Napokon je Ivan Pavao II. Wojtyla otišao u Svetu Zemlju, kamo se spremao sve 22 godine svog pontifikata: izrazio je želju da u Betlehemu dočeka Božić 1978., u kojoj je izabran - a prispio je u dolinu Jordana, rijeke Kristova krsta, tek u korizmi 2000., na posljednjemu od 81 svoga dosadašnjeg apostolskog putovanja. Štoviše, možda najtegobnijemu, a po prilici i najopasnijemu od svih dosadašnjih.
U Izraelu ga čeka mržnja istih ekstremističkih krugova koji su ubili i premijera Yitzhaka Rabina, ali sva je Sveta Zemlja - s ove i s one strane Jordana - premrežena mržnjama. Tako je bilo i prije Isusova doba (Biblija je svjedočanstvo), a tako je ostalo i kasnije, kada su se tri lika istoga Abrahamova Boga (židovski, kršćanski, muslimanski) utjelovila u tri handžara (da parafraziramo Andrića), skovana uostalom prije ijednoga od proroka.
Možda je u Svetoj Zemlji mržnja destilirana u koncentrat: natezanja šestorih kršćanskih crkava, koje su uspjele rasparcelirati čak i crkvu Svetoga Groba (Onoga koji je vapio da svi budu jedno) paradigmatski su odraz planetarnih mržnji koje su kršćane samo u ovom stoljeću uvukle u dva svjetska rata, s hekatombama mrtvih i Holokaustom Izabranog Naroda, da se ostali međukršćanski pokolji i ne nabrajaju.
Za to hodočašće trebalo je hrabrosti koja ne manjka sadašnjem papi, s evidentnom karizmom martira. Iako je više hrabrosti trebalo za oprosne molitve prve korizmene nedjelje i za priznanje povijesnih grijehova u Crkvi (makar ne i Crkve). Između dva Wojtylina uspona na ovom hodočašću - onoga na brdo Nebo (s kojega je Mojsije nazro Zemlju Obećanu, kamo mu nije bilo stići) i onoga na Golo brdo (Golgotu aramejski, a Kalvariju u latinštini svetog Jere) - na neki je način sublimirana povijest svake ideje, od nade do pokolja, od utopije do opetovanoga tragičnog toposa, iz kojega katarza hlepi novoj utopiji, nadi koja je takva sve dok ne nađe svoj topos.
