Čarobni štapići, magični grah, viskovi, rašlje, pileće kosti i kitove iznutrice nastavna su pomagala kojima će svoju magičnu izobrazbu moći nastaviti sve do kakve akademske titule: doktora čarobnjaštva, magistera alkemičara ili barem kakvog dipl.inga. za podzemne tokove i Harman Kardonove čvorove.
No, krenimo redom, onim pravim magičnim redom; kao što znamo, u magiji stvari nisu onakve kakvima se čine, pa pravog krivca moramo potražiti na jednom drugom mjestu.
Kakve veze ima Ministarstvo sa znanošću i obrazovanjem?
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Kakve sad ono veze ima? Zapravo, kakve ono veze ima sa znanošću i obrazovanjem? E, tu je ta magija, a otkrit će nam se ako krenemo obrnutim kronološkim redom, kao da čitamo Ustav RH od kraja prema početku (i odjednom začujemo glasove iz neke barake)...
Jedna od stvari koje je to ministarstvo obavljalo jest i pretplata na odgovarajuće stručne, znanstvene časopise. Oni su važni u radu znanstvenika jer se kroz njih publiciraju znanstveni radovi, a isto se tako znanstvenici kroz njih upoznaju sa novostima i novim postignućima.
Riječ “časopis” je tu zavaravajuće prirode, jer ne radi se o lakom štivu pogodnom za gubljenje vremena na WC-u, već o znanstvenim publikacijama koje su zapravo vrlo važan kotač u mehanizmu znanosti. A kako je već pisao Jutarnji, domaći stručni i znanstveni časopisi su problematični: njima, naime, trebaju novci da bi preživjeli.
No, uvijek su tu strane publikacije i baze podataka... ili ipak nisu?
Nedavni događaj, kada je znanstvenicima u Hrvatskoj ukinut pristup Web of Science bazi koja sadržava tisuće stručnih i znanstvenih časopisa relevantnih za znanstveni rad, pokazao je nešto zanimljivo. Službeno, nemogućnost pristupa servisu objašnjena je tehničkim poteškoćama u održavanju pristupa bazama; bilo bi to sve pet, kada bi te baze bile nedostupne svima. No, što ako su one dostupne drugima, ali znanstvenicima iz Hrvatske nisu? Je li tu zaista riječ o tehničkim poteškoćama?
Neplaćena pretplata kao "tehnička poteškoća"
Netko od znanstvenika dao si je truda kontaktirati izdavača, i njegov odgovor ne bih nazvao neočekivanim: nemate pristupa jer vaše ministarstvo nije odlučilo platiti pristup nakon isteka besplatnog perioda koji je trajao jedanaest mjeseci.
E, to su vam te tehničke poteškoće.
Mislim da ću, kad mi netko sljedeći put javi kako mu je krepao disk u računalu, nesretniku odbrusiti da me ne gnjavi sa svojim financijskim poteškoćama.
Ovakav incident trebao bi biti šokantan, jer se radi o ministarstvu koje bi trebalo biti podrška znanosti i olakšavati, a ne otežavati znanstveni rad; kad se tome pribroji nemušti izgovor (čitaj: svjesna laž) o tehničkim problemima, jer valjda nikome u ministarstvu nije palo na pamet da bi se netko usudio mimo njih pitati izdavača za prave razloge nedostupnosti servisa, tada dobijemo zaista prvoklasnu svinjariju.
Nismo još gotovi... podsjetit ću i na antivirusni softver kojem je istekla licenca, a koju ministarstvo nije produžilo, ostavivši tako institucije na cjedilu i u posve realnoj opasnosti od štete nastale kakvim zloćudnim softverom. Dodajmo tome nešto manje poznatu činjenicu da je jednako tako istekao i ugovor sa Microsoftom, kojeg ministarstvo... što mislite?
Gromoglasni muk na nepostojanje antivirusne zaštite
Što se dogodi kad ministarstvu istekne ugovor sa Microsoftom? Primjerice, ne rade aktivacije – pa ne možete instalirati nikakav novi softver koji je bio dijelom isteklog ugovora. Konkretno, Windows 7, Office 2010, Windows Server 2008 R2 – želite li koristiti iste, a spadate u sad već istekli ugovor ministarstva i Microsofta, pa... možda biste trebali razmisliti o tome da iz vlastitog džepa platite taj softver. Ili prijeđete na nekakav slobodni softver. Ili čekate i nadate se najboljem: da vas u međuvremenu, dok čekate da se ministarstvo odluči ili nastaviti licenciranje ili jasno reći kako im to više nije namjera, neće pohoditi ni BSA ni kakav gadan virus.
Zanimljivo je kako je, od sva tri navedena slučaja, samo onaj prvi popraćen ikakvim, makar i lažnim opravdanjem; istek licenci softvera popraćen je gromoglasnim mukom od strane ministarstva. Da je tome tako mogu potvrditi i činjenicom da na dva moja upita o problemima licenciranja – na niti jedan ministarstvo nije dalo odgovor. Indirektno, spominje se kako će se ugovor sa Microsoftom riješiti čim se raspiše i provede odgovarajući natječaj, što će vjerojatno biti provedeno najkasnije kad postojećeg ministra zamjeni netko drugi, netko tko neće znanstvenu zajednicu tek tako ostaviti bez (antivirusne) zaštite.
No, zastanimo malo i razmislimo o ova tri posve povezana događaja: što bi mogao biti uzrok, a kakve bi mogle biti posljedice tih incidenata?
Možda najbenigniji jest istek ugovora sa Microsoftom, u smislu da on ne narušava kritično integritet rada; institucije i drugi korisnici uvijek mogu samostalno licencirati softver koji je lako dostupan na tržištu, a Microsoft će im vjerojatno izaći u susret sa posebno povoljnim cijenama. Alternativa samostalnoj kupnji jest i prelazak na slobodni softver – Linux i OpenOffice – ali takve se stvari ne rade stihijski, njih valja planirati. Slično je i sa antivirusima, i njih je moguće imati besplatno u akademskom okružju, ali i to valja planirati i imati sposobnog informatičara koji će se sa tim znati izboriti. No, dvije su stvari tu ključne.
Ministarstvo ostavilo korisnike u zraku
Kao prvo, činjenica da je ministarstvo uspjelo nekako “zaboraviti” na istek licenci, a zatim se nastavilo uspješno pretvarati kako nije ministarstvo već ministry, govori o temeljitom nemaru. Institucije ovisne o ministarstvu imaju definiran budžet, vjerojatno i recesijski stisnut, i ne mogu si tek tako priuštiti iznenadne izdatke. Možda bi i mogli, da je ministarstvo na vrijeme najavilo mogućnost neobnavljanja postojećih ugovora, što bi korisnicima dalo dovoljno vremena za planiranje tih iznenadnih izdataka. To bi bila primjerena reakcija. No, ona je izostala, i tako je ministarstvo ostavilo korisnike u zraku, a tamo zaposlene informatičare u popriličnim glavoboljama (jer vjerojatno će se većina krivnje ministarstva ionako prebiti preko njihovih glava).
Microsoft će, naravno, strpljivo čekati razrješenje situacije kod svog značajnog klijenta, no činjenica je kako se ova situacija mora razriješiti na neki način; pretvoriti korisnike licenci bez njihove volje u posjednike ilegalnog softvera ili ih (zbog nedostatka sredstava i nepostojeće strategije za rješavanje ovog problema) na neki način pogurnuti u svijet piratluka, nije li to držanje ljestvi? Hoće li zbog toga država gledati kroz prste na legalnost softvera u tim ustanovama? Ako hoće, ne bi li onda i izgladnjeli i iznemogli gospodarstvenici imali pravo tražiti jednak tretman?
Kao drugo, naglo odustajanje od licenci za antivirus bez prethodne pripreme svih uključenih strana opasan je potez, jer se jednostavnom odlukom veliki broj korisnika otvorilo izglednom napadu zloćudnog softvera. Ova situacija pokazuje koliko je temeljito nepoznavanje samih osnova IT sigurnosti u ministarstvu. A tko će biti odgovoran kada se dogodi kakva pandemija e-gripe? Lokalni informatičar(i), naravno!
Potez bez racionalnog objašnjenja
Teško mi je zamisliti rečenicu kojom bih mogao dovoljno naglasiti koliko je ovo važan problem, a koju bi nadležne institucije što ne rade svoj posao shvatile. Zapravo sam osupnut činjenicom da u 21. stoljeću neki od državnih aparata može tako reagirati.
I najzad, problemi sa znanstvenim časopisima. I to mi je zapravo začudno, jer valjda sam naivan pa vjerujem kako ministarstvo znanosti služi tome da znanstvenicima osigura što bolje uvjete rada. Ovaj je slučaj, nadajmo se izoliran, ekvivalent oduzimanja ploče nastavniku, uklanjanju nekoliko tipki na pisaćem stroju Štefici(TM) iz urudžbenog, oduzimanju palice policajcu... jednostavno, potez kojem ne mogu naći nikakvo racionalno objašnjenje, pa tako niti u cijeni pristupa, koja nije mala, ali za jednu državu (dr-ža-vu!) ne bi smjela biti opterećenje.
Najviše mi oči bode bahatost tog pristupa, kad se bez najave i bez pravog objašnjenja ukidaju stvari. Je li zaista bio problem nekoliko mjeseci prije isteka ugovora najaviti mogućnost “tehničkih poteškoća” u produženju ugovora? Na kraju krajeva, zar je toliki problem jednostavno reći “Nemamo novca” ili “Ne damo novac”? A što se Web of Science tiče, je li bio problem najaviti odustajanje od pretplate? Ili se moglo barem napisati kako se od WoS odustaje, a od SCOPUS-a ne, pa navesti neko relevantno istraživanje koje je ministarstvo provelo, a koje dokazuje kako znanstvenoj zajednici ne trebaju obje stvari?
Odgovore na ova pitanja ne znam. Ministarstvu sam u dva navrata uputio pitanje, no valjda sam pogriješio što sam to učinio znanstvenofantastičnim otkrićem iz daleke budućnosti: e-mailom. Devetog rujna uputio sam upit o licenci za antiviruse, a jedanaestog studenog o licenci za Microsoftove proizvode. Na oba upita i dalje čekam odgovor.
Nuklearno ulje na vatru odnosa između IRB-a i MZOŠ-a
Nastavimo našu magičnu priču. Slijedeća zanimljiva stvar, naravno, radioaktivni je otpad kojeg je neka mudra politička glava odlučila uskladištiti faktički u srcu Zagreba, na mjestu koje ne da ne odgovara, već je u potpunoj suprotnosti sa svim važećim preporukama za skladištenje istoga: nalazi se u gusto naseljenom području, na tektonski nestabilnoj poziciji sklonoj potresima, blizu izvora vode za piće i možda čak i na tlu koje nije u stanju zadržati širenje moguće kontaminacije. Ideja je popraćena opravdavajućim stavom DZZZ-a, a koji je pak popraćen protukomentarom bivšeg saborskog zastupnika, inače fizičara.
Srećom, nakon što se o toj namjeri saznalo, ponajprije hrabrošću i odgovornošću ravnateljice IRB-a, pametni političari su, barem za sad, odustali od te namjere – pa će se skladište ipak urediti na nekom primjerenijem mjestu.
No, tu priči nije kraj. Tvrdoglavo odbijanje skladištenja nuklearnog otpada samo je nadodalo ulje na vatru odnosa između IRB-a i MZOŠ-a, u kojim se krugovima priča kako već neko vrijeme postoji inicijativa da se ravnateljicu makne sa te pozicije i na njeno mjesto postavi netko poslušniji.
Time bi neovisnost znanstvene ustanove bila odgovarajuće “normalizirana” prema željenom modelu ministarstva. Otpad, iako vrlo važno društveno pitanje, tu je samo jedna od figura na ploči, u igri čiji je ulog pitanje moći. Iako, nakon ovakvog skandala, matirati ravnateljicu bit će izuzetno teško.
Dobili smo Zagrebački Hogwarts!
I tako smo, hodajući korak po korak unatrag, došli i do famoznog Zagrebačkog Hogwartsa. Zagrebačko je sveučilište, kako prenosi Večernjak, dalo prizvati radiestezista koji je viskom kružio po zgradi i – napravio novi raspored sjedenja! Navodi se u tom tekstu zaista svašta, te podzemne vode, te tegobe zaposlenika, te je zgrada iznad potoka, te se osjećaju neke zle vibracije, te je zgrada bila zamišljena kao bolnica pa je problem u prostoriji koja je trebala biti (ali nikad nije bila) mrtvačnica...
E, tu nalazim neku poveznicu sa znanošću! Kako je riječ o tegobama za koje se vjeruje da su možda uzrokovane činjenicom da je zgrada trebala biti bolnica, rekao bih da je na djelu svojevrstan kvantni efekt, u kojem kvantni bolesnici i kvantni umrli nasumično nastaju i nestaju iz egzistencije u prostorima zgrade koja je u superpoziciji između sveučilišta i bolnice sa mrtvačnicom, te se taj proces kvantnog nastajanja i nestajanja pokojnika i njihovih kvantnih duša manifestira kroz titranje svemirskih struna u sinkronicitetu sa Hawkingovom radijacijom što zrači iz CERN-a i prenosi se pomoću negativno nabijenih poltrona.
Kako kvantni bolesnici i kvantni mrtvaci nastaju i nestaju brzinom prevelikom da bismo ih mogli primjetiti, ne možemo ih vidjeti, ali ih pamte molekule vode koje se nalaze u cijevima vodovoda i kanalizacije, a koje to znanje prenose na već spomenute negativne poltrone, čime se kvantna fluktuacija energije čakri dovoljno smanjuje da ju osjetljive osobe mogu osjetiti.
Zašto nisu pozvali gologuzog vrača na Sveučilište?
Kolege fizičari dodaju i pretpostavku da je riječ o opni između dva paralelna svemira, jednog u kojem je zgrada realizirana kao bolnica, i drugog u kojem je zgrada realizirana kao rektorat. Obzirom da se radi o beskonačnom broju paralelnih svemira, posve je izvjesno kako je baš na tom mjestu i ostvarena veza između dva, a smetnje možda nastaju dok djelatnici, pomičući svoje mase zgradom, prelaze iz jedne opne u drugu.
Da bi ionako apsurdna i montypythonovska situacija bila još apsurdnija, visokonadležne osobe potvrđuju cijelu priču nemuštim i posve pseudoznanstvenim objašnjenjima; tako je rektor izjavio kako “... su se mnogi djelatnici žalili, pa se nešto moralo poduzeti”.
Hm, zašto nisu pozvali vrača? Skakanje gologuzog vrača ukrašenog šarenim perjem i staklenim perlicama, uz prigodne napjeve, sigurno bi puno bolje utjecalo na raspoloženje djelatnika nego dolazak lika koji se korištenjem zidarskog pomoćnog alata bavi pronalaženjem vode u sred Zagreba, inače poznatog po tome što se nalazi u sred pustinje.
Da bi stvar bila zanimljivija, rektor pokušava učiniti nekakav “damage control” na vrlo loš i krajnje nespretan način:
Znanstvenom metodom pokazan kao imaginaran i neučinkovit
“Kao fizičar i znanstvenik ja imam svoje mišljenje o tome. Postoje, međutim, područja koja znanstvenik ne poznaje i o kojima ima dvojbe. I onda kaže - to je granično područje o kojem ja ne mogu iznijeti svoj sud. Tako bih ja rekao i o ovoj metodi koja je stara i koja se koristi u vrlo relevantnim situacijama, kada se recimo traže izvori i slično.”
Kao prvo, znanstveniku se ne priliči komentirati pseudoznanstvene gluposti. Da je rektor to izjavio kao privatna osoba – više ili manje bio bi to njegov privatni sud, njegovo mišljenje na koje on apsolutno ima pravo. No, izjasnivši se na početku kao fizičar i kao znanstvenik, očito je kako je rektor dao nešto što možemo smatrati znanstvenim sudom.
Osim što je kao takav potpuno pogrešan, jer činjenicu da znanost priznaje postojanje stvari o kojima znanost nema dovoljnih saznanja on koristi da bi opravdao postupak vezan uz nešto što nije stvar o kojima znanost nema dovoljnih saznanja, već je riječ o pseudoznanstvenom prodavanju magle, i to na način koji je poprilično jasno definiran (jer postoje mnogi ljudi koji taj način koriste, tj. zna se kako se koriste i čemu služe visak, rašlje i druge takve sprave) i koji, da bi stvar bila gora, JEST bio znanstveno provjeren i koji je znanstvenom metodom pokazan kao imaginaran i neučinkovit, takav sud nosi i ozbiljne posljedice. (*)
Zašto se onda rektor ne usuđuje jasno progovoriti protiv pseudoznanosti? Zašto kaže da kao znanstvenik ne može iznijeti svoj sud o nečemu za što postoje znanstveni dokazi kako – ne radi?
Rektorova izjava nosi nesagledive posljedice
Najzad, kakav je to argument davati validnost nekoj metodi samo zato što je ona “stara”? Mnoge su stvari stare. Recimo, onaj vrač od par poglavlja prije – evidentno je da je metoda istjerivanja zloduha pomoću vrača puno starija metoda od rašljarenja ili viskarenja, a moguće ju je sresti i danas, što bi valjda trebao biti nekakav dokaz njene učinkovitosti. Ne bi li ona, slijedom rektorove logike, kao puno starija trebala biti i puno učinkovitija?
Tako nemušta rektorova izjava je opasna i nosi nesagledive posljedice. Da su nam vrli akademici i vrhunski intelektualci malo manje glavom u oblacima, primjetili bi kako se pseudoznanost i razne alternativne ideje uvlače u mnoge pore društva, pa konačno eto i na visoka učilišta. U svojoj kuli bjelokosnoj oni ne vide štetu koja nastaje kad bolesnici i očajnici, depresivci i slabo educirani građani sreću ili lijek traže u pustim tlapnjama, očekujući spas od onih što će rado obećati svaki spas, jer obećati je lako. Izvršiti, nije. A kako sam već spominjao, mrtva usta ne govore.
Da naši vrli akademici i intelektualci imalo brinu o obrani znanosti od šarlatanstva, bili bi svjesni kako je tim postupkom i tom izjavom Sveučilište dalo carte blanche alternativcima: već i otprije poznati po najčešće neutemeljenim izjavama kako se “...kod njih liječe čak i doktori kad ne znaju kako sami sebe izlječiti”, oni sad posve legitimno mogu davati izjave o tome kako je “... čak i Zagrebačko sveučilište zvalo baš mene da im viskom pregledam prostorije i napravim razmještaj” - pa vi sad odbijte takvom velikom stručnjaku ponudu da vam za parsto kuna napravi isto i u vašem domu!
Želim znati tko je odgovoran, imenom i prezimenom
Kad smo već kod tog alternativca, navodno je isti svoj rad naplatio u vrijednosti oko tisuću eura. Ako je tome tako, i ako je riječ o javnom novcu, iskoristit ću priliku da ovdje i sad, javno, od Sveučilišta zatražim ovo:
Želim znati tko je naručio radiestezista i kako se radiestezist zove, imenima i prezimenima. Te podatke želim objaviti javno, na Monitoru.
Radiestezistovo ime želim iz dva razloga: prvi je da majstoru čestitam na lako zarađenom novcu, a drugi je što će to onemogućiti vojsci opsjenara da idu po kućama i predstavljaju se svi redom kao “alternativac kojeg priznaje i Sveučilište”.
Želim znati i tko je odgovoran. Jer netko jest odgovoran. Netko tko ima ime i prezime. Netko tko je morao odobriti (ne krivim neuke što su zatražili) ovakvo trošenje novca. Neka se taj imenuje, i neka izvoli iz svog džepa vratiti Sveučilištu suludo potrošen novac.
Nisam sklon tražiti momentalni otkaz odgovornoj osobi, ali vjerujem da bi javno imenovanje imalo za posljedicu promjenu u ponašanju – kad budu svjesni da svoju kardinalnu pogrešku ne mogu sakriti iza birokracije institucije i utopiti se u masi, odgovorni ljudi bit će prisiljeni postati – odgovorni. Nakon tog javnog imenovanja, vjerujem kako se ne bi lako ponovila slična greška bilo gdje u akademskoj zajednici.
Deset puta veća sramota od Šenkovečkog Hogwartsa
Najzad, ako se već bila podigla ona frka oko Šenkovečkog Hogwartsa, trebamo li smatrati kako se oko zagrebačkog ne bi trebala podići? Naprotiv, trebala bi se podići deset puta veća, jer riječ je o deset puta većoj sramoti!
Sagledajmo sad sve tri priče u kontekstu. Varam li se, ili dobro primjećujem kako se događaju akutni kolapsi u znanstvenoj zajednici? Znanstvena zajednica nikad nije bila jedinstvena (i to je dobro), ali ovo što se sad događa – političke smicalice, potpuni nemar i fušarenje, te faktičko uzmicanje pred navalom pseudoznanosti – čemu nas uče? Mlade i nadobudne znanstvenike vjerojatno tome da kruha valja potražiti u nekoj normalnijoj zemlji, obične građane da horoskop i tarot karte ipak mogu predvidjeti sudbinu, a strance da prije nego prihvate suradnju sa bilo kojim domaćim znanstvenikom provjere nema li on slučajno doktorat iz rašljarenja, astrologije ili možda homeopatije.
Magija, sve je to, dragi čitatelji, magija. I država u kojoj živim čini mi se sve više magičnom. Gljive, valjda...
(*) Link u navedenom pasusu naveo me na zanimljivu ideju: Hrvatska još uvijek ima problema sa minskim poljima; bilo bi zgodno pozvati rašljare, viskare i slične umjetnike da svojim primjerom, na neobilježenom minskom polju, demonstriraju svoju sposobnost pronalaženja zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava, pa ako prež... dokažu uspješnost svoje metode, smješi im se prilika za iznimno lukrativan posao!
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
