Tjedan dana nakon tog famoznog predviđanja – katastrofa!
Seizmika je, na žalost mnogih samouvjerenih političara i politikanata – znanost. Dakle, egzaktna – a prirodu nije moguće na sudu ušutkati i natjerati ju da se podvrgne našoj volji. Jedina stvar u kojoj je Giuliani pogriješio je što je predvidio točan dan zemljotresa. Sa današnjim nivoom znanja nemoguće je tako precizno predvidjeti događaj takve vrste - a da se pritom ne oslanjamo na potpuno neznanstvenu kategoriju sreće. Ono što se može predvidjeti jest interval u kojem se potres može dogoditi – bilo je dovoljno da seizmolog izjavi kako će se potres dogoditi krajem ožujka ili početkom travnja, i bio bi u potpunosti u pravu. Što, nažalost, vjerojatno ne bi promjenilo sudbine mnogih građana, koji mu jednostavno – ne bi vjerovali.
Znanstvenici bespotrebno šire paniku?
Čudan je taj naš odnos prema znanosti. Često smo nespremni prihvatiti riječi koje nam znanstvenici upućuju, smatrajući ih ekipom čudaka koji, zatvoreni u svojim labosima, niti imaju život niti znaju kako izgleda svijet izvan laboratorija. Vrlo lako odbacujemo upozorenja znanstvenika – globalno zatopljenje je najbolji primjer samoubilačke stragegije ljudske vrste. Unatoč znanstvenicima koji nas već desetljećima upozoravaju na problem globalnog zatopljenja i sve očitijim promjenama u prirodi koje su vrlo vjerojatno rezultat upravo našeg upornog ignoriranja situacije, neki tanatos u nama šapće nam u uho kako će sve biti u redu i kako blesani u bijelim kutama zapravo – pojma nemaju. Šire paniku, umjesto da odu i poševe nešto.
Radman kao "sotonin sluga"
Skeptičnost prema znanosti vrlo lako preraste u animozitet, posebice kada se tiče stvari uz koje smo osobno vezani ili imamo neki čvrst stav kojeg možemo ili moramo vezati sa znanstvenim otkrićem. Često je vezanost bazirana na osobnoj pogrešnoj procjeni ili jednostavnom praznovjerju. Ne moramo odlaziti u susjednu Italiju kako bismo pronašli primjer – sjetimo se Radmana i njegovih otkrića o zaštitnim mehanizmima Deinococcus radiodurans, bakterije koja može preživjeti iznimno teške uvjete jer posjeduje vrlo efikasne mehanizme popravka DNA. Lagano zakuhana nemuštim napisima novinara kako se bakterija može sama povratiti iz "kliničke smrti", najupečatljivija kritika tog otkrića koju sam zapamtio jest izjava kako je Radman sotonin sluga jer se on, eto, igra Boga i mrtve bakterije vraća u život.
Ovoj živopisnoj izjavi odmah ću pribrojati generalne protivnike vakcinacije, ljude uvjerene kako cijepljenje šteti puno više nego što koristi. Iako jest istina da kod (vrlo!) malog broja cijepljenih dolazi do neželjenih reakcija, statistički pokazatelji dokazuju korisnost cijepljenja populacije; no, taj argument je protivnicima vakcinacije nebitan jer jednostavno ne ide u njihovu korist. Pa ga zaobilaze. Kada to postane i službeni stav neke države ili zajednice, katastrofa nimalo benignija od potresa u Italiji je na pomolu.
Nismo daleko od Pakistana
Problematiku Pakistana i nekih afričkih zemalja u kojima su vjerski vođe zabranili cijepljenje na ogromnu štetu lokalnog stanovništva vezao bih paralelom za sličan problem kod nas – HPV vakcinaciju koja se provodi na djevojčicama osnovnoškolkog uzrasta, kao program prevencije raka grlića maternice.
Ako ste se možda i začudili afrikancima i pakistancima koji su iz vjerskih razloga odbijali cijepljenje svoje djece, zamislite se nad ovim – stav običnih građana RH o HPV cjepivu je u velikom broju slučajeva jednako tako dogmatski i praznovjeran! Mnoštvo ljudi je protiv cijepljenja njihovih vlastitih kćeri HPV cjepivom, uvjereni kako je ta vakcinacija dozvola za neograničeni seks, razuzdanost i poziv na odbacivanje čednosti, vjerskih i moralnih vrijednosti. Kako će svaka djevojčica, onog trenutka kad primi cjepivo – postati bludnica.
Crkveni lijek za sve
Takav stav ne može biti dalje od istine. Zaista, HPV infekcija nije moderna lepra, za koju su nekad vjerovali kako je bolest griješnika, niti je infekcija HPV virusom rezervirana samo za prostitutke i lake žene (sjetimo se stava o HIV virusu koji se prenosi samo analnim spolnim odnosom i AIDS-u kao bolesti homoseksualaca i "sumnjivih").
Infekciju HIV virusom možete zaraditi i od potpuno normalne, nikako promiskuitetne osobe, pa makar vam ona bila prva i jedina u životu. Famoznim crkvenim lijekom za sve bolesti – apstinencijom – možete samo smanjiti vjerojatnost infekcije – i udaje.
Svaki spolni odnos je rizičan. Cijepljenje nije poziv na blud, već nešto što može (mnogim ženama i hoće) spasiti život. Svjesnu odluku roditelja da odbije cijepljenje vlastite kćeri, unatoč mogućnosti da zbog te svoje odluke jednog dana prisustvuje njezinom pogrebu, nalazim duboko praznovjernom i opasno iracionalnom.
Neće biti potresa, ne.
Autor kolumne je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi.
Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
