Društvo, Hrvatska, Turizam

Ponedjeljak, 18.07.2016.

Tagovi: Radoslav Dejanović, even parity turistička sezona

  • 09:48

Even parity

Zemlja slučajnog turizma

Ne vjerujem da se za rekordnu kolonu od preko 40km na autocesti nismo mogli bolje pripremiti: znali smo da će biti gužva, znali smo da dolazi bura, zašto onda nismo bolje pripremili alternativne pravce, zašto nismo postavili znakove, zašto ljudima u koloni nismo dijelili barem vodu, zašto nije bilo kemijskih WC-a u pričuvi pored ceste, ma zašto su ljudi u jednom trenutku prerezali ogradu pored autoceste i uputili se vozilima na obližnji poljski put? Uvijek nam je netko drugi kriv, i nikad ne smijemo reći kako je nešto pošlo loše jer smo mi neorganizirani, lijeni, nesposobni, zbunjeni, nepripremljeni ili nam se naprosto fućka.

Piše: Radoslav Dejanović


Zadnjih godina, otprilike otkako je one gospodarske krize koja je oko 2008. godine poharala svijet uzduž i poprijeko, neugodno često primijetim razmišljanja naših turističkih građana-trudbenika u stilu: "na mjestu X se dogodilo nešto ružno, baš mi je žao, ali to je dobro za naš turizam". Faktički, čim se u susjedstvu dogodi nešto loše, eto nama crnih vrana: "Grcima ne dolaze gosti jer su propali, ah jadni oni ali eto, barem će nama doći više turista". "Španjolska je u recesiji, ah jadni ljudi, ali barem će nama doći više turista". "Idiot pokupio ljude kamionom u Nici, žao mi je zgažene djece, ali barem će nama doći više turista."

Već samo deklarativno izražavanje kakti-sućuti zbog tuđe nesreće naporno je za slušati, no što reći kad ekipa poludi na goste koji dolaze?

Dogodio nam se, naime, protekli vikend. Dogodile su nam se klimatske promjene zbog kojih smo svjedočili jednom ekstremu koji je naišao baš u nezgodno vrijeme, no neću o tome – znam da sam dosadan s tim zelenim pričama, nikad nikakvih para od zelenih priča, kome ekologija uopće treba?

Zeleno ili ne, nešto neugodno se dogodilo: jedan od slučajnih turističkih događaja, tek dijelom predvidljiv. Rekordna kolona od preko 40km na autocesti spoj je planiranog događaja (znali smo da će za vikend biti gužve) i neplaniranog događaja (čuli smo da će biti bura i problemi, ali se nismo pripremili za rasterećenje prometa). Rezultat: opći prometni kaos u pola države.

Ne vjerujem da se za ovaj događaj nismo mogli bolje pripremiti: znali smo da će biti gužva, znali smo da dolazi bura, zašto onda nismo bolje pripremili alternativne pravce, zašto nismo postavili znakove, zašto ljudima u koloni nismo dijelili barem vodu, zašto nije bilo kemijskih WC-a u pričuvi pored ceste, ma zašto su ljudi u jednom trenutku prerezali ogradu pored autoceste i uputili se vozilima na obližnji poljski put?

Sjećate li se sječe glava u HAC-ONC-u za puno manjeg problema za Uskrs? Čini se kako ova sadašnja tehnička vlada nema namjeru učiniti išta po pitanju odgovornosti za katastrofalni kolaps koji će nas u budućnosti posve sigurno opaliti po turističkom nosu. Ista ta tehnička vlada koja se u erdoganovskom stilu ne osvrće na pravni poredak i uredno ignorira činjenicu da je tehnička vlada, u ovom slučaju vjerojatno neće napraviti baš ništa.

No, onda su društvene mreže pokazale zanimljiv fenomen: ekipa koja voli komentirati napise po e-novinama i on-line mjestima ispilila je neke opskurne likove koji za ovu gužvu optužuju – turiste. Jer eto, zašto su oni odlučili doći baš taj vikend, pa jesu li oni ikad čuli za buru, pa što se nisu informirali, pa ako im se ne sviđa nek' se okrenu i voze nazad...

Relativno mali broj ovakvih ispada upućuje manje na iskreni stav stanovnika Dalmacije, a više na trolanje, liječenje osobnih frustracija ili mućenje vode po partijskom zadatku. No, tu su – i očekivano, dosta su glasni.

A to nije ništa drugo nego onaj stav s početka teksta, samo ovaj put okrenut prema nama samima. Uvijek nam je netko drugi kriv, i nikad ne smijemo reći kako je nešto pošlo loše jer smo mi neorganizirani, lijeni, nesposobni, zbunjeni, nepripremljeni ili nam se naprosto fućka. Lakše je proklinjati turiste nego priznati da se nismo dobro pripremili za njihov dolazak.

Najzad, imamo mi naše more i sunce, ma 'ko to more platit? Turizam – baš kao i druge prirodne pojave, i to nam se događa nasumično i gotovo je u potpunosti izvan naše kontrole.

Ne znam zašto ovo gore napisah – ništa neće promijeniti, a samo će raspizditi neke osjetljive dušice. Bolje bi mi bilo ići vanka, 'vatat' pokemone govnare.

A kad smo kod pokemonomanije... ako do sad niste skužili o čemu je riječ, pitajte svoje dijete: objasnit će vam sve o tome.

Za one ostale, riječ je o jednoj staroj stvari koja je prepakiranjem u šareni omot postala hit – no, krenimo redom.

U početku bijaše geocaching. Ljudi koji su se zabavljali tom igrom nisu imali virtualnu stvarnost, niti onu uvećanu, već samo kartu, kompas i GPS. Igra je jednostavna: netko na nekom mjestu sakrije neku sitnicu i objavi GPS koordinate mjesta gdje je "blago" skriveno. Igrači bi se uputili prema tom mjestu i tražili skriveno blago. Kad bi ga našli, na blagu priloženi papirić upisali bi datum pronalaska i svoje ime, a bilo je moguće i uzeti neku sitnicu iz pronađenog blaga kao suvenir, uz obavezno ostavljanje neke druge sitnice – za buduće igrače. Geocache se može nalaziti svugdje, a do nekih je i vrlo teško doći. Geocache ne smije biti na mjestima koja su nedostupna, opasna po život ili su na nečijem privatnom zemljištu.

Zatim se pojavila tvrtka Niantic sa svojom igrom Ingress koja je u potpunosti virtualna i nije ju moguće igrati bez pametnog telefona ili tableta. Igrači su dvije zaraćene frakcije koje zauzimaju virtualne "portale" koji naravno ne postoje u stvarnom svijetu, ali da bi do njih došli igrači se moraju kretati po stvarnom, fizičkom svijetu: otići do nekog spomenika, fontane ili dvije, uglavnom na neko mjesto gdje su u dometu virtualnog portala... to je famozna prva generacija ljudi koji bulje u telefone i tumaraju gradovima tražeći stvari koje samo oni vide.

Pokemon GO je produžena ruka Ingressa, zapravo samo u celofan umotan Ingress: umjesto sterilnih portala i nodova, točkica i simbolića, ljudi sad po gradu traže famozne pokemone. U tom segmentu obje su igre faktički identične, ali zamjena sterilnih SF artefakata megapopularnim pokemonima najbolje pokazuje koliko je dobar marketing jači od bilo kakve sexy moderne tehnologije. Uostalom, geekova je puno manje nego djece, one prave i one odrasle.

Augmented reality, sjetimo se obećanja: kirurgija, medicina, tehnologija ova i ona – sve je to trebalo postati puno bolje i efikasnije. Donekle se to i ostvarilo, pa su medicinari našli dobre namjene za "ojačanu" stvarnost, ali Pokemon GO pokazuje istinski domet čovječanstva: AR je postao mainstream tek nakon što su ljudi dobili priliku, što? Učiti brže i bolje? Dobivati korisne informacije u bilo kojem trenutku? Ne – kad su dobili priliku po cesti loviti imaginarna japanska stvorenja.

Neka nas ova konstatacija ne usmjeri protiv tehnologije: ona je tu da je koristimo kako najbolje znamo. Pa i ako je to glupa igra zbog kojih se ljudi zabijaju automobilom u stablo ili trče preko prometne ulice – nije jadna tehnologija kriva. Krivi su korisnici.

A oni samo žele zabavu. To je u redu. Prestar sam da bih patio za Pokemonima, ali razumijem ne-više-klince kojima je to ultimativno lijepo sjećanje na njihovo djetinjstvo. Neka. Nek' se zabavljaju i djeca i odrasli, neka se rekreiraju na svježem zraku - samo neka paze preko ceste.

Kažu da je igra zabavna, a od prekjučer se može igrati i kod nas. Prve dojave igrača s terena kažu kako ih ima dosta u okolici, a navodno je cijelo jato kloniranog Pokrastchu pokemona viđeno kako kruži iznad Markovog trga u iščekivanju.

Pored autoceste A1 više nema niti jednog, javlja HAK, sve su ih pohvatali i pojeli gladni turisti zarobljeni u kolonama.

Ova igra rješenje je i za probleme A-HSP-a: lijepo ponovo podignu šator na istom mjestu u Srbu, a ako ih policija priupita za zdravlje lijepo objasne kako su u šumi uočeni Shubarachu, Chichachu i Orjunachu, pa je šator tu jer ga članovi stranke koriste kao čeku.

Virtualne beštije mogu se pronaći na raznim mjestima, nije ih briga za moral, rasu ni vjeru, pa je lako zamisliti razgovor dva klinca nakon mise:

"Jesi li vidio? Pojavio se Pokrstichu ispod oltara! Odmah sam ga ulovio!"
"Ja nisam... čim sam izvadio telefon, stari mi je odvalio zaušku..."
"Aaaa, znači to je bilo ono kad je nešto puklo za vrijeme mise..."

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige 'Umišljena inteligencija', koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.

Izvor: Monitor.hr