Kad je poslovično odmjereni premijer Račan, političar poznat po tome da mu uglavnom "ne pobjegne" nešto što ne želi reći, na tribini zagrebačkoga Studentskog centra u utorak rekao "ako izbora za Županijski dom bude", svakom političkom analitičaru moralo je postati jasno da se priprema ozbiljna, a neočekivana promjena u političkom sustavu.
Time što su političari, protivno volji javnosti i prijedlozima struke, zadržali Županijski dom u političkom sustavu, a pravdajući njegovo postojanje dali mu nove ovlasti vezane uz funkcioniranje lokalne uprave, stvorena je ozbiljna kontroverza u političkom sistemu - suglasno su tvrdili politolozi i ustavni pravnici kad je na dnevni red došlo pitanje zakona o izboru zastupnika u ovaj dom i kad se postavilo pitanje kako će Zastupnički dom funkcionirati u razdoblju od raspuštanja sadašnjega do konstituiranja novog saziva Županijskoga doma.
Oba su problema nepotrebna, ponavljala je struka, jer Hrvatska je unitarna država i može normalno funkcionirati s jednodomnim parlamentom. Dvodomni parlament u ovakvim uvjetima nije "jačanje parlamentarizma", kako su to govorili zagovornici Županijskoga doma, jer s dva doma nećemo imati "više parlamenta", uostalom kao što "više parlamenta" nema niti s većim brojem zastupnika u jednom parlamentarnom domu.
Štoviše, dvodomna struktura parlamenta u Velikoj je Britaniji i dizajnirana kao "kočnica", a gornji dom - Dom lordova - postoji zbog prava suspenzivnog veta na zakone, kao čimbenik konzerviranja postojećega političkog stanja. Parlament, što u dva doma, birana po različitim načelima, u različito vrijeme i u kojima se po logici političkog procesa stvaraju različite političke većine, mora raspravljati o istoj zakonskoj tematici i usklađivati njihove odluke, neminovno funkcionira sporije nego što bi funkcionirao jednodomni parlament.
U suvremenom svijetu izvršna vlast, u pravilu, sebi podređuje zakonodavnu, pa nije logično dodatno slabiti zakonodavnu vlast unutarnjom podjelom. Županijski dom u današnjoj shemi regionalne podjele Hrvatske ne može funkcionirati niti kao "dom regija". Naime, podjela Hrvatske na 21 županiju posljedica je političkog inženjeringa kome je cilj bio ojačati centralizmu sklon vladajući pokret i blokirati funkcioniranje povijesno i geografski konzistentnih hrvatskih regija. Uostalom, jedine dvije regije koje nisu razbijene, Istra i Međimurje, ujedno su i jedine dvije županije koje su dobro funkcionirale u vrijeme prošloga režima.
U Županijski dom Sabora birao se jednak broj zastupnika iz svake od županija.
Takav princip primjeren je federativnim državama, u kojima se donji dom bira sukladno principu "jednakog prava glasa", dakle, bira se po jedan zastupnik na odredeni broj stanovnika, a gornjem su domu sve federalne jedinice predstavljene jednakim brojem zastupnika.
U Hrvatskoj, gdje je federalizam ideologijski bio potkazan kao nešto apriorno loše, jer oni koji su o njemu govorili nisu ga doživljavali kao princip "vertikalne diobe vlasti", već su njemu vidjeli političko ili nacionalno rastakanje hrvatske države, ovako strukturiran Županijski dom nije imao nikakva smisla.
Kakav god bio zakon o izboru zastupnika u Županijski dom, taj bi zakon generirao nepoželjne efekte za sadašnju vladajuću koaliciju. Ako bi se, kao do sada, birala po tri zastupnika iz svake županije, a ne bi se niti mijenjao izborni zakon, šestorka bi praktički bila primorana da i na ove izbore izađe ili s jednom listom ili najviše s dvije liste, kako je to učinila 3.
siječnja 2000. Kvazirazmjerni sustav izbora, posve neprimjeren za biranje samo tri zastupnika iz izborne jedinice, dizajniran je tako da obilatom "nadzastupljenošću" nagrađuje najveću listu, onu s oko 40 posto osvojenih glasova.
Jasno je da bi danas šestorci predstavljalo ozbiljan problem sastaviti 21 zajedničku listu, a međusobno "kompenziranje" i dugotrajno pregovaranje o diobi mjesta na listama dodatno bi zakompliciralo koalicijske odnose. Odustajanje od zajedničkog nastupa na "nacionalnoj razini" govorilo bi pak o dubokim koalicijskim problemima i bilo bi doživljeno kao vjesnik "kraja koalicije". Povrh toga, budući da se izbori za Županijski dom održavaju istovremeno s lokalnima i regionalnim, njihov "nacionalni karakter" onemogućio bi autonomiju regionalnih stranačkih organizacija u sklapanju koalicija ili odluci o samostalnom nastupu.
U demokratskom je svijetu uobičajen "split voting" (dijeljenje glasa). Birač, naime, različito glasuje na lokalnoj razini (gdje preferira one koji će riješiti lokalni problem - na primjer zeleni i zagađivanje) i na nacionalnoj (gdje je odlučujući ponuđeni paket ekonomske politike).
Održavanjem izbora za Županijski dom istovremeno s lokalnima smanjuje se vjerojatnost "diobe glasa" i izazivaju konflikti među strankama vladajuće koalicije.
Izborom Županijskog doma, pak, ne dobivamo ništa, jer dok mu je izborna osnovica nelogična regionalna dioba Hrvatske, Županijski dom ne može biti domom njenih regija. Rješenja su dva - moguće je pokrenuti proces nove promjene Ustava i taj dom ukinuti ili pak Ustavnim zakonom o provođenju Ustava staviti moratorij na izbor Županijskoga doma do okončanja reforme lokalne uprave.
Primijeni li se prvo rješenje, šestorka bi izgubila politički kredibilitet, jer bi obezvrijedila svoje samo nekoliko mjeseci staro ustavno rješenje. U političkoj bi kulturi, pak, opstalo uvjerenje kako se Ustav može i smije mijenjati kad god to nekome politički odgovara. Međutim, odgađanjem izbora Županijskoga doma do vremena kad bi Hrvatska bila organizirana u pet-šest snažnih i logičnih regija i kad bi se regionalni interes uspostavio kao legitiman i nacionalno važan, Županijski bi dom mogao dobiti realni smisao.
Uspostavom sustava "konkurencije vlada" kad bi građani mogli prosuditi koja im razina vlasti u većoj mjeri štiti interese i ako bi funkcionirao sustav diobe vlasti koji bi isključivao mogućnost da jedna stranka ili koalicija ovlada svim izvodima vlasti na svim političkim razinama, Županijski bi dom kao dom regija dobio smisao. Ustavnim zakonom o provođenju Ustava već je bila regulirana situacija 1992. i početkom 1993. kad je Sabor funkcionirao sa samo jednim domom - Zastupničkim. Nema razloga da se to ne bi uradilo ponovo, i to za razdoblje do okončanja decentralizacije i reforme javne uprave.
