Kina koristi demonstracije protiv NATO-ova bombardiranja svoga veleposlanstva u Beogradu i za toliko potrebnu homogenizaciju u zemlji
Duh hladnoga rata ponovno je na tren pušten iz boce zbog bombardiranja kineskog veleposlanstva u Beogradu. U Kini se i dalje ne zadovoljavaju formalnim isprikama NATO-a i žele iz nesretne epizode izvući maksimalnu diplomatsku i političku korist. Washington će se morati dobro potruditi da izgladi stvari, jer trenutačno više treba Kinu, nego, primjerice, Rusiju.
Službeni Peking očekuje da će se Amerikanci ovog puta zdušno založiti da se Kina bez većih problema do konca godine primi u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) što je vrlo važno za kinesku privredu. Zapravo, Kinezi pogoršanje odnosa sa SADom koriste vrlo vješto. U zemlji stvaraju toliko potrebnu homogenizaciju. Strašno su uvrijeđeni, ne toliko zbog Srba, koliko iz taktičkih razloga kako bi, čim se emocije i žestoka retorika stišaju, započeli ozbiljne pregovore o poboljšanju bilateralnih veza sa Sjedinjenim Državama i dobivanju čitavog niza ustupaka, u što je uključen i Tajvan (Kinezi ne žele da SAD tamo instaliraju protubalistički sustav).
U Washingtonu priznaju da je Kina velika sila koja na području Azije ima posebne odgovornosti i interese. Sjedinjenim Državama odgovara da u Kini, makar njome vladaju i reformirani komunisti koji i dalje odbacuju višestranačje kao model pune demokracije, ne dođe do bilo kakvih ozbiljnijih i nekontroliranih potresa u bližoj budućnosti. Amerikanci vide Kinu kao veliko tržište koje, kao ni jedno drugo u svijetu, može progutati ogromnu količinu robe i proizvoda podrijetlom iz SAD-a.
Kada je kineski predsjednik Jiang Zemin posjetio SAD, Amerikanci su se uvjerili da imaju posla s političarem čvrstih živaca. On se hladnokrvno suočio sa stalnim spominjanjem tri »strašna« slova »T«: Tajvan, Tibet i Tiananmen.
Jiang Zemin predvodnik je generacije koja je prošla kroz sva iskušenja teških i olovnih vremena kada su crveni gardisti nemilosrdno čistili »klasne neprijatelje«, a intelektualci i umjetnici smatrani »pripadnicima smrdljive devete kategorije opasnih osoba«. U komunističkoj partiji Kine zadnjih godina dominira struja koja se zalaže za opći prosperitet i modernizaciju Kine postupnim i odmjerenim koracima bez suvišnoga eksperimentiranja i rizika kojima se, primjerice, izložila Rusija uvodeći preko noći kapitalizam kanibalističkoga tipa.
Kralješnicu upravljačkog sustava današnje Kine čine obrazovani kadrovi koji stalno imaju na pameti vitalne nacionalne interese, koji govore strane jezike, poznaju zakone slobodnog tržišta, snalaze se na svim svjetskim burzama (pa čak daju i priloge u američkim predizbornim kampanjama), upućeni su u to što Kina vani treba kupovati, a što drugima prodavati. Upravo je Amerikancima izuzetno stalo da s takvom Kinom imaju odnose na svim razinama. Napraviti prijatelja od bivšeg ideološkog i vojnog neprijatelja, nije lako. Ipak, prednost Kine u odnosu na druge zemlje je i činjenica da njezina vojna moć nije oslabila. S oružanom silom od 2,8 milijuna ljudi, Kinezi imaju najveći vojni ustroj na svijetu koji je podvrgnut brojnim respektirajućim korekcijama u kvalitativnom smislu.
U Washingtonu ozbiljno shvaćaju Kinu. Svaki dan američki sateliti, prilagođeni za prikupljanje obavještajnih podataka i detaljno izviđanje terena na stranim teritorijima, prelijeću i Kinu. Svi imaju telemetrijske sustave koji omogućavaju trenutačni prijenos podataka. Tonske snimke, koje na čitavom prostoru Kine hvataju američke strateške prislušne službe zadužene za audio-operacije, upotpunjuju vizualnu sliku, pa Amerikanci u svakom trenutku znaju gdje se nalaze najvažnije postrojbe kineske vojske.
Predmet od osobite pažnje su kineske strateške raketne snage i njihovi poligoni. U Washingtonu stalno procjenjuju njihov broj (125.000 pripadnika), kvalitetu školovanja kadrova i stupanj zastupljenosti suvremene opreme. Ofenzivni kapaciteti kineskog nuklearnog potencijala broje se i analiziraju svakodnevno, uključujući 17 položaja za interkontinentalne rakete i 46 za rakete srednjega dometa. U 24 sata Pentagon prikuplja i klasificira podatke o 500 prioritetnih vojnih objekata na kineskom tlu, te obrađuje još 2.000 sekundarnih.
I dok Kina svoju novu vojnu doktrinu temelji na tome da oružane snage (ukupno 2,820.000 ljudi) moraju biti spremne za sve regionalne ratove u roku od 24 do 48 sati (uključujući i vraćanje Tajvana u sastav Kine vojnim sredstvima), Amerikanci u slučaju izbijanja neprijateljstava više ne kane s Kinom ponoviti pogrešku iz rata u Koreji i upustiti se u iscrpljujuće i pogibeljne kopnene okršaje s tako velikom, discipliniranom i borbeno osposobljenom vojskom. Zato u odnosu na Kinu, a paralelno s razvijanjem normalnih diplomatskih, političkih i ekonomskih odnosa s Pekingom, Washington još dugo ne namjerava ispuštati iz ruku nuklearnu batinu koju i dalje smatra glavnim sredstvom odvraćanja i globalnog zastrašivanja.
Sadašnje kinesko rukovodstvo zna što radi i točno procjenjuje zašto Amerikanci u ovom času trebaju Kinu. S milijardu i 250 milijuna stanovnika, Kina je država o kojoj svi moraju razmišljati: susjedi, novi saveznici i nekadašnji neprijatelji iz razdoblja hladnoga rata. Kineska civilizacija je očito ponovno u usponu. Ona se u svom području interesa suočava s jedinim pravim suparnikom - SAD-om. Američko-kinesko dogovaranje treba zato ukloniti prolazne zastoje i urediti buduće partnerstvo dviju supersila, označiti točke eventualnog sukobljavanja i predvidjeti mehanizme da se nesuglasice rješavaju diplomatskim sredstvima, bez demonstriranja moći dizanjem vojski i flota, uključujući nuklearni alarm. Kina je velika zemlja i nije glupi div!
