– Mora se samo pobrinuti za to da cure budu čiste, nahranjene i da pišu domaću zadaću. Ali njemu je i to previše. Naravno, lakše je piti, kockati i kurvati se. S mojim novcem, kaže ona, očito potresena.
Ne osvrćući se na prelijep pogled koji se pruža s osunčane terase kafića u Deruti, mirnoga gradića kraj Perugie, Alina pripaljuje novu cigaretu i prepričava telefonski razgovor što ga je sat ranije vodila sa svojim kćerima, tinejdžericama, koje su u Rumunjskoj.
Kada je Alina 2006. otišla iz svoga rodnog grada Gaeştia raditi u Italiju kao kućna pomoćnica kod jedne starije žene u invalidskim kolicima, kod kuće je ostao njen muž, Cosmin, tridesetsedmogodišnjak, brinuti se o djeci. No prije četiri dana nestao je sa svim novcem što ga je obitelj imala, obavijestila ju je kći.
– Opet, prodahće ona, signalizirajući da su se incidenti poput ovoga događali i ranije.
Alina je dio sve raširenije pojave – žene s Balkana rade na Zapadu i jedine u obitelji privređuju. Posrijedi je obrat tradicionalne formule po kojoj su muškarci odlazili raditi u inozemstvo, a žene ostajale kod kuće s djecom.
Izgled migracije se mijenja
Odjel za ekonomska i socijalna pitanja UN-a (UN Department of Economic and Social Affairs – UNDESA), koji prati migracijske uzorke diljem svijeta, izvijestio je da od 1990. broj emigrantica premašuje broj muškaraca, i to u devet balkanskih zemalja: Albaniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Rumunjskoj i Srbiji. Dok je udio žena u svjetskim migracijskim tokovima 49,6 posto, njihov udio na Balkanu iznosi 54 posto, a njihova je statistička prevlast najjača u Makedoniji i Bugarskoj, gdje 59 posto migranata tvore žene.
Prema nedavnoj procjeni Svjetske banke, od 7,9 milijuna ljudi koliko ih je lani emigriralo s Balkana, njih 4,3 milijuna su emigrantice, što predstavlja većinu od 54,4 posto u korist žena.
Dok su do pada željezne zavjese gastarbajteri bili mahom muškarci, fizički je rad u tvornicama na Zapadu ustupio mjesto novim oblicima zapošljavanja koji zahtijevaju žensku radnu snagu ili joj daju prednost. Posljedično, s Balkana odlazi više žena nego ikad prije. U kontekstu tvrdog balkanskog patrijarhata, nagli porast broja žena koje jedine privređuju u svojim obiteljima – gotovo se može smatrati queer trendom.
– Žene gastarbajterice su stvarnost za brojne obitelji na Balkanu; to je novi trend koji naglo raste i uvjetuje preslagivanje tradicionalnih obitelji, promjene patrijarhalnog mentaliteta i potrese u ruralnim zajednicama. Fenomen je društveno zanimljiv i bilo bi korisno pozornije ga istražiti, kaže hrvatska sociologinja Iva Prolić.
U Europskoj uniji, za privremene doseljenice s Balkana tradicionalno su rezervirana zanimanja uglavnom u slabo plaćenim, društveno neatraktivnim segmentima gospodarstva u kojima nedostaje domaće radne snage. Zapošljavaju se kao čistačice, konobarice u kafićima i restoranima, hotelske sobarice i njegovateljice bolesnih i starih.
Prema istraživanju koje je 2007. godine provelo Otvoreno društvo Rumunjska, od gotovo 255.000 Rumunjki na privremenom radu u Italiji, njih 88 posto barem je jednom radilo – najčešće ilegalno – kao ispomoć u kući.
Teško je biti badante
Alina radi posao koji bi malo Talijana pristalo raditi za plaću koja je za njih uvredljivo niska. Ona uspijeva svakoga mjeseca svojoj obitelji poslati 400 eura. Međutim, Alina ima i drugi poticaj zbog kojeg se nada da će joj se žrtva isplatiti. Sedamdesetsedmogodišnja hendikepirana starica koju njeguje obećala je da će joj oporučno ostaviti kuću.
– I tako, čekam da ona umre, priznaje Alina, mrtva-hladna, dok otpuhuje dim nove cigarete.
Poslodavka joj nije odveć draga. Smatra je rasisticom. Uspoređuje ju sa zlikovkom o kojoj je prošlog ljeta čitala u Corriere della sera; s vremešnom Talijankom koja je godinu dana zlostavljala Rumunjku koja je o njoj skrbila. Prijeteći da će ju prijaviti kao ilegalnu doseljenicu, izgladnjivala je ženu i prisilila je da živi u podrumu.
Doseljenici poput Aline moraju se nositi i s prezirom mjesnog stanovništva. U Italiji, kao i u ostalim dijelovima zapadne Europe, gospodarska je kriza praćena rastom netrpeljivosti prema doseljenicima. Talijanska desničarska vlada buni se protiv politike otvorenih granica koju provodi EU i protiv činjenice što se, od siječnja 2008., građani njezinih najnovijih članica, Rumunjske i Bugarske, mogu slobodnije kretati i raditi bilo gdje u EU.
Ipak, stručnjak za imigracijska pitanja Antonio Ricci iz nevladine organizacije Caritas Migrante sa sjedištem u Rimu kaže da bi Italija morala biti zahvalna svojim registriranim doseljenicima kojih je preko 2,5 milijuna i onima ilegalnima, a njih je oko 700.000.
– U društvu koje sve više stari i ima vrlo nisku stopu nataliteta, bez doseljeničke bi radne snage gospodarstvo ozbiljno stradalo, osobito mala i srednjevelika poduzeća, kaže on.
Njegovateljice iz istočne Europe koje se privatno zapošljavaju i njeguju bolesne i starije osobe, popunjavaju praznine kojima je rezultirala neefikasna vladina politika socijalne skrbi, kažu stručnjaci. Stoga su osobe koje pomažu u kući isključene iz pooštrenih antiimigracijskih mjera što ih je prošle godine uvela talijanska vlada.
Ipak, bjelodan je prezir javnosti prema muškarcima i ženama koje izgledaju drugačije, bili oni iz Rumunjske, Albanije ili Maroka. To se neprijateljsko raspoloženje da osjetiti i u načinu na koji mnogi Talijani izgovaraju riječ badante, što znači strankinja koja radi kao njegovateljica.
Alini je to dozlogrdilo.
– Prodavači u supermarketima uvijek idu za mnom da vide hoću li što ukrasti, a neki mi ljudi na ulici ne uzvraćaju pozdrav. To ponižava, znate, a događa se stalno. Moja prijateljica iz Bugarske, koja je badante kao i ja, kaže da se na to naviknula. Ja ne znam kako se na to naviknuti, kaže Alina.
Nije sve radi novca
I dok potražnja za migrantima nastaje zbog praznina na tržištu rada u zapadnoj Europi, u siromašnim gospodarstvima većine balkanskih država neograničene su zalihe žena koje su spremne privremeno napustiti obitelj kako bi radile u inozemstvu. Istraživanja Gallup Balkan Monitora iz 2006. i 2008. otkrila su da je jedan od glavnih razloga migracijskih trendova duboko nezadovoljstvo životnim standardom u većini država zapadnog Balkana.
Premda su financijski razlozi glavna motivacija za rad u inozemstvu, većina doseljenica s kojima sam razgovarala u Italiji, Austriji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Rumunjskoj i Bugarskoj vjeruje da koristi od migracije nadilaze novac.
Neda Pleša iz Boboljušaca u Bosni glasna je, duhovita žena u kasnim tridesetima. S gotovo stalnim smiješkom na licu, tešku ju je zamisliti potištenu. Ipak, kaže da je patila od ozbiljne depresije prije nego što je otišla raditi van. Kao stotine žena iz sjeverozapadne Bosne, Neda je pronašla novu karijeru u sjevernoj Austriji. Od 2004. radi u mljekari nadomak Linza.
– Moj se posao sastoji od jedan posto inspiracije i 99 posto perspiracije, u šali će ona.
Unatoč napornom radu, svoj posao još uvijek smatra spasom od života koji uspoređuje sa zatvorom.
– Moj bivši muž je smatrao da žena ne smije raditi i da za obitelj mora privređivati muškarac... znate taj tip bosanskog mačo frajera. Dok je on radio na građevini, ja sam bila sama kod kuće, dosađivala se, kuhala, jela, gledala televiziju i debljala se. Kad sam od njega tražila pare, uvijek sam morala točno objasniti za što mi treba. To se zove ekonomsko nasilje, znate. I to mi je skroz uništilo samopoštovanje, prisjeća se Neda. Zahvaljujući poslu u Austriji, Neda sad ima pristojne prihode, rastavljena je i otkrila je strast za putovanjima.
Mira Bator, tridesetosmogodišnjakinja iz Kiseljaka u srednjoj Bosni, također kaže da nije migrirala samo radi novca. I ona smatra da je novi život, odnosno rad u inozemstvu, u njoj probudio samopoštovanje. Bator je iz Bosne došla u Zagreb 2007. da bi kao prodavačica radila u prodavaonici cipela svoga rođaka. Lani su joj se pridružili nezaposleni muž i sin Adam, predškolac.
– Moja familija, roditelji, žele da ostavim posao i brinem se za Adama jer smatraju da za obitelj mora zarađivati muž. Ali meni ne smeta što sam ja ta koja zarađuje. Ponosna sam na to, osjećam se bolje neko ikad u životu, prvi put imam samopouzdanja. Sva sreća da nisam zatvorena u četiri zida, kaže Mira.
Grad bez žena
Gospodarska migracija u smjeru zapada lišila je neka sela i gradiće gotovo svih radno sposobnih žena. Koga zanima kako bi izgledao svijet bez žena, neka posjeti Vršec, gradić u zabiti bugarske oblasti Montana. Glasovit po izvorima mineralne vode, poznat je i po tome što od njegovih približno 5.000 stanovnika, veći dio čine muževi bez žena i bez posla, te djeca bez majki. Stanovnice toga gradića otišle su na rad u Italiju i Španjolsku i kući šalju novac koju zarade kao badante ili u ugostiteljstvu.
Za vrelih i sunčanih ljetnih dana prava je rijetkost zateći ženu u zalogajnici Bor-Čvor na glavnoj ulici. Terasa vrvi muškarcima koji u grupama sjede za jednostavnim stolovima s crveno-bijelim kariranim stolnjacima, smijulje se i čavrljaju.
Suprotno stereotipovima o zajednicama u kojima obitavaju samo muškarci, Vršec djeluje miroljubivo, uredno i ugodno. Muškarci dan za danom vise u krčmi i pružaju podršku jedni drugima dok čekaju da im se žene vrate kući na godišnji odmor.
Petar Dimov, četrdesetpetogodišnji građevinski radnik, svoju ženu nije vidio od lani. Priznaje da je zaplakao kad ga je sin nedavno upitao koje su boje majčine oči, a on se nije mogao sjetiti. Petrova spremnost da o svojoj samoći i čežnji priča usred krčme, pred drugim muškarcima, u suprotnosti je s još jednim stereotipom o muškarcima, a iznenađuje i suosjećajnost njegovih prijatelja. Priznaju da su i oni doživjeli slično.
Muškarci iz Vršeca naučili su kuhati i pomagati svojim kćerima u adolescentskim krizama. Nasreću, čini se da imaju zdrav odnos prema ovom posvemašnjem obratu uvriježenog modela patrijarhalne obitelji.
– Nikad prije, sve dok nisam izgubio posao a ona otišla raditi u Italiju, nisam cijenio što moja žena radi za djecu i za kućanstvo. Tek sad kad sam podižem sina i kćer, shvaćam koliko je težak posao kućanice. U usporedbi s tim, bauštela je kolačić, šali se on, a drugi kimaju s odobravanjem.
Sam kod kuće na rumunjski način
Koliko god poboljšani životni standard emigranticama donosio korist, on se često skupo plaća. Kao i mnoge poslovne žene sa Zapada, migrantice iz istočne Europe često pate od zdravstvenih tegoba; među njima su, prema Američkom udruženju psihijatara, depresija, teškoće prilagođavanja novim situacijama, nagle promjene raspoloženja i očaj.
U međuvremenu, u Rumunjskoj je na djelu novi, zastrašujući sindrom: samoubojstva djece koju su majke ostavile za sobom kad su otišle u inozemstvo.
Prema istraživanju što su ga 2008. u Rumunjskoj proveli UNICEF i Udruženje za društvene alternative (Social Alternatives Association), gotovo 350 tisuća rumunjske djece ima barem jednog roditelja koji je odsutan zbog radu u inozemstvu, a od toga broja njih oko 126 tisuća bilo je bez oba roditelja.
Godine 2006. i 2007. ubilo se najmanje 19 djece, često – kako se vidi iz njihovih oproštajnih pisama – zbog nepodnošljiva osjećaja da ih roditelji odbijaju od sebe ili zbog osjećaja napuštenosti. Nekoliko tih samoubojstava dogodilo se u oblasti Dambovita u središnjoj Rumunjskoj, kraju koji je na zlu glasu po broju djece bez roditeljske skrbi.
U Alininu rodnom gradu Gaeştiu na svakom su koraku vidljive posljedice što ih je migracija nanijela razdvojenim obiteljima. U gradu stanuju gotovo isključivo djeca te njihove bake i djedovi koji su preuzeli ulogu roditelja koji rade na Zapadu.
Izgled sela govori zbog čega su ljudi spremni učiniti sve kako bi otišli u potragu za boljim životom u Italiji, Španjolskoj ili gdje drugdje. Sklepani kućerci radi izolacije su prekriveni starim tepisima, čak i zahrđalim plohama hladnjaka. Čopori mršavih pasa i skupine još mršavije djece lunjaju naokolo, igraju se u blatnjavim lokvama i gomilama neprepoznatljivog, smrdljivog otpada na glavnoj ulici.
Adrianu je devet godina, njegovoj sestri Irini tek sedam. Igraju se oko napuštene autobusne postaje, a najviše vremena su zadubljeni svatko u svoj nintendo. Majka im je otišla u Španjolsku prije dvije godine i nije se vratila. Ne zove i ne piše, premda njihovoj baki svakog mjeseca šalje novac. Kad ih upitam što bi najviše u životu željeli, uglas odgovaraju – iPod!
– Ne nedostaje mi naša mama i ne želim da se vrati. Baka kaže da nas je zauvijek napustila i da ondje ima novog dečka. Ne želim ga upoznati, kaže Adrian, pogleda prikovana za igračku u ruci.
Balkanske gastarbajterice u EU sudionice su borbe u kojoj nema pobjede. Koliko zapravo košta europski san o emancipaciji i ravnopravnom sudjelovanju na zapadnom tržištu rada? Sve se više plaća djecom koja ne prepoznaju razliku između majke koja šalje novac i novog iPoda s puno aplikacija za igranje u samoći. Prema rumunjskom Nacionalnom uredu za zaštitu djece (National Authority for Child Protection), djecu kao što su Adrian i Irina čeka neizvjesna budućnost. Njihov životni standard i tobožnji normalan život osigurani su tako dugo dok im roditelji šalju novac, te dok su na životu bake i djedovi koje zdravlje služi. Ako se taj status quo prekine, ta bi djeca mogla završiti u čemernim sirotištima i naposljetku biti uvučena u redove prostitucije i kriminala.
Na mutnom svjetlu ovih vrlo realnih prognoza, europski san sve više počinje nalikovati na noćnu moru.
