Kad u utorak u svome domu u Bel Aireu u Kaliforniji proslavi svoj 90. rođendan, Ronald Reagan neće biti samo jedan od bivših američkih predsjednika koji su doživjeli devedesetu. On će se pridružiti Johnu Adamsu i Herbertu Hooveru, koji su također doživjeli njegove godine, i nadživjet će Harryja Trumana (88), Geralda Forda (88), Jamesa Madisona (85), Thomasa Jeffersona (83), Richarda Nixona (81), Johna Quincyja Adamsa (80) i Martina Van Burena (koji je umro u 79. godini).
Ali Reagan će još za života, na iznenađenje mnogih koji pamte njegov početak u Bijeloj kući - kada su ga osporavali dočekali s omalovažavanjem biti uvršten ne samo u kategoriju "velikih američkih predsjednika", nego će se historičari i politički analitičari ovih dana složiti da njegovo značenje postaje sve veće.
U trenucima kada je Bill Clinton otišao iz Bijele kuće s podosta razloga zabrinut za svoje mjesto u američkoj povijesti, i kada je George W. Bush na sličan način i s podjednakom žestinom dočekan "na nož" (s gotovo istim kvalifikacijama koje su dočekale i Reagana, naime, da "nije dovoljno intelektualan", niti da je "političar koji obećava"), fenomen Ronalda Reagana i njegove rastuće veličine na zanimljiv način govori o politici, povijesti, ali svjedoči i o Americi i njenom odnosu prema prošlosti prema političarima.
Ronald Reagan napustio je Bijelu kuću prije 12 godina, nakon dva predsjednička mandata, a potpuno se povukao iz javnosti prije sedam godina, kada su mu liječnici dijagnosticirali Alzheimerovu bolest. Rođendan će proslaviti samo u društvu supruge Nancy i kćerke, ali jedva da će biti svjestan svega što se oko njega događa. Nedavno je još i pao i slomio bedrenu kost, ali Alzheimerova bolest razara mu mozak, i, kako je nedavno rekla njegova kći, "njegov je svijet sve manji manji".
Republikanci ga slave, demokrati osporavaju Nije da bi mu do toga bilo stalo, ali on neće biti svjestan ni priznanja koje ga je u nedavnoj Gallupovoj anketi dovelo na drugo mjesto među 10 poslijeratnih američkih predsjednika. Prema toj anketi, 32 posto Amerikanaca drži Johna F.
Kennedyja najvećim predsjednikom među tom desetoricom.
Reagan je drugi (19 posto), Truman treći (12 posto), Eisenhower je sa devet posto podijelio mjesto s Billom Clintonom, a zatim sa četiri posto slijedenim vrednovanjima Reagan će biti sve veći, tvrdi Richard Norton Smith koji je stručnjak za američke predsjednike: "Može se raspravljati o njemu kao administratoru, ali u kategoriji velikih povijesnih izazova s kojima je bio suočen, Reaganovo značenje sve će više rasti". Jedan od načina na koji se to može vidjeti, svakako je i u tome da i demokrati i republikanci danas strastveno reagiraju na Reagana, te da i samo spominjanje njegova imena danas potiče burne rasprave. Za republikance on je toliki heroj da su uspjeli isposlovati čak i da se zrakoplovna luka u Washingtonu nazove po njemu, kao i golemo zdanje u Washingtonu, sa saveznim uredima.
U ožujku, na sam dan kada će obilježiti i 49. obljetnicu bra-dio atmosferu indiferentnosti prema socijalnim problemima" i što nije znao odgovoriti na izazove poput pojave AIDS-a.
Ni to nije utjecalo na još dvije ankete - onu u kojoj je Reagan među 42 dosadašnja predsjednika zauzeo osmo mjesto (The Wall Street Journal), nazvan "gotovo velikim predsjednikom", ili onu u kojoj ga je 58 povjesničara stavilo na 11.
mjesto (što je plasman bolji od plasmana bilo kojega predsjednika iz protekla tri desetljeća).
I dok se na definitivno vrednovanje Ronalda Reagana još čeka - ali ono stiže i bit će mu naklonjeno - mnogi se slažu da se danas Reaganu mora priznati da je bio vještiji i utjecajniji političar nego što se to mislilo prije deset ili petnaest godina, dakle dok je još bio u Bijeloj kući.
Prorekao raspad Sovjetskog Saveza Nije George W. Bush samo "preuzeo" neke od Reaganovih ideja, već je podijelio i dio njedočekan gotovo uvredama u medijima i u dijelu javnosti, ne samo američke. Pritom je kvalifikacija "taj nekakav glumac" bila još vrlo nježna, ali se pri tome zaboravljalo da je Reagan iza sebe imao osam godina guvernerskog iskustva u Kaliforniji (kao i Bush u Teksasu). Ali, odij prema Reaganu prvih dana koje je proveo u Bijeloj kući bio je toliko začudan, da su čak i neki europski satirički listovi (zapadnonjemački Konkret, primjerice) dopustili sebi da na naslovnoj strani objave veliku fotografiju Ronalda Reagana i čimpanze u njegovom zagrljaju (iz nekog Reaganovog filma), s potpisom: "Novi američki predsjednik, na slici - lijevo".
Reagan se danas svega toga, nažalost, više ne može sjećati, ali on je imao godinu dana u vrijeme kada je Theodore Roosevelt vodio kampanju nakon koje je bio ponovno izabran za predsjednika (1912.), proživio je burne dvadesete, Veliku depresiju i dva svjetska rata. On je bio američke migracije na ka, njegova supruga Nancy (Ronald Reagan nije u stanju izlaziti iz kuće) krstit će njegovim imenom 4,5 milijarde dolara vrijedan nosač aviona iz klase Nimitz: "US Ronald Reagan".
S druge strane, demokrati (poput kongresmena Barneya Franka) spočitavaju Reaganu što je za svoga mandata "slijegove sudbine s početka predsjednikovanja. Kao što je, naime, George W. Bush dočekan s kritikama na račun "manjkavog obrazovanja", "sumnjivog intelektualnog profila" i "političke nespretnosti", te su ga u predizbornoj kampanji gotovo izvrijeđali u vicevima na televiziji, tako je i Ronald Reagan, kad je pobijedio Cartera, bioje tvrdio da je sve to tamo na tako klimavim nogama da je pitanje trenutka kada će nestati. Još je značajnije da je nakon Reaganova odlaska (s izuzetkom u prve dvije Bushove godine) započela era neviđenog gospodarskog procvata. Demokrati zasluge za to, doduše, pripisuju Clintonu, ali republikanci tvrde da je temelje za taj procvat bio postavio Reagan. I umjesto da od povjesničara dobije loše ocjene za javni dug i deficit, Reaganu danas i mnogi drugi pripisuju zasluge za gospodarski procvat koji se dogodio nakon njega. "Imao je sreće", kaže jedan povjesničar, "ali bio je spretan i bio je vrlo dobar političar".
Pripremljene dvije velike stranice nekrologa Nedavno sam u redakciji The New York Timesa imao prilike razgledati i neke od "tajni" u pravljenju toga lista. Primjerice, nekrologe koji se pripremaju prije nego li netko od velikih Zapad, u Kaliforniju, a u burnim šezdesetim godinama postao je guvernerom Kalifornije.
U vrijeme Oktobarske revolucije (1917.) on je bio školarac u Illinoisu, i bivši predsjednik kada se Sovjetski Savez (1991.) raspao. Reagan je bio jedan od najžešćih antikomunista: Sovjetski Savez nazvao je u jednom svom govoru "carstvom zla", a u drugom je, stojeći usred podijeljenog Berlina, viknuo onu slavnu rečenicu: "Mr.
Gorbačov, srušite taj zid!".
Inače, druga slavna predsjednička "berlinska" rečenica bila je ona Kennedyjeva: "Ich bin ein Berliner!" (Ja sam Berlinčanin!) Možda više nego išta drugo, i ta Reaganova rečenica, i uopće njegova sigurnost da je kraj "carstva zla" neminovan, obilježili su njegovu predsjedničku reputaciju. Kuriozno je da je u trenutku kada je napuštao Bijelu kuću (prepuštajući je svom dotadašnjem potpredsjedniku, Bushu ocu), Amerika imala golemi deficit, veliki skandal (Iran-kontraši), a Sovjetski je Savez još preživljavao, kao i hladni rat. Ali netom je Reagan otišao, sve se u Sovjetskom Savezu urušilo, dokazujući da je on bio u pravu kadapolitičara i uopće javnih osoba umre, i koji, ne samo napisani, već i složeni kao kompletna stranica, čekaju da se to dogodi. Nekrolozi u New York Timesu inače su jedno su od onih štiva koja taj list čine velikim: eseji koji su i više od svjedočanstva o jednom vremenu.
Među nekoliko stotina već pripremljenih i složenih nekrologa (što, inače, nije i jedina morbidnost u novinarstvu), nalazi se i onaj koji će biti otisnut onoga trenutka kada se to dogodi.
Dvije velike stranice nekrologa posvećene su bivšem predsjedniku o kojemu kvalifikacija iz velikog naslova kaže da je, otprilike, zadužio Ameriku "reaganomikom" (gospodarskom filozofijom) i vanjskopolitičkom vizijom. Drugi list, USA Today objavljuje već sada, na svojoj prvoj i drugoj stranici, veliki napis o Reaganu u povodu dolazećeg 90. mu rođendana, konstatirajući u naslovu kako njegov utjecaj sve više raste...
On, "koji je tako malo znao, a tako puno napravio" (kako kaže njegov negdašnji suradnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert McFarlane), vrlo je često bio neangažiran u stvaranju dnevne politike, a nerijetko je djelovao i neobaviješteno. Ali on je znao odrediti smjer i natjerati druge da ga slijede. Neke njegove ideje djelovale su pomalo suludo (kao gradnja svemirskog štita, što će ući u povijest kao "Ratovi zvijezda") i bile su javno ismijavane.
Tedy Kennedy je bio taj koji je to nazvao "Ratovima zvijezda" i prvi ismijavao Reagana zbog toga, ali Reagana to uopće nije smetalo niti se obazirao na to.
On je jednostavno bio uvjeren da je to sjajna ideja. Ta je ideja, doduše, i danas kontroverzna, ali novi predsjednik Bush najavio je da će je ostvariti.
Amerika se tako ovih dana ponovo vrednujući Reagana i uspoređujući s njim mlađega Busha - prebacuje s Clintona na nešto drugo. Na uspoređivanje veličine koja je bila osporavana, ali se dokazala, s veličinom koja bi to tek htjela biti, ali ga i Reaganovo iskustvo podučava kako je put do toga dug i trnovit. Jedan dio toga puta prolazi i u ismijavanju, ali George Bush ovih je dana pred novinarima "pružio i malo otpora", demonstrirajući kako, za početak, ima barem nešto od onoga što mu se osporava: duhovitost. Naime, nakon one komedije s prebrojavanjem rupica na listićima na Floridi, u kojoj je važnu ulogu odigrao i Bushov brat, guverner Jeb Bush, protiveći se da se kao važeći listići računaju i oni na kojima rupice nisu dokraja probušene, pa je ostao visiti mali komadić papira - chad. Ta je novija riječ, chad, postala i omražena i popularna u Americi.
George Bush sada je ispalio vic: "Znate, razmišljam o tome da Jeba Busha pošaljem za veleposlanika u državu Chad (Čad)!" Nije loše. Veliki komunikator i vicmaher Ronald Reagan svakako bi cijenio takve šale, ali on, nažalost, ne prima takve stvari, niti se čega sjeća...
