Ukinite supermirovine, uzmite nogometašima, Thompsonu, Severini i top-menadžerima

I nakon trećeg ovogodišnjeg rebalansa proračuna potvrdilo se: vlast se ne usuđuje dirati u specijalne interese privilegiranih slojeva stanovništa, pa teret krize neravnomjerno prebacuje na one koji su oduvijek naučili živjeti od svog rada.

No, to nije sve, jer istodobno povećanje PDV-a i činjenica da su veće plaće premalo porezno opterećene u odnosu na manje, sve to najviše pogađa zaposlene s manjim primanjima.

Na primjer, zaposleniku s plaćom od 2999 kuna, koji sve to potroši na osnovne životne potrebe, povećani PDV odnijet će gotovo 30 kuna. Drugom zaposleniku s 5999 kuna neto plaće, veći PDV plus krizni porez po nižoj stopi smanjit će dohodak za gotovo 80 kuna, no on će to ipak nešto lakše podnijeti od lošije plaćenog kolege.

Politika kontinuiteta

Naposljetku, netko s neto plaćom od 10.000 kuna ne mora potrošiti svu plaću na život, i povećani PDV oduzet će mu manji postotak dohotka, a krizni porez od 400 kuna trebao bi mu biti manji teret nego onima u nižim platnim razredima.

Radi se, dakle, o produbljavanju politike ekonomske nejednakosti građana, a to je zapravo politika koju od rata naovamo sustavno provode sve HDZ-ove vlade. Nakon uvođenja PDV-a i kriznog poreza palo je i posljednje obećanje sa Sanaderove jamstvene kartice iz 2003. - da neće biti novih poreza.

Osim toga, novi Vladini potezi povučeni su tako da se ni ovaj put ne takne u imućne stranačke sponzore niti u utjecajne liferante velikih poslova za državu. Nema novih poreza za bogate!

Politika nejednakosti najočitija je na primjeru kretanja prosječnih neto plaća od 2004. do kraja prošle godine.

Ako prosječni godišnji nominalni rast BDP-a, a to je realni rast plus inflacija, ako dakle rast u tom razdoblju usporedimo s nominalnim rastom prosječnih neto plaća zaposlenika, doći ćemo do zapanjujućeg zaključka kako su prosječne plaće u tri glavne godine Sanaderova booma rasle značajno sporije od BDP-a.

Plodove brali najutjecajniji

Konkretno, od 2005. do 2007., u tri najprosperitetnije godine prvog Sanaderova mandata, prosječne nominalne plaće rasle su kumulativno za 9,5 posto sporije od rasta nominalnog BDP-a. U godini koja je prethodila, kao i u onoj koja je slijedila poslije tog razdoblja, rast plaća bio je tek neznatno veći od rasta BDP-a.

Širenje škara nejednakosti još više upada u oči kad znamo da se to događalo - sada sa sjetom možemo reći - tijekom najduže i najpotentnije ere hrvatskoga gospodarskog razvoja, za kojeg nismo sigurni da će se, čak niti približno, ponoviti u bližoj budućnosti.

Budući da čak dvije trećine ukupno zaposlenih prima plaću manju od prosječne, to ustvari znači da je najveći dio plodova gospodarskog rasta zemlje, u koji je ulupano dvadesetak milijardi eura inozemnog duga, pripao manjini građana, a najveći dio tog vrhnja pobrala je iznimno mala skupina najbogatijih i najutjecajnijih ljudi.

Zapravo, Hrvatska je u takvoj politici distribucije nacionalnog bogatstva samo slijedila obrazac razvijenih zemalja. Primjerice, u suvremenoj povijesti nezabilježen je američki primjer dramatičnog produbljivanja nejednakosti u konzervativnoj eri koja je počela s mandatom Ronalda Reagana, a završila s Georgom Bushem mlađim. Taj fenomen detaljno je obrađen u knjizi lanjskog ekonomskog nobelovca Paula Krugmana “Savjest liberala: Preotimanje Amerike od desnice”.

Prvenstveno zbog smanjenja poreza bogatima - za koje je namet na dohodak smanjen sa 70 na 35 posto - na kraju tog gotovo 30-godišnjeg razdoblja, kojeg je Bill Clinton uspio samo malo korigirati, prosječno američko kućanstvo povećalo je svoj realni dohodak za samo 16 posto.

Bijedni 16 posto u cijelih 30 godina!

Izvukle nas žene

Dohodak kućanstva ustvari bi pao da se nisu počele masovnije zapošljavati žene. Realni dohodak porastao je značajnije samo za jedan posto najbogatijih Amerikanaca.

Pritom, desetini postotka najbogatijih dohodak je porastao za pet puta, a stotini postotka za sedam puta u odnosu na 70-e.

Ali, Amerika je otkrila još nešto novo: novi bogataši više nisu zemljoposjednici, vlasnici rudnika ili industrijski baroni, kao na početku 20. stoljeća, kada su zarađivali na golemoj imovini koju su posjedovali.

Ne, novi bogataši su ili megapoduzetnici ili njihovi top menadžeri, koji zarađuju ogromne kompenzacije za svoj rad, počevši od plaća, do bonusa u gotovini ili u dioničkim opcijama. Na njih otpada polovina ukupnih zarada najbogatijeg promila američkog stanovništva, dok su druga polovica vrhunski sportaši i razvikani pripadnici svijeta zabave i show businessa.

Tko su najveći hrvatski bogataši i plaćaju li oni svoj doprinos društvu, primjeren njihovu ekonomskom statusu, kako izrijekom stoji u hrvatskom Ustavu?

Hrvatsko izdanje magazina Forbes u travnju je otkrilo da najveću plaću od Hrvata ima Ivica Mudrinić, predsjednik Uprave HT-a, najprofitabilnije domaće tvrtke. Njegova je mjesečna plaća lani iznosila 80.270 kuna. Usto, on je za tu godinu primio 1,23 milijuna kuna neto varijabilnog dijela plaće, što njegova prosječna mjesečna primanja diže na 183.400 kuna. Tome valja pridodati troškove njegova službenog automobila i božićnicu, što čini dodatne 324 tisuće kuna godišnje.

Njegova su primanja doista visoka, ali Mudrinić je pravi primjer koji potpuno ruši dosadašnje tradicionalne tabue o hrvatskim menadžerima, i to iz dva razloga. Prvo, učinio je potpuno transparentnima podatke o svojoj plaći, i drugo, odabirom da plaću prima isključivo u novcu, uprihodio je državnom proračunu silan novac.

Plaćaju ih u dionicama

Kako je kod nas najviša porezna stopa na plaće 45 posto, mirovinski doprinos se plaća na najveću bruto plaću od 42.600 kuna, te uz zagrebački prirez od 18 posto, proizlazi da bi Mudrinić državi - samo na svoju neto plaću - ukupno uplatio 117.276 kuna.

A to se doista može smatrati primjerenim doprinosom državi.

Dakle, kad bi sve Mudrinićeve kolege bile kao on, ne bi bilo problema, jer je postojeći porezni sustav manje-više primjeren za ubiranje plodova od najplaćenijih menadžera.

Gdje je onda problem?

Prvenstveno u praksi velikih poslodavaca, osobito banaka, da svoje vrhunske menadžere plaćaju u velikom dijelu dioničkim opcijama, odnosno nagradnim dionicama, kod čije se prodaje na burzi dosad redovno ostvarivala velika dobit.

Ni to ne bi bilo sporno da posljednje hrvatske Vlade nisu bile potpuno gluhe na pozive da se uvede porez na zaradu od burzovne trgovine vrijednosnim papirima.

I dok je država sve dohotke od rada držala pod željeznom šakom poreza na dohodak, s progresivnim poreznim stopama od 15 do 45 posto, na zarade od prodaje dionica na burzi uporno je odbijala uvesti bilo kakav porez, inače posve uobičajen u razvijenom svijetu.

Donedavna američka konzervativna revolucija, kako je u svojoj knjizi opisuje Krugman, i maloj Hrvatskoj može biti vodilja.

Predsjednik Reagan početkom 80-ih godina naslijedio je prilično visoku stopu poreza na kapitalnu dobit, od 28 posto, ali unatoč snažnom dugogodišnjem trendu smanjivanja poreza, taj porez nikad nije ukinut, samo mu je stopa svedena na 15 posto.

Protekle godine malo hrvatsko tržište kapitala pregrijalo se, ostvarujući iznimno visoke godišnje promete u trgovini dionicama - 22 milijarde kuna u 2007., odnosno 17 milijardi kuna u 2008. godini - a dionički indeks Crobex u nekoliko uzastopnih godina ostvarivao je visok rast - od 30 do 63 posto. Mnogi spretni, a često i predobro informirani špekulanti obogatili su se na burzi, a da za to ni jednu lipu nisu morali uplatiti u državni proračun.

Neki od hrvatskih top menadžera morali su doduše platiti porez od 15 posto kod preuzimanja bonusnih dionica, ali nijedan od njih nije platio nikakav porez nakon prodaje dionica na burzi.

Osim top menadžera, na trgovini dionicama zarađuju i građani iako je s izbijanjem krize značajno pao broj redovitih trgovaca dionicama. Još u prvom kvartalu lanjske godine na burzi je aktivno trgovalo više od 35 tisuća fizičkih osoba, da bi taj broj u prva tri mjeseca tekuće godine pao na samo 17 tisuća.

Zato se u kriznim vremenima čini pravednim da se odmah nakon oporavka tržišta kapitala nanovo otvori rasprava o uvođenju poreza na kapitalnu dobit. Bilo bi razumno kao poreznu osnovicu staviti razliku između prodajne i kupovne cijene dionice, uz poreznu olakšicu na godišnji iznos zarade koji odgovara jednoj ili dvije prosječne godišnje plaće. U dobrim godinama, takvim bi porezom država mogla uprihoditi barem nekoliko stotina milijuna kuna.

Sljedeća kategorija izuzetno dobro plaćenih stanovnika Hrvatske su vrhunski profesionalni sportaši. Najbolje su plaćeni nogometaši, i to zagrebačkog Dinama, kojima samo donekle visinom plaća parira splitski Hajduk, dok su svi ostali prvoligaši daleko iza ta dva najbolja kluba.

Siva zona - sport

U Dinamu najveće godišnje bruto plaće imaju Igor Bišćan i Robert Kovač (po 850 tisuća eura), a slijede stranci Adrian Callelo, Pedro Morales i Luis Ibanez, po 450 tisuća eura bruto, dok su nešto slabije plaćeni igrači ponikli iz vlastitog omladinskog pogona, poput Milana Badelja, Dejana Lovrena i Ivana Tomečaka, koji zarađuju u rasponu od 50 do 125 tisuća eura bruto.

U Hajduku najveću godišnju bruto plaću prima Rumunj Florin Cernat, 460 tisuća eura, a slijede Hrvoje Vejić, Anthony Šerić i Josip Skoko, koji godišnje zarađuju oko 300 tisuća eura.

Vrhunski rukometaši u RK Zagrebu godišnje zarađuju oko 100 tisuća eura, dok pojedincima, poput Ivana Balića, plaća doseže i do 400 tisuća eura, ali je zbog krize smanjena za 20 posto. Jako dobre zarade imaju i košarkaši Cibone, naročito njihovi strani igrači.

Iako je sport donedavno bio gotovo potpuno siva zona, u međuvremenu je situacija prilično sređena pa većina vrhunskih klubova, nakon brojnih godina u kojima su se nagomilali porezni dugovi, podmiruje obveze na visoka primanja svojih sportaša.

Međutim, pod potpuni nadzor poreznih organa još nisu došli značajni prihodi koje klubovi ostvaruju od transfera svojih igrača u inozemstvo, pa je i to stvar koju bi novo, pravednije porezno zakonodavstvo moralo uzeti u obzir.

Sljedeće nedovoljno nadzirano područje su ostvareni veliki prihodi istaknutih zabavljača na našoj estradi.

Na ovom je području vladao popriličan nered, a estradnjacima, koji su po prirodi zabavljači, upućeni na ostvarivanje komercijalnih prihoda na tržištu, čak je omogućeno učlanjenje u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika. Ta udruga okuplja oko 1300 umjetnika, kojima se iz državnog proračuna uplaćuju mirovinski i zdravstveni doprinosi.

U jednom trenutku u tu umjetničku udrugu bile su učlanjene, i time ostvarivale velike proračunske beneficije, istaknute zvijezde s estrade, poput Severine Vučković, Olivera Dragojevića i Zlatana Stipišića Gibonnija.

Zvjezdani honorari

Ipak, nedavno su revidirani uvjeti članstva u tom umjetničkom cehu, pa su pravo na beneficije dobili samo oni umjetnici koji ne ostvaruju godišnji prihod veći od bruto plaće uposlenog akademski obrazovanog umjetnika, a koja trenutačno iznosi oko 110 tisuća kuna. Nakon toga velikom broju zvijezda država više ne plaća doprinose, ali nekim izvođačima, koji prikazuju slabije imovno stanje, to i dalje čini, poput Vanne, Danijele Martinović i Jasmina Stavrosa.

Pred pravedni porezni sustav nameće se kao imperativ da u poreznu osnovicu obuhvati sve, a naročito iznimno visoke honorare estradnih zvijezda, poput novogodišnjih dočeka, te iznimno dobro plaćenih nastupa popularnih izvođača, poput Marka Perkovića Thompsona, koji je za nastup u Škabrnji tražio 25 tisuća eura ili Severine, koja je za jedno nedavno vjenčanje u Crnog Gori inkasirala 15 tisuća eura.

Posljednji, ali ne manje značajan segment nejednakosti u društvu predstavljaju povlaštene mirovine. U Hrvatskoj ima više od 180 tisuća korisnika povlaštenih mirovina, što predstavlja 15,5 posto od ukupnog broja umirovljenika.

Ti korisnici, zapravo, ili su kraće vrijeme od potrebnog uplaćivali mirovinske doprinose u sustav, ili im je, po nekom kriteriju, naknadno uvrđena veća mirovina nego što bi je trebali imati da su uplaćeni doprinosi bili jedini kriterij isplate.

Dakle, ti ljudi grabe iz zajedničke blagajne više nego što su u nju pridonijeli.

Kao najnemoralniji primjer povlaštenih mirovina ističu se zastupničke mirovine, koje su više od pet puta veće od prosječne mirovine. Te je mirovine u svoje doba uveo Franjo Tuđman, pod izgovorom da brojni istaknuti borci za hrvatsku slobodu, zbog disidentstva, nisu u bivšem režimu mogli dobiti posao, pa zato nemaju potreban mirovinski staž.

Iznimno povoljni, i u odnosu na društvene okolnost i vrlo suspektni uvjeti stjecanja - potrebno je samo 15 godina staža, 50 godina starosti i pola saborskog mandata - pretvorili su te mirovine crvenu krpu i primjer arogancije političarske klase.

Iako je sadašnji saziv Sabora ponešto postrožio uvjete stjecanja tih mirovina, pa čak i simbolično smanjio njihov iznos, kao zalog krizi, i dalje je to relikt autoritarnog režima kojega će neminovno otpuhati prvi snažniji vjetrovi ekonomske krize.

Krivi porezni instrumenti

Jednostavno, saborski zastupnici do mirovina moraju dolaziti kao i svi ostali građani, na temelju uplaćenih doprinosa, koje im je velika plaća ionako dovoljno podebljala.

Ova ekonomska kriza je kroz odabir alternativnih načina njezina ublažavanja do kraja zaoštrila pitanje društvene nejednakosti, koja se u nas opasno približava latinskoameričkim razinama.

Kako se sada čini, izbor poreznih instrumenata, što ih je napravila Vlada Jadranke Kosor, sada će dodatno povećati ionako već jako izraženu nejednakost.

Povijest nas, međutim, uči kako uspostava takvog poreznog sustava, na štetu većine stanovništva nije dugoročno održiva, osim ako mu, kojim čudom, legitimnost ne pribavi razmjerno velika podrška biračkog tijela.


Vode tvrtke i ubiru milijune

* Božo Prka, Privredna banka 233.000
* Ivica Mudrinić, Hrvatski telekom 209.770
* Franjo Luković, Zagrebačka banka 90.000
* Zdenko Adrović, Raiffeisen bank 75.000
* Petar Radaković, Erste bank 75.000
* Tomislav Dragičević, INA 72.000
* Davor Tomašaković, Tvornica duhana Rovinj 70.000
* Emil Tedeschi, Atlantic Grupa 60.000
* Hrvoje Vojković, Croatia osiguranje 33.600

Iznosi predstavljaju ukupnu mjesečnu neto plaću menadžera u 2008. godini, izraženu u kunama
Izvor: Hrvatsko izdanje Forbesa, travanj 2009.


Glasovi koji zlata vrijede

* Marko Perković Thompson, 25.000 eura za srpanjski koncert na gradskom stadionu u Biogradu
* Severina Vučković, 20.000 eura za nedavnu svadbu sina crnogorskog potpredsjednika Svetozara Marovića
* Tony Cetinski, 18.000 eura za Špancir-fest što će se u kolovozu održati u Varaždinu
* Novi fosili, 15.000 eura za koncert na opatijskoj Ljetnoj pozornici što će se održati u kolovozu
* Miroslav Škoro, 10.000 eura za Dan Oluje u Kninu
* Prljavo Kazalište, 10.000 eura za srpanjski nastup na finalu Unske regate u Kostajnici
* Oliver Dragojević, 10.000 eura za srpanjski nastup na trgu u Novom Vinodolskom
* Nina Badrić, 8000 eura za srpanjski nastup u klubu u Vodicama
* Colonia, 7000 eura za nastup na koncertu potpore Branimiru Glavašu u Tomislavgradu
* Jasmin Stavros, 5000 eura za nastup u Blatu na Korčuli u kolovozu



Blago u kopačkama

* Luka Modrić, Dinamo - Tottenham 21,000.000 eura
* Eduardo, Dinamo - Arsenal 15,000.000 eura
* Vedran Ćorluka, Dinamo - Manchester City 13,000.000 eura
* Ognjen Vukojević, Dinamo - Dinamo Kijev 6,000.000 eura
* Niko Kranjčar, Hajduk - Portsmouth 4,500.000 eura
* Nikola Pokrivač, Dinamo - Monaco 3,000.000 eura
* Ante Rukavina, Hajduk - Panathinaikos 2,800.000 eura
* Hrvoje Čale, Dinamo - Trabzonspor 2,200.000 eura