Ide li hrvatska bankarska kriza kraju stečajem Glumina banke, Komercijalne, Gradske u Osijeku i Županjske?
Neven Barač, bivši direktor Dubrovačke banke, kojeg je nedavno sud oslobodio optužbe zbog nedostatka dokaza za zloporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju i krivotvorenje službenih dokumenata (da bi se ubrzo podigle nove krivične prijave), na naslovnice je stigao u aferi »petog ortaka«, koju je, nakon što je s pozicije »zbog pomlađivanja poslovodstva banke« smijenjen u veljači prošle godine, sam potaknuo ispovijedima u medijima. Tvrdio je da je povod njegovu smjenjivanju bilo inzistiranje na naplati dugova Kutlinih tvrtki, koji je prema njegovim riječima dugovao Dubrovačkoj banci 944 milijuna kuna.
Nedugo zatim, Hrvati su počeli nositi majice s natpisom »Ja sam peti ortak«. Barač je, naime, tvrdio da je ugovorom petorice razrađeno kako će »ortaci« doći u posjed banke bez uložene kune vlastitih sredstava, te posredno i do vlasništva nad hotelima na Dubrovačkoj rivijeri. Da nije govorio u prazno, potvrđuje i provala u ured javne bilježnice Anice Hukelj i krađa ortačkog ugovora prije nego što je »pao u ruke« istražiteljima. Na kraju je protiv Barača podignuta krivična prijava te je kao potencijalni krivac za propast banke završio u zatvoru. Dubrovačku banku u privatnom vlasništvu sanirala je država, jer je HNB zaključio da je previše važna za gospodarstvo regije.
Istodobno s podizanjem optužnice, Barač je odlučio kao nezavisni kandidat natjecati se za položaj dubrovačkog župana, zalažući se za svojevrsnu novu Dubrovačku Republiku, u kojoj bi vlasništvo nad gospodarstvom u regiji bilo, govorio je, »vraćeno ljudima iz dubrovačkoga kraja«. Nakon toga krenuo je dokazni postupak, javnost je pomalo izgubila zanimanje za tu priču, a Barač i Dubrovačka banka pali su u sjenu novih afera. Za neke je taj čovjek još krivac, a za druge je postao heroj.
Marko Marčinko, bivši predsjednik Uprave Glumina banke, koji je u »slučaju Barač« u svojstvu svjedoka pohodio sudnicu, sada je u situaciji u kojoj se Barač našao prije nešto više od godinu dana. Više je puta u zadnja tri mjeseca uhićen, pa puštan na slobodu (trenutačno je opet u pritvoru), a optužnica ga tereti za zloporabu položaja i ovlasti te krivotvorenje službenih dokumenata. O vlasniku Glumina holdinga se počelo negativno pisati lani u travnju kad je na hrvatsko-bosanskoj granici zaplijenjen kombi Glumina banke pun deviza, a banka i njezin predsjednik su u medijima optuženi za pranje novca. Nakon što se pokazalo da je riječ o regularnom, dnevnom prometu novca, stanje se smirilo, Glumina banku se i dalje držalo brzorastućom šampionom u prikupljanju štednje građana (privučenih visokim kamatama), a njezinog predsjednika izuzetno uspješnim (čak i karizmatičnim) poslovnim čovjekom. No, HNB je potkraj lipnja odobrila Glumina banci 200 milijuna kuna zajma za premošćivanje nelikvidnosti, a Marčinko pak predao HNBu plan restrukturiranja i sanacije. HNB je u banku poslao svoju ekipu da »snimi« stanje i predloži rješenje. Mediji su se prisjetili da je Marčinko bio jedan od kandidata za »petog ortaka« i - počele su špekulacije o stečaju.
Blokirani račun u banci, osnovanoj 1994. kao »kruna« Glumina holdinga, mnogim je poduzetnicima ubrzo postao jednim od najčešćih izgovora za neispunjavanje obveza. Živce su počeli gubiti i štediše, koji su zakucali na vrata državnih ustanova (od HNB-a do Ureda Predsjednika) ne bi li ishodili sanaciju banke. Glumina je uskoro prerasla u medijsku trakavicu. Marčinko je gotovo svakodnevno optuživao HNB za propuste, neučinkovito upravljanje krizom koje produbljuje eroziju zdrave banke, predviđao slom bankarskog sustava i u ime štediša tražio (još jednu) državnu sanaciju privatne banke. Govorilo se čak i o političkoj odluci, zavjeri i namjernom uništavanju zdrave banke koje je počelo medijskim napadom u povodu incidenta na granici. Središnja banka se nije oglašavala sve do rujna kad je objavila rezultate revizije, kojom je Glumina ocijenjena ne samo nelikvidnom (kako je Marčinko neprestano ponavljao) već i »duboko insolventnom«, s potencijalnim gubicima 267 puta većim od jamstvenog kapitala. Banka je na čelu sa svojim predsjednikom više od 30 posto prikupljenog novca plasirala u povezane tvrtke u Glumina skupini. HNB je odlučio ne predložiti državnu sanaciju Glumine, objavljeno je da će se kriza u banci rješavati nakon donošenja novog Zakona o bankama. Iz banke nije bilo vijesti sve do početka studenoga kad su protiv Marčinka i tri osobe iz Glumina banke i njezine skupine podnesene kaznene prijave, što je rezultiralo Marčinkovom ostavkom.
Davor Šuker prestao se smiješiti s plakata i ekrana, poručujući da je Gradska banka i njegova banka. Osmijeh je nestao i s lica Antuna Novalića, njegovoga nekadašnjeg kolege iz NK Osijeka, većinskog vlasnika Gradske banke Osijek u stečaju, koja je potonula brže nego se prošlih godina uzdizala. Otkad je predsjednik Uprave Ivan Patarčić u otvorenom pismu uoči Božića objavio da banka više ne može izvršavati svoje obveze i isplaćivati komintente (što je shvaćeno kao objava bankrota), potresli su se i temelji cijeloga poslovnog sustava »Novalić d. d.«, oslonjenog na banku sa stotinjak milijuna maraka kredita. »Tajkun slavonske ravni«, kako su ga nazivali mediji, koji je prvu privatnu tvrtku osnovao 1989. godine, a banku s pet milijuna maraka osnivačkog kapitala 1993., u medije je došao kad je iste godine, po spoznajama sugrađana, nakon sukoba s tadašnjim županom Branimirom Glavašem, osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić cijeli gradski proračun prebacio iz Slavonske u Gradsku banku, čime je Novalić dobio redovit i neiscrpan priljev novca. Od poznatijih tvrtki njegova holdinga, tu su PPK Kutjevo, Istravino, Virovitička šećerana (prodana nizozemskom Cosunu), Neretvanska banka (također u stečaju), Gradski radio, Veritas osiguranje...
Novalićev pokušaj ulaska u politiku (upisom u HDZ netom prije prošlih lokalnih izbora) je završio neslavno, sukobom sa županijskim HDZ-om (prije svega Glavašem), koji je danima punio novinske stupce. Za propast banke, za koju je HNB-ova revizija utvrdila da je poslovala katastrofalno, Novalić je u intervjuima i po dvama dnevnicima u istome danu najprije optuživao upravo novinare, koji su pokrenuli »stampedo na šaltere«, pritiske, lobiranja... da bi na kraju, kad je postalo jasno da kao ni u Marčinkovu slučaju, unatoč čestim putovanjima u Italiju i Novalićevim najavama, nema strateškoga investitora spremnoga kupiti banku s problemima, izjavio je da se njega i banku rušilo političkom odlukom. Rekao je i da će urušivanje njegove banke izazvati nezapamćen val stečajeva slavonskih tvrtki - i nestao s naslovnica.
Od prošlog tjedna novine su prepune slika bivšeg predsjednika Komercijalne banke Josipa Šoića, koji je, nakon što je protiv njega podignuta krivična prijava za zloporabu položaja u gospodarskom poslovanju i krivotvorenje službenih dokumenata, završio u ludnici. Dugogodišnji predsjednik HNS-a, jedini direktor maksimirskog kluba koji je (1992. godine) bježeći pred igračima preskakao ogradu, čovjek kojem je na otvaranju banke bila cjelokupna politička elita, dolazi u središte svježega »novinskog skandala«. Iako se većina njegovih (brojnih) skandala tiče nogometa, ostao je zapamćen i po čitanju izvješća o poslovanju Komercijalne banke u 1996. godini, koji je trajao puni sat, a da u njemu nije spomenuta nijedna brojka. Nakon inzistiranja novinara, razbješnjeli je Šoić javno godišnje izvješće nazvao - poslovnom tajnom.
