Ali Sanader – što s njim? Ni politički sahranjen, niti fizički neživ, sve srodniji virusu ili vampiru na granici života i smrti, parazitski se nastanio u najistaknutijim mozgovima vladajuće stranke. Po takvim bismo posljedicama rekli: nije toliko zagonetan Sanaderov bijeg s premjerskoga položaja prije godinu dana, koliko HDZ-ov živ, sve življi strah od uskrsnuća, njega nepokopanog i neslavnoga.
Sanader kao facelifting na staljinističkom profilu HDZ-a
Nije to prva ostavka u Hrvatskoj. Političar se evakuira u opsadi problema, toliko stisnut da mora ili pobjeći kroz ušicu igle ili prihvatiti kapitulaciju pred većinom s kojom se inače ne slaže. Tijekom prve godine svoga drugoga mandata Sanader je, korak po korak, ostajao bez podrške okruženja - ne u Saboru, najmanje u Vladi - već u stranačkoj središnjici. Specifičnost ovoga slučaja abdikacije sadržan je u činjenici da stiska oko Sanadera nije imala veze s različitim optikama neriješenih tema, već s uvažavanjem i omalovažavanjem dotadašnjih političkih stečevina. Stekavši gomilu saveznika izvan HDZ-a (malo marketinškim čarobiranjem, malo laskanjem, puno više podmićivanjem) Sanader je sve više ignorirao politbiro vlastite stranke, koji je, sa svoje strane, njegovu ulogu drukčije zamislio: kao vanjski facelifting na tvrdokornom staljinističkom profilu HDZ-a, koji se sadržajno ne može nikako promijeniti bez vlastitoga odumiranja.
“Ponižavao me”, zavapit će kasnije Vladimir Šeks, nehotice otkrivajući svoj osjećaj trapavosti i neznatnosti pred Sanaderovom nalickanom i nabildanom pojavom. Stvorio je paralelni sustav političkoga djelovanja, kako će kasnije šaptati u elitnim HDZ-ovim kružocima, koji se, iskreno rečeno, odavno nalaze u velikoj stisci: takvi kakvi jesu – na Zapadu su postali nepoželjni, potrošeni, suvišni, odigrali su svoju ulogu.
Svima u HDZ-ovoj središnjici pred Sanaderovom pojavom nekoliko je godina riječ zastajala u grlu, osjećali su dječačku tremu, počesto nisu razumijeli njegove fraze (naštrebane iz euro-vokabulara), uvjereni kako se u tome ogleda osobita politička superiornost bijeloga svijeta. Tek sada, kada je Sanader fizički dovoljno udaljen, smogli su hrabrosti da ga optužuju za autokratsko, čak diktatorsko ponašanje. Ali je kao trauma ostao onaj strašno uvećani duh, koji stalno prijeti Sanaderovim povampirenjem.
HDZ kao slijepo crijevo Ive Sanadera
Je li nekoga zatukao, strpao u zatvor, likvidirao, prognao, izbrisao iz članstva, kako to danas rade nekim od njegovih ministara i njemu samom? Koliko je javno poznato - ni više ni manje od ustaljenih običaja u uglađeno stiliziranom i jednako pokvarenom političkom svijetu. Što se šire javnosti tiče, Sanader doista nije bio nikakav bauk. Naprotiv, sve se na njega manje mislilo; građanstvo i pučanstvo uživalo je u neponovljivoj iluziji potrošačkoga obilja od kredita i kreditnih kartica. Koalicijski su partneri bili udobno uljebljeni, seljaci zasuti subvencijama, Hrvatski Srbi bili su zadovoljni postignutim stupnjem pravno-političke zaštite, Haški sud je zadivljen njegovim lovom na Gotovinu. Sviđao se europskim birokratima, Amerika ga je prigrlila u NATO-savez.
No, što je sanadreovski face-lifting nizao više zavodljivih uspjeha - to je bivala veća nelagoda na Trgu Hrvatskih velikana. Nedostajao je još samo mali korak, pa da HDZ postane slijepo crijevo Ive Sanadera, sa sve širom mrežom nestranačkih sljedbenika, međunarodnih simpatizera i financijskih sponzora.
Postoji, međutim, samo jedna stvar koju političar lokalne tradicije ne može podnijeti, ma kojoj stranci pripadao: gubitak važnosti i značaja vlastite titule i položaja, koji se dokazuju barem stalnim ometanjem, postavljanjem zapreka, do konačnoga ograničavanja svake slobodne ljudske egzistencije. Budući da je Sanaderovo političko djelovanje nekako stidljivo zaokrenulo u tom smjeru, za početak je vanstranački ministar Šimonović dobio autonomiju u odnosu na Šeksa, Karamarko u odnosu na Jarnjaka... Moglo se naslutiti da bi Država mogla postati snažnija od Partije.
Sanader sada zna da su blefirali
Šeks će kasnije reći da je Sanaderova ostavka i njega samoga iznenadila. Da je vrlo vjerojatno lagao, svjedoči džentlmenski sporazum o Sanaderovoj utješnoj funkciji počasnoga predsjednika. Znači da je HDZ-ov politbiro Sanaderu priprijetio skandaloznom smjenom, nudeći mu varijantu s dobrovoljnim povlačenjem i simboličkom kompenzacijom, kao manje bolnima za njegovu taštinu. Blefirali su, dakako. Sanaderovo nasilno protjerivanje nije dolazilo u obzir, jer u tom bi trenutku završilo potpunim HDZ-ovim slomom.
Sanader tek sada zna da su blefirali. U HDZ-u znaju da je Sanader shvatio da su blefirali, pa ih već mjesecima lovi panika od onoga što bi Sanader mogao poduzeti, kako se njima pričinja, ukoliko bi onako velik samo poželio. Premda je Sanader prošlo vrijeme, HDZ je svoju paniku - zajedno s krizom vlastitoga političkoga postojanja - prevalio prvo na kapitalne medijske kuće, potom na dio stanovništva.
Tako, eto, danas obilježavamo prvu godinu mračne Ostavke jednoga ni mrtvoga ni živoga HDZ-ovog predsjednika.
Jasna Babić jedna je od osnivačica upravo pokrenute novinske agencije IMR, koju možete kontaktirati mejlom na resinmedias@gmail.com.
