Ubuntu je distribucija Linuxa vrlo poznata kao ljubazna prema korisniku, lagana za korištenje, klikabilna i općenito stvar koja ne traži duboko poznavanje Linuxa. Iako je, naravno, riječ samo o jednoj od mnogih distribucija koje danas sve nude više ili manje ugodno grafičko sučelje i klikabilno podešavanje, Ubuntu je medijski najeksponiranija distribucija. Usudio bih se čak ustvrditi kako je preuzeo neslavnu ulogu "onoga što je Linux": nekad su manje stručni korisnici Linuxa govorili kako su si na stroj instalirali "Red Hat", pa i novinari su, onako neupućeno, pisali kako "... eto, konačno postoji konkurencija Windowsima: Red Hat..." i općenito je manje stručna populacija izjednačavala Red Hat distribuciju Linuxa sa samim Linuxom. Na zgražanje ostatka slobodnosoftverskog svijeta, posebice korisnika drugih distribucija.
Tako je nekako danas sa Ubuntu distribucijom Linuxa: "Što si si instalirao? Instalirao sam si Ubuntu. Što je Ubuntu? To ti je konkurencija Windowsima."
Što jest, jest – Ubuntu je zaista popularna distribucija. No, uspjeh valjda svakome udari u glavu, pa je Canonical, tvrtka koja stoji iza ove distribucije Linuxa, odlučila uvesti neke zanimljive zaokrete u najnovijoj distribuciji, nazvanoj Natty Narwhal.
Frankensteinovski rezultat
Ponajprije, kako je bilo najavljeno na Canonicalovom blogu, došlo je do spajanja distribucije rađene za stolna računala sa onom za netbook računala. Rezultat je, barem meni, poprilično frankensteinovski, groteskan i veliki korak nazad u upotrebljivosti.
Glavno grafičko sučelje distribucije više nije Gnome, već Unity, sučelje optimizirano za netbook računala, tabletiće osjetljive na dodir i sličnu gadgeteriju. Srećom, Ubuntu 11.04 nudi mogućnost i startanja starog Gnome sučelja (2.x), ali njega morate prilikom prijave na sustav baš eksplicitno izabrati.
Unity je značajno drugačiji od Gnome i KDE, dva dominantna sučelja na Linux računalima. Za razliku od ovih, Unity nastoji najbolje iskoristiti limitirani prostor zaslona i smanjiti potrebu za korištenjem miša. I, ne manje važno, Unity je Canonicalov proizvod.
Svojim svojstvima, Unity se zaista čini nelošim rješenjem za segment tržišta za koji je izvorno namijenjen: netbook računala. Ona su mala, imaju male ekrančiće, koriste ih obično neki mlađi ljudi, za neke lake oblike zabave. Drugim riječima, Unity je sučelje koje pametno koristi prostor i cilj mu je upravo pružiti najbolju uslugu ljudima koji bi samo malo surfali, pa malo facebookali, tweetnuli tu i tamo, socijalno se umr(e)žavali, rijetko napisali neki duži tekst, vrlo rijetko radili neke ozbiljnije stvari na tim računalima.
Ta bi priča bila sasvim Ok da Canonical nije odlučio forsirati Unity kao univerzalno rješenje za sve korisnike, što uključuje i "desktopaše". I tu nailazimo na probleme.
Laptop za zabavu, stolna računala za produktivnost
Dekstop korisnicima produktivnost je obično najvažnija. To znači da se žele koncentrirati na posao, pri čemu žele na oku imati željene informacije i izgubiti što je manje moguće vremena na petljanje sa samim sučeljem. I dok se Unity sučelju ne može prigovoriti kako ne dozvoljava koncentriranje na posao, barem dok je samo jedan prozor u pitanju, u svemu ostalome ne bih ga nazvao idealnim sučeljem za produktivnost.
Ponajprije, Unity izgleda kao podskup bilo kakvog decentnijeg sučelja. To je u redu za netbook računala, ali na svom radnom računalu ja želim imati puno više od unificirane trake na vrhu ekrana, na koju zapravo ne mogu ozbiljnije utjecati, i pored nje Launchpada sa lijeve strane, koji također ima svoj skup problema. Moji monitori imaju razlučivost 1920x1200 i zaista nema potrebe skrivati tu traku sa lijeve strane, ali ni držati je zakucanu za lijevi rub. Lijevi, ne desni. Ne dolje.
Niti gore. Lijevo. Tamo i samo tamo.
Kad smo kod Launchpada... za razliku od velike većine drugih sličnih alata, Launchpad pokazuje iznimnu nefleksibilnost. Prva stvar koju sam pokušao napraviti bila je staviti ikonu neke aplikacije na njega. Drag&drop – ne radi. Ne, ne možete jednostavno odvući sličicu aplikacije na Launchpad (onako kako to radite na Macintoshu ili Windowsima) kako bi ona tamo ostala.
Ako već niste primjetili, Launchpad je zapravo rip-off Macintoshevog launchera, ali Macintoshev je položen vodoravno i tako ima više mjesta za aplikacije, dok je Unity-ev položen uspravno i zapravo ima vrlo malo mjesta za aplikacije, posebice na netbook računalima; dodamo li tome podatak da se Launchpad, kao ni Unity, gotovo uopće ne može prilagođavati – dobili smo to što smo dobili.
Kao na Macu, samo uspravno
Da biste aplikaciju stavili na Launchpad, morate ju prvo pokrenuti, a zatim kliknuti desnim gumbom na njenu sličicu koja se pojavila na Launchpadu, te izabrati opciju "Keep in Launcher".
Ako u Launcheru nema aplikacije koju želite, morat ćete ju potražiti kroz sustav (meni) vrlo neintuitivnih izbora – napušteno je stablo aplikacija kakvo imaju Gnome, KDE i Windowsi, i uveden je nekakav panel u kojem imate ponuđeno tek nekoliko aplikacija, a ostale morate tražiti. Priznajem, vidim korist ovakvog rada na netbook računalima i tabletićima osjetljivim na dodir, ali na desktopu ovo je samo bespotrebno kompliciranje i odbacivanje starih, ali ergonomski
superiornih stvari.
To možda jesu sitnice na koje će se korisnici vremenom navići (a i Unity će se vremenom poboljšati), ali za sad ću se složiti sa drugim komentatorima koji Unity opisuju kao poluproizvod.
Tim više što je netko izuzetno inteligentan zaključio kako je aplikaciju za podešavanje sustava ("System Settings") najzgodnije sakriti u izbornik koji se dobije klikom na – ikonu za gašenje računala!
Mislim, zaista – kad je Microsoft u Windowsima 95 natjerao korisnika da gasi računalo tako da prvo klikne na gumb "Start" – smijali smo se toj gluposti. Sada, kada je Canonical odlučio kako će opcije za podešavanje sustava strpati ne iza gumba "Start" već iza piktograma koji doslovce označava paljenje i gašenje – zar se tome ne bismo trebali jednako, ako ne i više smijati?
Loše kopiranje
Loše kopiranje je i smještanje trake sa izbornikom na vrh zaslona, umjesto na vrh prozora aplikacije – onako kako to radi Macintosh. No, Macintosh to radi dobro, način na koji to Unity radi izgleda kao poluproizvod.
Činjenica da Canonical forsira Unity kao osnovno korisničko sučelje unatoč njegovoj radikalnoj različitosti, a pogotovo zato što ga forsira i na desktop računalima podsjeća pomalo na taktiku Microsofta i Apple-a: "mi znamo što je za korisnika najbolje". Druga činjenica – da je Canonical tvorac tog sučelja – nimalo ne ublažava taj dojam, dapače: dok je u ovoj inkarnaciji Ubuntu distribucije još moguće izabrati Gnome kao sučelje, najavljeno je kako će već prva sljedeća distribucija prognati i Gnome i KDE daleko iz dvora cara Unity-a, pa tko želi neka se zlopati tražeći pakete ili kompajlirajući sam ta grozna konkurentska sučelja, tako ružna i tako nazadna, tako gadna pred ovim našim prekrasnim Unity čudom.
S druge strane, ovo je svijet slobodnog softvera, pa korisnici isto tako mirno mogu reći: "WTF je Canonical da nam određuje kako ćemo koristiti Linux? Ima još distribucija, široko nam polje!"
Drugi sitni problemčić ove Ubuntu distribucije je vrijeme pokretanja, koje je, sudeći po testovima sa Phoronixa, veće nego što je bilo u nekoliko prijašnjih distribucija.
O ovome mogu posvjedočiti i svojim starim ThinkPadom T60p, na kojem se vrijeme podizanja Linuxa osjetno produžilo.
To je u kontradikciji sa Canonicalovom idejom objedinjavanja Desktop i Netbook distribucije u jednu - netbook računala su redovito slabašna u usporedbi sa desktop računalima iste generacije, pa je svako gubljenje performansi na njima još uočljivije. Napraviti objedinjenu distribuciju koja se pokreće osjetno sporije od prethodne – ima li to smisla?
Da, moram primjetiti i kako sam imao poteškoća sa instalacijom na T60p – upgrade je prošao glatko, ali iz neobjašnjivih razloga počeo sam dobivati neobične artefakte na zaslonu – izbornik Unity-a jednostavno bi posve pocrnio, iako bi i dalje bio funkcionalan: klikom na crninu propao bi odgovarajući izbornik.
Ima i lijepih stvari...
Reinstalacija sa formatiziranjem particije na kojoj je Linux distribucija iz nekog je neobičnog razloga riješila taj problem. No, pojavili su se drugi – distribucija ne prepoznaje ATI karticu i ne nudi mogućnost instaliranja proprietary drivera. Gumb za uključivanje i isključivanje više ne reagira – niti "baca" računalo u shutdown, niti pita za akciju.
No, dosta o ružnim stvarima. Ima ova distribucija i nekoliko lijepih.
Ponajprije, umjesto OpenOffice.org paketa instalira LibreOffice, fork nastao razmimoilaženjem u stavovima između Oracle-a i developerske zajednice. Možda se nećete složiti sa mnom, ali ja mislim da je LibreOffice ipak bolje rješenje (zamišljam kako Oracle u nekom trenutku kreće u ludu avanturu sličnu onoj Caninicala sa Unity-em...).
App Store za Ubuntu i aplikacije koje možete isprobati prije instalacije
Ubuntu Software Center doživio je nekoliko krasnih osvježenja. Ponajprije, tu je obogaćena kolekcija komercijalnog softvera (aka App Store za Ubuntu). Zbirka je još uvijek poprilično skromna, ali čini se kako kontinuirani trud marketinga daje prve zgodne rezultate.
Druga vrlo dobra stvar, također poznata iz trgovišća za mobilne telefone, jest mogućnost ocjenjivanja aplikacije i ostavljanja komentara.
No, najzanimljivija i potencijalno najdisruptivnija fora je nova i do sad jedinstvena mogućnost koju nudi Software Center: (skoro) svaku aplikaciju s popisa, prije nego ju instalirate na svoje računalo, možete isprobati: ispod slike aplikacije pojavit će se (imate li instaliranu aplikaciju qtnx – koju ćete instalirati kroz Software Center, naravno) gumb "Test drive". Klikom na gumb otvorit će vam se (broadband konekcija iznimno poželjna, jelte...) prozor sa udaljenom, uoblačenom instancom Ubuntu računala na kojem će se zatim instalirati i pokrenuti željena aplikacija. Vrlo zgodna stvar – aplikaciju možete pogledati i zaista testirati, pa ako zadovoljava kvalitetom i funkcionalnošću, i na svoje računalo instalirati.
Eto, koliko mi se Unity nije svidio, toliko mi se ta novost svidjela. Iako od nje nema tako velike koristi kao u slučaju, primjerice, Windows računala – na Linuxu možete do besvjesti instalirati i uklanjati aplikacije a da ga to ne uspori ili za sobom ostavi smeća po sistemskim mjestima, u slučaju da vas zaintrigira neka malo ozbiljnija aplikacija od stotinjak megabajta – brže i spretnije bit će ovako je iskušati nego trošiti vrijeme, pakete i struju na cuclanje, instalaciju, razočaranje i zatim brisanje aplikacije sa računala. U tom smislu, kod velikih aplikacija, možemo čak reći kako je "Test drive" i ekološki prihvatljivije rješenje.
I to je otprilike to što se nove distribucije tiče. Osim (po meni) nedorađenog i iritantnog Unity-a kojeg Canonical baš bezobrazno forsira, i izvrsne mogućnosti živog testiranja aplikacije prije instalacije, novi Ubuntu ne nudi nikakve posebne novosti. Dapače, barem u mojem slučaju, nudi samo novi set problema sa hardverom.
Sporiji od prethodnika
Želite li koristiti ovu distribuciju? Da, ako vas Unity oduševljava ili imate netbook na kojem će ovaj poluproizvod pokazati svoje dobre strane. Ili ako vas oduševljava mogućnost "živog" testiranja aplikacija.
Ako ne pripadate gore navedenim profilima, možda je najbolje da ovu distribuciju jednostavno – preskočite.
Nije ništa bolja u odnosu na prethodnu verziju (dapače, sporija je) i čini se kako je manje kompatibilna sa različitim hardverom. Ako i vas iritira Unity, možete se složiti sa mojim zaključkom o ovoj novoj Ubuntu distribuciji: sa konja na magarca.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
