NATO priča jedno, a ponaša se drukčije: odbacivanje bombi, raketa, nepotrošenih toplinskih mamaca i drugih uređaja (npr. tankova za gorivo) u Jadransko more postalo je ozbiljan problem koji izravno pogađa Italiju i Hrvatsku. Talijanska vlada i javnost već tjednima snažno pritišću na Bruxelles i Washington (većina pilota koja se lako otresa svog tereta su Amerikanci).
Suvremeni lovac, nakrcan s nekoliko tona bombi (koje nisu izbačene na ciljeve zbog lošeg vremena), konstruiran je tako da sigurno može sletjeti sa svim čime je i poletio na zadatak. Bojni tovari odbacuju se samo iznimno, npr. u slučaju zaglavljivanja stajnog trapa, oštećenog podvozja, kvara na motoru ili elektronici.
Ipak piloti NATO-a, osobito američki, ne vole se u matične baze vraćati s riskantnim balastom, pa ga se zbog pretjeranog opreza rješavaju i mimo pravila. Birokracija u Bruxellesu nije se potrudila racionalno objasniti nekorektne postupke pilota niti priopćiti je li netko od njih kažnjen, ako je bez prijeke potrebe »bombardirao Jadran«.
Američke pilotske posade poznate su po komociji i ziheraštvu. Svaka američka borbena letjelica nove generacije (npr. lovcibombarderi) košta berem 30-40 milijuna dolara. Pilot ničim ne želi ugroziti svoj život i skupi zrakoplov, pa odbacuje bojni tovar (jeftiniji od ukupne cijene letećeg stroja) čim mu zasvijetli prva alarmna lampica. Hrvatsku javnost te pojedinosti ne trebaju previše zanimati.
Budući da je riječ o odlično plaćenim profesionalnim vojnicima, koji su se valjda dragovoljno obvezali i na to da u ratu mogu i nastradati, Hrvati od NATO-ovih (američkih) pilota očekuju dvoje: da se pridržavaju vlastitih pravila i da svojim postupcima ne ugrožavaju savezničke države.
Zašto bi Hrvatska ulaz u Partnerstvo za mir i druge zapadne vojne i političke organizacije morala platiti kontaminiranim morem čije je dno posuto raznim eksplozivnim uređajima i kemijskim tvarima o čijim se negativnim dugoročnim učincima na morsku floru i faunu može samo nagađati.
Na kraći rok, odbačena oružja negativno psihički djeluju ne samo na hrvatske ribare nego i na strane i domaće turiste. Zašto bi stanovnici naših gradova u priobalju i na otocima (svi su turistički atraktivni) morali svakodnevno trpjeti probijanje zvučnog zida i niski let američkih pilota (iznad Srbije nikad se ne spuštaju niže od 4,5-5 km) i kakve to veze ima s Kosovom?
Uostalom, svi se zrakoplovi tiho mogu vratiti u baze bez takvih demonstracijskih napuhavanja. I što uopće znači izjava glavnog zapovjednika NATO-a Wesleya Clarka da će se ubuduće sve aviobombe odbacivati dalje od talijanske obale?
I prosječan poznavatelj međunarodnog prava odmah će se sjetiti da to u praksi znači sve bliže hrvatskim teritorijalnim vodama (dosad neiskorišteno streljivo bačeno u međunarodne vode završavalo je na dijelu Jadrana na čijem dnu Hrvatska ima pravo gospodarske eksploatacije). Bruxelles i Washington na to treba stalno upozoravati, jer će se oni u protivnom i dalje pretvarati kao da se ništa ne događa.
