Ne znam dal' Woody Allen želi reći da je ovo film ni o čemu ili želi istaknuti besmisao života, no ono što je odlično prikazao je nekoliko nesretnih pojedinaca, koji su od straha, od želje da svom životu daju neki značaj odlučili živjeti iluzije. Podredivši svoje snage tome cilju, ostali su jednako bijedni i beznačajni kao prije.
Sally (Naomi Watts), Roy (Josh Brolin), Alfie (Anthony Hopkins) i Helena (Gemma Jones) – nitko od njih nije lik kojeg bi simpatizirali zbog neke dobre odlike. Svi imaju manu, mnogo mana koje ih čine ljudskima. No na takve likove smo već navikli u filmovima Woodyja Allena. Tu su i uobičajeni jazz zvuci koji odlično prate dinamiku filma, dobar izbor glumaca, priča koja nema cilj dubinski analizirati odnose, propitivati i osuđivati moralnost postupaka, te ne donosi mudru pouku na kraju.
Sjećam se jednog intervjua u kojem je Woody Allen rekao da žali što je ostario, zato što više ne može ljubiti i zavoditi sve te zgodne djevojke u svojim filmovima, da ih sada može jedino gledati. Točno takav dojam ostavlja zadnji njegov film kojeg sam gledala, Vicky Cristina Barcelona. Čini se kao da Allen, baš k'o pravi stari perverznjak, želi samo uživati gledajući Scarlett Johansson i Penelope Cruz kako se ljube.
Za razliku od tog filma, Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca nudi mnogo više od vizualnih užitaka, no ipak je dosta mlako djelo s obzirom na starije filmove.
Znamo da Woody Allen više nije što je nekad bio, a to je možda djelomično povezano sa njegovim izbivanjem iz filmova i njegovim udaljavanjem iz New Yorka. No i dalje je itekako sposoban podsjetiti nas na to kakvi stvarno jesmo (ili barem kakva je velika većina nas), da su naši životi uglavnom dosadni te da ćemo učiniti sve samo kako bi izašli iz monotonije svakodnevnice. Upravo o tome govori Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca, a i ova je romantična komedija zapravo tragedija, za one koji se vole smijati na vlastiti račun.
