O svrsi same medijacije nije želio detaljnije govoriti jer mu, kako je rekao, nije poznata njezina zadaća i okvir.
Napomenuo je pak kako se "dogovore i sporazume" uvijek može osporavati. Može se, kako je dodao, čak govoriti da su "postignuti pod pritiskom", a za presudu Međunarodnoga suda to se ne može reći.
Upitan zašto se nije više postiglo u rješavanju graničnoga spora između Hrvatske i Slovenije u proteklih 18 godina, akademik Ibler, koji je bio član mnogih povjerenstava za rješavanje hrvatsko-slovenskoga graničnog spora od prosinca 1992., izjavio je kako "nije bilo političke volje".
"Mi nismo mogli prepustiti naše državno područje jer nas u tome sprječava Ustav, a sa slovenske strane nije bilo političke volje da odustane od svojih maksimalističkih zahtjeva", izjavio je.
"Slovenija je uvijek tražila puno ispunjenje svojih zahtjeva", ustvrdio je Ibler, dodajući kako, usprkos tome, po međunarodnome pravu ne može ostvariti da svoje teritorijalno more spoji s otvorenim morem, što joj je glavni cilj.
"Slovenija hoće dio državnog područja Hrvatske radi ostvarenja svojih želja", upozorio je Ibler, dodajući kako hrvatski dio povjerenstva "u dosadašnjim pregovorima na takvo što nikada nije pristao".
Istaknuo je kako, na kraju svega, jedino mjesto za rješenje toga spora ostaje Međunarodni sud u Haagu, koji je glavno pravosudno tijelo UN-a i dosad se dokazao u rješavanju mnogih graničnih sporova među državama.
Vladimir Ibler, sveučilišni profesor međunarodnoga javnog prava u mirovini, bio je član diplomatskog izaslanstva na Glavnoj konferenciji UNESCO-a u Parizu 1951., na Diplomatskoj konferenciji za kodifikaciju međunarodnog ugovornog prava u Beču 1968. i na Trećoj konferenciji UN-a o pravu mora (UNCLOS III) od 1973. do 1982.
O međunarodnome pravu, međunarodnim odnosima, vanjskoj politici i diplomatskoj povijesti objavio je više znanstvenih radova i monografskih izdanja, među kojima su i "Sloboda mora" (1965.), "Međunarodno pravo mora i Hrvatska" (2001.) te "Koliko vrijedi međunarodno pravo?" (2006.). (H)

