Ovaj zakon, koji bi trebao zamjeniti (relativno) stari zakon iz 1978. godine, trebao bi biti modernizirana verzija zakona koja u pravne okvire uključuje moderna znanstvena dostignuća i nove pravne i socijalne tekovine društva. Slijedom pozitivne logike, moderniji zakon trebao bi svoje područje regulirati na moderniji način. Na žalost, kao i u mnogim drugim stvarima, kod nas se događa obrnuto – novi zakon je konzervativniji od staroga.
Potrebu za žurnim usvajanjem prijedloga novog zakona ministar Milinović objašnjava zatvaranjem pristupnih pregovora EU, zbog čega se mnogi zakoni izglasavaju po žurnom postupku. Ovakvo ponašanje zakonodavca, sa ovakvim zakonima, moglo bi još više podići broj euroskeptika, i to u obrazovanom sloju građanstva, tradicionalno najsklonijem eurointegracijama.
Kome pogoduje novi zakon? Sustavom eliminacije doći ćemo do odgovora. Eliminirat ćemo sve kojima novi zakon ne pogoduje.
Građani u izvanbračnoj zajednici – iako su zakonom izjednačeni sa bračnim parovima, parovi koji žive u izvanbračnoj zajednici ili žene bez partnera (udovice, recimo?) nemaju pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, odnosno nemaju pravo na pomoć države žele li na takav način dobiti dijete.
U čemu je problem u izvanbračnim zajednicama? Jesu li to nenormalni, bolesni ljudi, koji ne bi mogli odgajati vlastito dijete? Očito je kako ih ovaj zakon izrazito diskriminira, de facto prisiljavajući parove u izvanbračnoj zajednici da, bez obzira koji bio razlog zbog kojeg nisu sklopili brak (a što društvo, uostalom, ne treba niti zanimati), ako žele vlastito dijete moraju prije toga posjetiti matični ured. Tamo će potpisati papir koji im ne daje ništa veća niti manja prava od onih koje su do tad imali, ali to poniženje uvjet je da im država pomogne.
Darivatelji spolnih stanica – novim zakonom oni postaju izuzetno ranjivi na vlastite genetičke nedostatke, ali i neobične obiteljske nezgodice. Jeste li znali kako je u tijeku pravi sudski proces vezan upravo uz ovu problematiku? Brittany Donovan je 13-godišnjakinja začeta darovanom spermom. Nažalost, ne baš kvalitetnom. Brittany je zbog toga ozbiljno bolesna i – tuži banku sperme koja je njenoj majci pomogla pri oplodnji, tražeći odštetu.
Zamislite sebe kao benevolentnog darivatelja/icu reproduktivnog repromaterijala. Dođete u bolnicu, “istresete se” u epruvetu ili kako to već ide, donirate dio sebe kao pomoć nekoj obitelji u nevolji, i zadovoljni odete doma. Ne znajući da nosite skrivenu manu u vlastitim genima. U nastavku niza nesretnih okolnosti niti liječnici nisu otkrili tu manu (jer nisu kvalitetno testirali materijal ili jednostavno u to vrijeme nisu imali načina otkriti problem), te je devet mjeseci kasnije rođena krasna beba, dvije ili tri – koliko maksimalno dozvoljava ovaj zakon.
Osamnaest godina kasnije, dvije od tri novonastale osobe iskoriste pravo da saznaju tko im je biološki otac/majka, što im ovaj zakon eksplicitno dozvoljava, pa vam zajedno sa svojim odvjetnikom pokucaju na vrata mirnog doma, tuže vas za loš genetički materijal zbog čega imaju zdravstveni problem i... unište vam život i razore onu obitelj što niti u snu nije pomišljala kako bi na vrata jednog dana moglo pokucati invalidno potomstvo jednog od partnera, tražeći odštetu zbog – loše sperme koja im je podarila život kakav imaju. Ili se jednog dana, na nekoj ostavinskoj raspravi, odjednom pojavi troje stranaca tvrdeći kako imaju pravo na dio nasljedstva jer je preminula osoba njihov biološki roditelj.
Zakon, ovakav kakav jest, daje puno ovlasti potomcima, ali nimalo ne štiti darivatelje. Tko bi, pod ovakvim uvjetima, uopće htio biti darivatelj? Možda još bolje pitanje je: tko ima koristi od masovnog odustajanja darivatelja?
Najzad, ovaj “modernizirani” zakon suprotstavlja se znanstvenim i medicinskim dostignućima, dozvoljavajući zamrzavanje spolnih stanica, ali zabranjujući zamrzavanje embrija. Problem je vrlo jednostavno izraziti: zamrznute jajne stanice mogu biti oplođene u tek oko 1% slučajeva, dok je uspješnost trudnoće korištenjem zamrznutih embrija i do trideset puta veća, što garantira puno veće šanse (i puno manje nepotrebnog trpljenja pacijentice) za uspješnost inicijalnog i svih naknadnih pokušaja.
Znanstveno, logički, matematički – jasno je kako je zamrzavanje embrija najoptimalnija metoda. Pa ipak, ovaj zakon ne samo da ne omogućuje, već zabranjuje zamrzavanje embrija. Nije li to nelogično? Nije, jer pročitamo li izjavu koju je ministar Milinović dao Večernjaku 6.6.2009. godine: “Zamrzavanje zametka nije prihvatljivo jer za nas život počinje danom začeća.”, postaje jasno otkud vjetar puše. S Kaptola.
Iako sam i sam vjernik, i jednako kao ministar Milinović smatram da život počinje od trenutka oplodnje, mislim da je važno da nam ministar odgovori na pitanje – tko su to “oni” i zašto je “njihovo” mišljenje meritorno, čak i kad je u direktnoj konfrontaciji sa znanošću, čiji bi zagovornik ministar Milinović zapravo trebao biti?
Ovdje, naime, nije riječ o crkvenom zakonu, već o laičkom. Laički zakon ne bi smio biti pod utjecajem niti jedne religije, vjere, sustava vjerovanja ili sustava praznovjerja. Zakon treba biti utemeljen na čvrstim, provjerenim, znanstveno utemeljenim premisama. Te premise govore kako postoji korist od zamrzavanja zametka jer je oplodnja daleko uspješnija. Višak embrija ne bi se morao uništiti – mogao bi se darovati obiteljima čiji genetski materijal nije pogodan niti za umjetnu oplodnju, ili bi se prvotni supružnici mogli odlučiti za još jedno ili dvoje djece. Pametnom politikom mogao bi se sačuvati svaki zamrznuti embrij, i niti jedan ne bi od nemara propao. No, lakše je zabraniti smrznute embrije i tako natjerati parove na dugotrajnije i mučnije procedure, ali koje su (više) u skladu sa dogmom.
Novi zakon također će višestruko smanjiti broj davatelja spolnih stanica, jer nitko više nije siguran kakve glavobolje bi mu trenutak altruizma mogao donijeti u budućnosti. Uostalom, nije li i sam taj način dobivanja muških spolnih stanica – grijeh?
Vanbračne zajednice? Ma, haj'te! Konzervativni glas s brijega poručit će im: ako želite dijete, vi se lijepo vjenčajte. Hajde, hajde, to ne boli! Uostalom, ako ne želite biti u tradicionalnoj zajednici, s vama očito nešto nije u redu, dakle niste niti prikladni imati dijete!
Ima nešto freudovskog u činjenici da se Crkva toliko voli uplitati u bračne ložnice. Građanima ostaje isto što i do sad – na umjetnu oplodnju u inozemstvo. To im nitko ne može zabraniti, a najmanje država koja je deklarativno pronatalitetna, a u praksi čini upravo suprotno.
Autor kolumne je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi.
Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
