Riječ je o remakeu istoimenog horora iz 1941. godine (skraćenu verziju filma možete pogledati ovdje), no redatelj Joe Johnston uzeo je nešto umjetničke slobode i modernizirao svoju verziju, dodajući u priču obiteljsku dramu, divote psihijatrijskog liječenja u 19. stoljeću i neizbježne specijalne efekte.
Priča započinje ubojstvom u Blackmoor šumi, kraj obiteljskog imanja Talbot, u blizini Londona. Lawrence Talbot (Benicio del Toro) vraća se kući svog ekscentričnog oca Johna (Anthony Hopkins) kako bi otkrio detalje o misterioznoj, krvavoj smrti svog brata i utješio njegovu zaručnicu Gwen (Emily Blunt), a mjesne priče o čudovišnoj zvijeri koja napada za punog mjeseca pobuđuju mu zaboravljena sjećanja iz djetinjstva. Istraga ga vodi do romskog naselja gdje biva svjedokom i žrtvom napada zvijeri. Ubrzo, Lawrence na sebi primjećuje čudne promjene, a u njegovu umiješanost u neobične događaje u mjestu posumnja i istražitelj Scotland Yarda (Hugo Weaving)...
Film su od početka pratili problemi, bilo je mnogo rezanja i preslagivanja u postprodukciji, a datum službenog izlaska u kina je i nekoliko puta odgađan. Sve to ne opravdava konačni rezultat koji je više nego razočaravajući, što još jednom potvrđuje onu teoriju kako su remakeovi kultnih horora unaprijed predodređeni da budu loši, baš kao i bezbrojni filmski nastavci. Uglavnom, u Wolfmanu ima dovoljno krvi, ali obiluje onim jeftinim buuu efektima, izuzetno je dosadan, priča je puna nelogičnosti i ima dosta skretanja u "slijepe ulice", a ni specijalni efekti nisu baš nešto posebno impresivni, tj. dovoljni da ublaže dojam ostalih mana filma.
Benicio del Toro je blijeda slika samog sebe, Anthony Hopkins robotski odrađuje ulogu i isto tako izgovara tekst (i po valjda stoti puta oživljava Hannibala Lectera), a što se tiče Emily Blunt i Huga Weavinga, mogu jedino reći - što oni uopće traže u cijeloj priči?, jer izbacivanje njihovih likova iz filma ne bi bio veliki gubitak. Malu ulogu također ima i Geraldine Chaplin, čija pojava izaziva istu reakciju kao ona Keitha Richardsa u Piratima s Kariba - smijeh.
Zapravo, čini se da se filmska ekipa nije mogla odlučiti želi li raditi čisti horor, nekakvu viktorijansku romantiziranu priču (poput Drakule) ili trash. Ovako, svi su elementi prisutni, a ništa nije napravljeno kako spada. Na kraju, moram citirati jednog kritičara koji je rekao da bi radije sto puta gledao trash iz 80ih Teen Wolf nego zijevao na Wolfmanu.
