Hrvatska, Nogomet, Sport

Subota, 08.08.2009.

Tagovi: kolumne, Jutarnji list, Tomislav Židak

  • 13:27

Užas je naša furka

Samo da kihnemo u Minsku i možemo staviti ključ u bravu

Piše: Tomislav Židak

Saša Kos, jedan od osnivača BBB-a, iza kojega su stotine (izgubljenih) utakmica, onaj navijač koji je na Skupštini u Maksimiru otvoreno Tuđmanu rekao da je protiv promjene Dinamovog imena, nakon sramotnog modrog utorka, nazvao me iza ponoći:

- Buraz, kružim po kvartu i tražim nekoga da se potučem! Od muke i bijesa...

Srećom, ulice su bile prazne i puste.

U međuvremenu smo rekli sve. Kak’ su “španali” naši stari, kak’ je to bilo dok smo mi išli na utakmice. Izvrijeđali smo mali klub velike povijesti, gubitničkog mentaliteta i neizvjesne budućnosti. Izbrojili smo sve Mamićeve milijune, koje je spiskao ili strpao u džep, pobrojili sve loše igrače koje je kupio, usput mu rekli da je osvojio sedam nevažnih trofeja, osudili huligane, zgrozili se nad Bandićem da tolike milijune baca u bunar bez dna, predložili amaterizaciju, prekrižili se nad činjenicom da Dinamo troši 20,000.000 eura i birali po vokabularu uvrede na račun Jurčićevog kukavičluka, nesposobnosti, netalentiranosti, itd. Iza nas je odvratni, sramotni, crni tjedan hrvatskog nogometa, potpuni debakl svega što hoda hrvatskim nogometnim igralištima i gura loptu i još samo da “kihnemo” u Minsku 12. kolovoza i možemo staviti ključ u bravu. “Užas je naša furka”...

Dinamov as tref

No, dosta je crne tinte! Ovaj dragocjeni prostor, na kojemu bi mnogi radije vidjeli “Pevecovu” reklamu, posvetit ću u ovom otužnom času jednom nogometnom treneru, koji je u potpunoj životnoj defenzivi. Sjetio sam ga se kad sam vidio drskost Andreja Kramarića. Bio je jednako drzak, konkretan i talentiran, bio je Štef III. Nakon Štefa Bobeka, koji nikada nije igrao u Dinamu, Štefa Lamze, koji figurira kao najveći Dinamov igrač svih vremena, Štef Deverić je imao sve predispozicije da postane veliko Dinamovo ime. Bio je udarna igla generacije ‘82., kada su modri drukeri sanjali navalnu petorku Boro Cvetković, Cerin, Kranjčar, Mlinarić i Deverić. Nikad nije zajedno zaigrala, ali je lijepo zvučalo.

“Dinamov as tref, Deverić Štef”, kako je znao rimovati pokojni radio-reporter Ivo Tomić, jedan je od mnogih iz te slavne Dinamove generacije, koja se odlučila baviti trenerskim poslom. Samo su Snješko Cerin i Pero Bručić ostali izvan nogometnih voda, ali danas je samo jedan od desetorice trener u Dinamu. Ismet Hadžić...

Stjepan Deverić je, uz Boru Cvetkovića, bio najbolji strijelac Olimpijskih igara 1984. godine, na turniru u Annapolisu sa 5 golova, zatim je preselio u Hajduk, jer mu Dinamo nije želio “popraviti krov na kući u Donjoj Lomnici”, vratio se u Dinamo na nagovor Ćire Blaževića i ostao bez svega, a inozemnu karijeru završio je u Sturmu iz Graza. Prije 14 godina počeo se baviti trenerskim poslom u Dinamovoj omladinskoj školi, plutao od Krapine, Sesveta i Siska, četiri mjeseca je bio u bugarskoj Belasici i spasio je od ispadanja, smijenjen s mjesta trenera Lokomotive kada je klub bio na prvom mjestu. Zadnji posao mu je bio u Buševcu, malom, trećeligaškom klubu, u kojemu jedva imaju novca za pokriti režije. Danas je na čekanju, traži klub...

Međutim, sve to ne bi bilo vrijedno spomena da Stjepan Deverić u svojoj slijepoj odanosti Dinamu, nije ispao žrtva njegove neizmjerne nezahvalnosti. Prije šest godina otišao je u mostarski Zrinjski i sa sobom poveo Luku Modrića, tada još nepoznatog, anonimnog dečka s Velebita, u čiji je talent vjerovao jedino zadarski trener Tomo Bašić. I Stjepan Deverić. Pod njegovom rukom Modrić je sazrio, postao playmaker hrvatske reprezentacije i jedan od najvećih modrih desetki u povijesti kluba. Deverić je u njemu vidio Marka Mlinarića, najboljeg igrača s kojim je igrao i vjerovao da će Luka jednog dana postati “Mlinka”. Tesao ga po bosanskim terenima gdje se ide ravno u kost, gdje lopta može ali igrač ne, gdje je svako gostovanje hodanje kroz minsko polje. I Luka se vratio s Deverićem u Zagreb s etiketom najboljeg igrača Premier lige, postao lider modre momčadi, reprezentacije i prodan je za 21,000.000 u Tottenham. Danas tjedno zarađuje otprilike koliko je Štef Deverić zaradio u cijeloj karijeri.

I dan danas, kada Štef Deverić, dobar trener i nogometni “otac” Luke Modrića, čeka poziv iz Buševca ili nekog susjednog turopoljskog kluba, kada se sve manje nada da će mu se ispuniti životni san i da će jednog dana biti trener Dinama, o svom najdražem učeniku kaže:

Kak’ ste, gospon trener

- Modrić nije za Tottenham, on mora biti lider u jednom od pet najvećih europskih klubova. On je taj kapacitet. U Europi nema igrača s takvim smislom za igru, njegova lopta ima dušu...

Kada ga pitate za nasljednika, Štef Deverić, kojemu se od svjetskih igrača najviše sviđa Frank Ribery, bez razmišljanja će reći:

- Kramarić je taj, ima i eksplozivnost i drskost i tehniku. Sve. Žao mi je što nisam radio s njim, ali, kakav je to potencijal...

Jedan Štef (Bobek) je ostao u Beogradu, drugi je pao s balkona vile “Rebar” (Lamza), treći je upravo završio “misiju u Buševcu” i čeka da nekome smrkne, ne bi li mu ponudili posao. Cijela ta generacija nema sreće, od Kranjčara, Ivkovića i Mustedanagića, koji se potucaju po trećem nogometnom svijetu, Vlaka koji je smijenjen preko noći, Zajeca koji u Ateni čeka na nogometnoj burzi, Bračuna koji se patio u Koprivnici i odletio, i Marka Mlinarića koji radi na jednoj privatnoj nogometnoj akademiji.

Stjepana Deverića se nisam usudio pitati samo jednu stvar, bojao sam se odgovora. Da li ga je njegov igrač Luka Modrić ikad nazvao iz Londona i pitao: “Gospon trener, kak’ ste kaj?” Ili nema vremena dok se u Bentleyju vozi na shopping u Harrods, diskoteku “Annabel”, razgleda dućane po New Bond Streetu ili se priprema za utakmicu s Manchester Unitedom ili Liverpoolom...

Izvor: Jutarnji list