Kazališna svečanost koju će Zagreb pamtiti: »Veliki macabre«
Posljednja priredba u nedjelju u Hrvatskom narodnom kazalištu pripala je gostovanju ansambla u velikom sastavu Mađarske državne opere iz Budimpešte s jednim od kapitalnih djela novije europske suvremene scene, svojevrsnom antioperom »Veliki Macabre« doajena mađarske i svjetske avangarde Györgyja Ligetija. Djelo je zasnovano na prerađenom kazališnom komadu teatra apsurda belgijskog pisca Michela de Ghelderodea, a praizvedeno je u Stockholmskoj operi 1978. Izvedba koju smo gledali u Zagrebu premijerno je postavljena u Budimpešti prošle jeseni i ovo je njezino prvo gostovanje u drugoj zemlji. Srećom, ansambl se vraća kući s lovorikama, jer je Zagreb ispratio predstavu dugotrajnim i zaglušnim odobravanjem.
Ligetijeva »balada o velikoj smrti« (po naslovu Ghelderodea) zadržava obilježja piščeva teatra apsurda i u toliko je to anti-opera, iako se služi i opernim, i glazbenim, i scenskim rekvizitima. No, već prvi pristup je šokantan: umjesto glazbe zbivanje na sceni otvara dvanaest automobilskih trublji ugođenih u različitim visinama, koje rukama i nogama (zahvaljujući posebnom mehanizmu) opslužuju svega trojica momaka! Ali u puna dva sata trajanja djela bez prekida skladatelj je naslagao amalgam od tradicije do avangarde, od Bacha, preko romantike, do konceptualizma, od ljubavnih prizora prožetih čistom lirikom do otuđenog glasanja gudača, zaglušnih limenih puhača i bubnjeva i urlanja zbora. Razlomljena priča s mnoštvom likova i najčešće opskurnim pa i prostačkim tekstom (na projiciranim titlovima ukusno ga je ublažio prijevod Ksenije Detoni) nema određenu poruku, iako govori o vladavini smrti koju personificira glavna uloga Nekrocara. Vokalne linije smjenjuju se s parlandom i čistim govorom, ali najčešće na osnovici glazbenih zbivanja u orkestru ili barem šumova.
Dojam je jednako snažan u cjelini, kao i u detalju partiture, koja na izričit način obilježava skladateljevu užu nacionalnu i širu međunarodnu epohu. Posebna priča predstave je izvedba koju je ostvarila središnja mađarska operna kuća velikog međunarodnog renomea. Ponajprije, čuli smo sjajnu glazbenu izvedbu pod rukom sasvim mladog dirigenta Gergelyja Vajde koji je predstavu, doslovce rasutu po sceni pa i gledalištu, vodio jednako autoritativno kao i znalački. Imao je na raspolaganju odlične pjevače, na čelu s basistom Janosom Tothom (Nekrocar) i pjevačicama Monikom Gonzalez (Gioconda), Evom Varhelyi (Gioccondo), Annamariom Kovacs (Mescalina) i Eszter Sarom Kovary (Udbašica). Osim toga ti i ostali protagonisti na frapantan su način ispunjavali koji put gotovo akrobatske zahtjeve maštom bogate režije Balasza Kovalika koji je instrumente i zbor razmještao ne samo na više nivoa na samoj sceni, nego i u gledalištu, u parteru i po ložama. Tako je, u također maštovitoj scenografiji Petera Horgasa i djelomice grotesknim kostimima Marte Janosukti i uz pomoć velikog udjela baleta u koreografiji Gabora Horvatha, ostvario totalni teatar koji je impresionirao ne samo slojevitošću zbivanja, nego i uvježbanoiću usklađene igre svih vizualnih komponenata, od glumačke geste do rasvjete.
Bila je to u pravome smislu kazališna svečanost koju će Zagreb pamtiti ne samo u biennalskim okvirima.
