“Usrećitelj”: slang za osobu koja drugima nameće svoje stavove, vjerujući kako će drugi zbog toga biti sretniji.
Koliko često susretnete osobu poznatu po tome što čini djela zbog kojih se drugi ljudi osjećaju bolje? Zapravo, razmislite li, ne tako rijetko – liječnici, primjerice; njihovo je zanimanje u biti usrećiteljsko, oni se brinu za nesretne bolesnike koje liječenjem čine – sretnijima. Ulični svirači, kad se osmjehnete prolazeći pored njih, također su mali usrećitelji. Ljudi, poznati i nepoznati, koji vam se osmjehnu na ulici i zbog čega se barem na trenutak osjećate bolje, i to su usrećitelji. Ima ih, dakle, samo ih treba prepoznati.
No, ovom prilikom spomenut ću one druge usrećitelje, definirane slangom. To su “usrećitelji” koji vam se ne osmjehuju, ne – to su usrećitelji sa zadatkom, njihova je zadaća milom ili silom promjeniti neki vaš svjetonazor ili običaj, za vaše dobro. “Usrećitelji” na zadatku u “svetoj” su misiji promjene društva na bolje – jer je to dobro za društvo, neobrazovano, zabludjelo, nezainteresirano ili preglupo da shvati veličanstvenost promjene koja će ih sve na kraju – usrećiti.
Mjerilo sreće je individualna stvar
Ponekad usrećitelji djeluju u dobrom smjeru, vrlo često u lošem, zbog jednostavne činjenice da sreća jednome ne znači nužno i sreću drugome; mjerilo sreće individualni je aršin svakog pojedinca, a jedan jedini put kad je moguće neoborivo dokazati kako će nešto sigurno usrećiti društvo, jest onaj u kojem je znanost u igri: čvrsto oslonjena o činjenice, neumoljiva, statistički dokazana i mjerljiva prednost za sve ljude.
Što se dogodi kad su na vlasti “usrećitelji”? Oni, naravno, pokušavaju postaviti vlastite ideje kao univerzalne vrijednosti društva. Pa hajde, kada bi barem pritom bili konzistentni...
Hrvatski Sabor pobrinuo se za odličan primjer “usrećiteljstva”, što ćemo vidjeti na zakonima o umjetnoj oplodnji i zakonu o pušenju.
Zakon o umjetnoj oplodnji podigao je popriličnu količinu prašine zbog problematike zamrzavanja embrija i definiranja tko ima pravo zatražiti pomoć u začeću. Ovo drugo se relativno dobro iskristaliziralo, ali ostao je problem zamrznutih embrija.
Problem zamrznutih embrija isključivo je vjerski problem. Kao katolik, slažem se sa premisom da je svaki život svet i postoji od začeća do smrti; slažem se, dakle, da je embrij mali, potencijalni (ali stvarni!) čovjek kojeg, stavljenog u odgovarajuće okružje (maternicu), možemo usmjeriti prema razvoju, rođenju i punom ljudskom životu. U tom smislu je eksperimentiranje na embrijima i odbacivanje “viška” embrija etički i moralno nedopustivo. Tako to gledamo mi katolici. No, nisam primjetio kako u zakonu piše da katoličkim obiteljima nije dozvoljeno zamrzavanje embrija, dok primjerice židovskim, ateističkim ili nekim trećim obiteljima jest.
I tu dolazimo do problema usrećiteljstva. Neki od parova koji žele imati djecu možda su ateisti, i možda za njih nema takvih etičkih dubioza; najzad, nema znanstvene potvrde (osim jednostavne logike) da je embrij ljudsko biće koje je svjesno i koje pati. Što se duše tiče, znanost se u to ne miješa.
Katolička džamahirija na mala vrata
I tu dolazimo do fantastičnog primjera “usrećiteljstva”. Zakonodavac je u ime svih parova sa problemima plodnosti de facto proglasio zamrzavanje embrija etički neprihvatljivim činom ravnim ubojstvu, a što je u biti samo vjerska kategorija. Ovo je radikalan potez. U ime vlastitog osjećaja katoličke etike i morala, zakonodavac uvodi zakonsku promjenu koja je korjenito vezana uz religiju i nema utemeljenja u znanosti. Drugim riječima, na mala vrata uvodi se katolička džamahirija – država koja svoje postojanje temelji na vrijednostima katoličke vjere i shodno tome donosi zakone.
Pri tome stradavaju građani koji su druge vjere (koja, recimo, nema takvih etičkih dvojbi glede zamrzavanja embrija) ili su ateisti; njihova prava postaju drugorazredna u odnosu na prava pripadnika vodeće vjerske zajednice, oni su prisiljeni živjeti po zakonu koji je nastao na osnovu njima strane vjere, bez utemeljenja u znanstvenim činjenicama.
Iz nastale situacije rađa se još jedna dilema: zbog nemogućnosti zamrzavanja embrija, žene su podvrgnute dužim i mučnijim tretmanima; pritom žene, bile one katoličke ili neke druge vjere, ili pak ateistice – trpe podjednako. Pričam o stvarnim mukama i stvarnoj boli koje te žene nepotrebno prolaze zbog nečije “usrećiteljske” sklonosti. Zbog ideje u koju vjerujemo mi katolici, a koja nema čvrsto utemeljenje u znanosti, dozvoljavamo, dapače prisiljavamo žene na kompliciranije i bolnije procedure.
Patnja je beznačajna u odnosu na – spas duše
Žene zbog toga pate više nego što bi trebale. Povećana patnja u očima zakonodavca je beznačajna u odnosu na – spas duše.
Osim toga, ovaj zakon je i nakaradan – postavlja zakonodavca kao spasitelja jadnih malih embrija koje bi njihovi zli roditelji dali uništiti sve redom, nakon što bi izabrali samo jednoga kojemu bi dozvolili da živi. Ova neobična logika ima smisla – u sustavu religije. Građani su griješni, ne bi li dobra i vjeri okrenuta država trebala naći načina spriječiti ih pri činjenju grijeha?
Mislim da se kao pripadnik te vjere trebam oglasiti i upozoriti kako je i “usrećivanje” - grijeh. Nismo u poziciji da drugim ljudima namećemo vlastiti svjetonazor kao jedini ispravan, posebice ne ako smo u prilici da svoj svjetonazor ozakonimo, damo mu moć da vlada nad ljudskim sudbinama i učinimo da mu se ljudi moraju pokoriti silom.
Da, zamrzavanje embrija ostaje problem. No, taj problem treba riješiti na pametan način. Možda bi neki parovi nakon prve uspješne fertilizacije htjeli ponoviti proceduru sa nekim od već zamrznutih embrija (koji mogu zamrznuti preživjeti i desetak godina), možda bi neki parovi kojima je jedino rješenje fertilizacija tuđim embrijima – željeli posvojiti nečiji zamrznuti embrio? Ne mogu dati odgovor na ova pitanja, o ovome se ipak treba izjasniti struka, a inicijativu za takva rješenja treba dati država. Država koja je poznata po tome da sve probleme za koje nema jednostavno rješenje razriješi – zabranom.
“Usrećiteljima” je, dakako, najlakše složiti zabranu. Nema zamrzavanja embrija, ako ga se ne usadi u maternicu žene, tog pasivnog objekta plodnosti koji treba šutke podnijeti sudbinu koju smo joj namjenili (radi njene sreće, sjetimo se!), embrij će propasti i jedna osoba bit će ubijena.
Ponekad se zaista zapitam zašto se čudimo zemljama koje žene prisiljavaju u javnosti nositi burke.
Licemjerje "usrećitelja"
Svi “usrećiteljski” pokreti u sebi nose inherentno licemjerje. Jedan jedini, ali duboki razlog tome je, unatoč tome što to pokreti nikad neće priznati, jednostavna istina da “usrećitelji” propagiraju svoje viđenje istine i pravde, potpuno neovisno o činjenicama. Unatoč svojoj deklarativnoj posvećenosti “višem cilju”, svi takvi pokreti nisu ništa svetiji niti moralniji od bilo kakve druge organizacije, ljudske a ne božanske. “Usrećitelje” ne vodi Božja Ruka, već zajednički model idealiziranog svijeta, koji može biti više ili manje realan. Tako idealiziran, model neumitno ne može odgovoriti na sva iskušenja i izazove, a ponekad, kao u našem slučaju, to se niti ne trudi. Ako postoje činjenice koje ne govore u korist “usrećiteljima”... tim gore po činjenice.
Uzmimo za primjer pobačaj. Ako je zamrzavanje jajnih stanica potencijalno ubojstvo, što je tek onda pobačaj, posve realan, okrutan i definitivan prekid jednog života? Pa ipak, pobačaj u Hrvatskoj nije proglašen ilegalnim, niti zabranjen. Dok zamrznuti embrio još i ima neke šanse da ga roditelji odluče odmrznuti i implantirati, ili ga možda poželi neki drugi par, u činu medicinski asistiranog pobačaja nema nikakve nade, nikakve šanse, već samo jednostavno i hladnokrvno ubojstvo.
“Usrećitelji” nisu zabranili pobačaj. Neobično, ako se sjetimo kako je problem zamrzavanja embrija prvenstveno, dapače isključivo vjerske prirode, problem ubojstva ljudskog bića.
Doduše, postoji tu sitna razlika: žena koja je odlučila obaviti pobačaj obavit će ga sa ili bez dozvole vlasti, legalno ili ilegalno. Nije ju moguće spriječiti u nakani, tek možda odgovoriti. Krajnja odluka je njena. Osim toga, druge zemlje bi o nama imale ružno mišljenje ako bismo hapsili trudnice i držali ih vezane na krevetima sve dok prirodnim putem ne rode, željele one to dijete ili ne. Zbog toga ipak obavljamo pobačaje, to su nekakve “tekovine moderne civilizacije” koje eto moramo poštovati da ne bismo ispali zadrti primitivci.
Gdje je tu religija? Gdje je tu grijeh, gdje je tu veliki problem ubojstva ljudskog bića, iznimna opasnost od završavanja u paklu, kako trudnice tako i liječnika, pa i svog osoblja koje je pri pobačaju pomagalo?
Gle, odjednom se o tome ne priča. Ispali bismo primitivci, znate? Što bi svijet o nama rekao kad bismo zabranili pobačaj?
Eto, to je to licemjerje. Zamrzavanje embrija uvodi se tako jednostavno samo zato što država ima mehanizme kojima može u potpunosti kontrolirati proces začeća parova sa problemima plodnosti, i spremna je te mehanizme podrediti “usrećiteljskim” idejama određene religijske grupe.
Efekte tog zakona vidjeli smo – ljudi su naprosto pobjegli van zemlje obaviti ono što im “usrećiteljska” vlast ne dozvoljava. Korist, dakle – nikakva. Niti su ljudi postali bolji vjernici, niti je smanjen broj ubijenih zametaka (samo su sad ubijeni van zemlje, pa neće nad nama biti Sodoma i Gomora).
A ni abortusi nisu usporili, no to je problem – kako kontrolirati fornikaciju nestašnih građana? Da, moglo bi se malo poraditi na edukaciji o zaštiti od trudnoće, ali taj koncept također nije kompatibilan sa “usrećiteljskim” svjetonazorom, koji bi i kontracepciju rado zabranio, ali brine “što će svijet reći”.
Borci za boljitak stada
Koncept zabrane zamrzavanja embrija, iz profila religije posve opravdan i dapače potreban, biva masakriran “usrećiteljskim” metodama, zakonima i silom; umjesto edukacije i pronalaženja najboljeg rješenja tog problema, tipično “usrećiteljski” ide se metodama zabrane i prisile, jer je to najjednostavnije. Pritom “usrećitelji” licemjerno zaboravljaju na problem pobačaja, koji je usko vezan uz problem zamrznutog embrija; no kako tu ne mogu učiniti mnogo, “usrećitelji” se nadaju kako nitko neće primjetiti njihova dvostruka mjerila.
Sol na ranu dodat ću novim izmjenama zakona o pušenju.
Pušenje u Hrvatskoj ubije desetak tisuća ljudi godišnje. Zamislimo se malo nad tim brojem. On uključuje aktivne i pasivne pušače. Postoje tu, dakle, ljudi koji se svjesno ubijaju, i oni koji su nevine žrtve onih prvih. Polovica umrlih u radno produktivnoj su dobi, i iza sebe ostavit će razrušene obitelji, siročad i financijske probleme preživjelim članovima.
Gdje su sad “usrećitelji”? Eno ih, ponovo dozvoljavaju pušenje u kafićima!
Primjećujete li licemjerje? Zakon o pušenju ekspresno je promjenjen, sa izlikom kako zbog njega propadaju kafići. Ma, ne propadaju zato. Kafići propadaju zato što smo u banani, zato što ljudi nemaju novca; tome najbolje svjedoče prazne terase kafića – mjesta na kojima pušači smiju pušiti. Ugostitelji su samo izlika “usrećiteljima” da ublaže svoju odluku, a razlog je prozaičan – prazna državna blagajna. Duhanski proizvodi opterećeni su državnim nametima koji se slijevaju u presušenu riznicu. Navike su navike, sa dolaskom jeseni i hladnijih dana i pušači bi se, uz možda malo brundanja, povukli u unutrašnjost kafića i tamo – konzumirali. Trošili novce na kavu i druga pića. Prilagodili bi se.
No, kad je državna blagajna prazna, i kad treba potaknuti trošenje, “usrećitelji” će se odreći svoje svete zadaće u kojoj je svaki ljudski život svet i treba ga zaštititi. Spremni su zaštititi nemoćne zametke od zlih i bezobzirnih roditelja, ali nisu spremni zaštititi pušače od ubijanja samih sebe. I što je gore, neosjetljivi su na sve one nepušače (a takvih je većina građana ove zemlje) koji moraju trpiti pasivno pušenje.
Dobro, tko ih šljivi, ako im se ne da trpiti dim ne moraju ići u kafiće (očito je kako ugostitelji vjeruju da od one pušačke trećine stanovništva mogu lijepo živjeti), ali što je onda sa konobarima koji profesionalno moraju odraditi smjenu u nezdravoj, kancerogenoj atmosferi? Gdje su usrećitelji koji će njih usrećiti, osiguravši im posao u atmosferi koja im neće skratiti život?
Sve je to nebitno u licemjernom društvu “usrećitelja”. Borci za duhovne vrijednosti i boljitak stada spremni su okrenuti glavu čim je u pitanju – novac. Kad treba napuniti državnu kasicu prasicu, sve su pušačke smrti opravdane. Osim toga, to su odrasle osobe, znaju što rade, tko smo mi da im nešto zabranjujemo ili naređujemo? Pa nisu to zli roditelji koji bi genocidirali zametke, to su ozbiljne, odgovorne, odrasle osobe. Kako im možemo nešto zabraniti? Puše u istoj prostoriji u kojoj su i ukućani nepušači? U istoj prostoriji u kojoj su i njihova djeca? Da da, to nije dobro, reći ćemo im da to ne rade, ali znate – oni su u svom privatnom posjedu, ne možemo izglasati zakon koji bi im to zabranio.
Umjetna oplodnja, pak, e to se radi u našim bolnicama, na našem teritoriju. Tu ćemo malo zabranjivati i osjećat ćemo se jako pravednički i svetački.
Licemjerni? Mi?
P.S. Tko god da je zbog novca odlučio olakšati pušačima konzumaciju duhanskih proizvoda, kratkoročno će možda pomoći posrnulom proračunu, ali dugoročno će ga zgaziti; naime, u porezima na duhanske proizvode nalazi se ukalkulirano i liječenje pušača od bolesti koje će ga pogoditi zbog – pušenja. Logično, ali postoji nezgodan problem napretka medicine. Nove metode liječenja polako produžuju preživljavanje pacijenata, ali s druge strane neproporcionalno raste trošak njihova liječenja. Drugim riječima, zbog napretka medicine, oboljeli od bolesti uzrokovanih pušenjem preživljavaju sve duže, uz sve veće i veće troškove zdravstvenog sustava. Time se efektivno poništava “ulaganje u buduće liječenje” koje pušači plaćaju u cijeni duhanskih proizvoda. (ali se proračun puni, barem do kraja mandata).
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
