nemaju više petlje ne razgovarati s drugima koji tako misle sa svoje strane. Vidjeti drugoga da bi se uočilo da ipak nema ni kopita ni rogove, uočiti da razlike među ljudima nisu tako velike, a da ih se ne bi smatralo bližnjima - to je zasad jedina metoda za smanjenje straha i mržnje među ljudima (iako bi netko mogao napomenuti da se nikoga ne mrzi tako zdušno kao poznatog susjeda).

Papa koji je obišao Zemlju uzduž i poprijeko, stavljajući na glavu indijansku perjanicu i svakojaka ina obilježja različitih, prispio je potkraj svojih putovanja i u zemaljski Jeruzalem, čvorno mjesto abramitskih religija, ostvarivši ondje simbolički dijalog sa sefardimima i aškenazimima među židovima, a i s njihovim laicima, sa sunitskim muslimanskim muftijom, ali i s arapskim laicima, te - na posljetku, no ne i na zadnjem mjestu - s raznovrsnim kršćanskim svećenicima, kako se moglo vidjeti na televiziji.

Televizija je, uostalom, taj prizor u tijesnoj crkvi podno Kalvarije raznijela širom svijeta. Zapadne crkve su uvijek bile medijatičke (tiskare su raznijele i reformaciju i protureformaciju kroz sva europska pisma, Lav XIII. je prepoznao divulgatorsku snagu gramofona i filma, Pio XI. već se služio radijom, pa je nazočnost Ivana Pavla II. na televiziji i Internetu samo logična posljedica tog odnosa). Razdioba te crkvice na šest teritorija šestorih suverenih kršćanskih konfesija nije izdržala pred kamerama koje su pohlepno hvatale u isti kadar mitre i kamilavke, uz poneki fes s turbanom. Papino hodočašće je na vidljiv način, kroz simbole posredovane medijima, naglasilo da se može biti zajedno i u razlikama - ali da je to izniman događaj, potrebit duge pripreme i vrijedan svjetskog pozora, jer je svakidašnjica ipak nešto drukčija, netrpeljivija i zakrvljenija. Što se ne može promijeniti jednim hodočašćem.