• 12.02. (10:46)

    Dobar im horoskop

    Dežulović o poslovima Krstičevića i Ramljaka s državom: Nevjerojatne slučajnosti

    Američki AlixPartners, konzultantska kuća koju je angažirao Vladin povjerenik za restrukturiranje Agrokora Ante Ramljak, angažirao je manje poznatu domaću tvrtku Texo Management za milijun kuna mjesečno, da bi se pokazalo kako je direktor u Texou bio upravo – Ante Ramljak. Ramljakova bivša tvrtka ugovor s kompanijom AlixPartners nevjerojatnom slučajnošću potpisala je istog dana kad je i AlixPartners potpisao ugovor s Agrokorom! Samo koji dan kasnije otkriveno kako je – usred kampanje ministra obrane Damira Krstičevića za modernizaciju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i javnog natječaja za nabavu višenamjenskih borbenih aviona u vrijednosti od pola milijarde dolara – bivša Krstičevićeva tvrtka M San grupa osnovala tvrtku-kćer Planet IX, nevjerojatnom slučajnošću registriranu baš za “popravke i održavanje zrakoplova i zrakoplovne opreme” – piše Boris Dežulović o hrvatskim slučajnostima.

  • Slične vijesti

    Subota (15:44)

    Sve će vam lijepo objasniti

    Boris Dežulović: Ponedjeljak, 13.

    Ubitačni Boris Dežulović u novoj kolumni za Novosti: U takvom sustavu vi niste pacijent, već, kako ono, da: ‘klijent’. Razlika je velika: pacijenti se dijele na teže i lakše, a klijenti na one koje imaju dovoljno novca i one koji imaju pun kurac novca, one dakle koji se isplate i one koji se odlično isplate. Oni koji novca nemaju i koji se ne isplate – jednostavno je – nisu klijenti. Oni su pacijenti. Naravno, kod Dežulovića to nikad nije tek još jedan osvrt na temu tjedna, već uvijek ima bonus, neka dodatna vrijednost.

    Petak (13:02)

    Boris Dežulović: Pao je i Zagreb. Šteta. Nije bio loš gradić.

    Hrvatska metropola je nacionalni rekorder u stopi turističkog rasta, sa stabilnim dvoznamenkastim postotkom povećanja broja noćenja… Kao i iz Praga prije njega, kao iz mnogih drevnih srednjoeuropskih gradova i gradića što su se našli na putu Hunima i Avarima kojima je dopizdio prebukirani Mediteran, i iz Zagreba će biti isisan svakodnevni život. Pao je tako i Zagreb. A opet, kad čovjek malo razmisli, kojom smo se pameću uopće nadali da će, nakon Dubrovnika, Splita, Šibenika i Zadra, turizam mimoići i najveći dalmatinski grad? – piše Boris Dežulović za N1.

    10.08. (18:43)

    Nekrofilija

    Boris Dežulović za preskočiti

    Volimo Dežulovića, jedva čekamo njegovu novu kolumnu i redovito linkamo na njih, ali moramo upozoriti ova nije dobra. Medijski prostor je očito previše zatrovan i ako si uronjen u njega, reakcija je njegova refleksija, jednako toksična. Nepotrebna. Nećemo spomenuti protagoniste kolumne, sve davno mrtvi ljudi koji ne daju mira živima. A tako lijepo se pisalo o blaženiku Oliveru. Taj tjedan su se svi sjetili bitnih stvari u životu.

    01.08. (18:56)

    I na kraju – Dežulović

    Eto i Dežulovića velikog i bogami čitajući ga podsjeća baš na Olivera, kojom lakoćom uspjeva reći ono što bi svi htjeli reći, al eto ne mogu, ne znaju tako: Ljepota, recimo, teška je i jebeno riskantna riječ, ali u hrvatskom jeziku druge za to nema. Ljepota Oliverova zaista, najbanalnije i najtočnije, neponovljivog glasa, ljepota njegove muzike, ljepota pjesme, koju je svojom grlenom rašpom – i kad je bila malo remek-djelo i kad je bila gotovo uvredljivo banalna – pretvarao u gregorijanski koral ili himnu svijeta. Samo tom estetikom može se objasniti Oliver Dragojević, hrvatska prirodna ljepota, čovjek-nacionalni park, koji je ljepotom mogao pobijediti nakaznu ružnoću svoga vremena i estetikom uobličiti etiku.

    24.07. (22:52)

    Boris Dežulović: Plavi vulkan zajedništva

    Dežulović nenadmašivi ponovo ima sjajnu kolumnu za N1. Ponekad se čini da gluposti hrvatske stvarnosti nisu toliko strašne jer zauzvrat dobiješ estetski doživljaj koji ih gotovo izbalansira: Tek, eto, što se s Markom Perkovićem na Jelačićevu trgu to mitološko hrvatsko zajedništvo raspalo poput ovčjeg leša na divljem deponiju, genijima je pala na pamet nova blistava ideja: davno projektirani zagrebački gradski, dakle Dinamov stadion – prigodno, da ne bi bilo nikakvih nesporazuma, nazvan Plavi vulkan – gradonačelnik Zagreba i najizdašniji sponzor zaštićene mafijaške udruge Dinamo, zajedno s bossovima Dinamova nogometnog saveza, jednim su potezom kemijskom olovkom u dnu ugovora naumili pretvoriti u nacionalni stadion i hram hrvatskog zajedništva, na kojemu će igrati Dinamo nevješto prerušen u hrvatsku reprezentaciju, i na koji će – evo, ja se sav ježim već i dok pišem – isti čas pohrliti navijači iz Istre, Primorja, Like, Korduna, Slavonije i Herceg-Bosne, srca ponosnog, sve na čelu s najvatrenijima, onima iz Splita i Dalmacije…

    Nogomet, naravno, u ovoj priči nije važan: ideja da bolno podijeljena Hrvatska, čak i kad bi imala para kao Norveška, kao svetište nacionalnog zajedništva gradi stadion kluba oko kojega je podijeljena možda i više nego oko ičega drugog, lijepo ocrtava terminalnu fazu sljepila kod arhitekata hrvatskog bratstva i jedinstva. Jedno je, naime, kad prividno ujedinjenu Hrvatsku u bučan kaos podjela gurne neki ne odveć prepametni zadarski klinac koji se loži na Thompsona i gene kamene, a sasvim nešto drugo kad takav bučan kaos ispadne rezultat upravo pomno promišljene strategije svehrvatskog zajedništva.

    više

    20.07. (18:24)

    Remake

    Boris Dežulović: Ko to tamo peva

    Dežulović maestralni napisao je novu ludu kolumnu za Novosti i uočio mnoge paralelne scene između autobusa Vatrenih i Šijanovog autobusa u Ko to tamo peva: Novi ‘Ko to tamo peva’ – ‘Povratak Jedvaja’, ‘Imperija uzvraća slobodni udarac’ ili kako se već zove – zauzet će svoje mjesto u leksikonu nacionalne opće kulture. Citirat će se Milan Bandić kako poput Bate Stojkovića s tefterom i plajvazom stoji oslonjen na ogradu zakrčenog Mosta slobode, ‘Da se ja pitam, ja bih proterao autobus ovuda’, i Dalićeva besmrtna ‘Vozi, Miško!’, i Kolinda Grabar-Arnerić u zagrljaju s mokrim francuskim predsjednikom i Putinovo ‘I tata bi, sine’, i propali provincijski biznismen Tomo Horvatinčić, koji baš poput čiča Alekse uvrijeđeno viče na Izvršni odbor HNS-a, ‘Ko bre sirotinja? Jel ja?! Daj pet karata!’, i propali provincijski režiser Dolenčić, kad užasnut Thompsonovom pojavom na pozornici prijeti, ‘Dalje nećeš moći, oranje ne smeš da mi gaziš!’ i ‘Samo preko mene mrtvog!’, pa traži kabel mikrofona i viče svojim tehničarima ‘Buši, hahaha, buši!’ Ili pak ona ključna, divna Thompsonova: ‘Ti nemoj da vređaš, ja sam šlager-pevač!’
    Ako nekom treba, originalne reference su ovdje: cijeli Šijanov film Ko to tamo peva (u HD rezoluciji, 1h 23m) i Doček Vatrenih kompletna snimka prijenosa (8h 50m)


    Naslovnica novog broja Novosti

    17.07. (22:59)

    Mogu li nogometaši sve promijeniti?

    Boris Dežulović: Balkane moj

    Sjajni Dežulović opet: Ova generacija, ovih mjesec dana u Rusiji, nije povijesna samo po rezultatu, koji je bez sumnje senzacionalan: ona je povijesna po pristupu igri, prva koja je raskrstila s luzerskim naslijeđem balkanskih nogometaša, jugoslavenskih pa hrvatskih, mentalitetom koji je sam sebi pjevao epove o europskim Brazilcima što okreću cijele obrane na petodinarci, umjetnicima kojima je vazda netko drugi bio kriv. Bilo je boljih i talentiranijih, ali nikad u historiji balkanskog nogometa nije bilo „desetke“ koja u 115. minuti sprinta kao bez duše da ukliže i spasi jebeni korner. Toga nije bilo… Ali ima i manje veseli nastavak, zaključak. N1

    14.07. (11:35)

    "Srce vatreno" - bukvalno tumačenje

    Boris Dežulović: Hrvatska, otok ljubavi

    Dežulović neumoljivi ne oprašta glupost pod izgovorom euforije, pa osvrnuo gnjevno na nadavni požar na “otoku ljubavi” koji su izavali zaneseni hrvatski navijači: …nekim je lokalnim veseljacima pala na um blistava ideja – da se njih stotinu-dvije okupi na Galešnjaku, poredaju uz njegovu obalu i na znak „tri, dva, jedan“ svi upale bengalke, pa da dronom iz zraka snime „otok ljubavi“ uokviren navijačkim bakljama, jedinstveno „srce vatreno“ kao znak podrške našim vitezovima u Rusiji. Ideja je, priznat ćete, bila briljantna – vrelo ljeto, mjesec srpanj, trideset u hladu, par hektara borove šume, suhe makije i sparušene trave, poslijepodnevni maestral i dvije stotine upaljenih bengalki: što je, zaboga, moglo poći krivo?

    10.07. (12:19)

    Boris Dežulović: Sretna nova 1938.!

    Nogomet može imati i vrlo opake posljedice, pobrojava ih Boris Dežulović i vidi što će dalje desiti: U bijesu zbog poraza od Švicarske, njemački kancelar Adolf Hitler – pričali su kasnije svjedoci – na kraju izravnog prijenosa razbio je radio-aparat o zid, pa odmah naredio aneksiju čehoslovačkih Sudeta, izgradnju moćne ratne mornarice i pripreme za invaziju na Poljsku. Ako i ne može osvojiti malu i moćnu, neutralnu Švicarsku, osvojit će i Francusku i Rusiju i sav svijet oko Švicarske. Tako je počelo Drugo svjetsko prvenstvo u ubijanju ljudi.

    08.07. (13:29)

    Još jedna oda o Subi

    Boris Dežulović: Romeo i Julija iz Mrduše Donje

    Jedanaest punih godina prošlo je otkako su se zavoljeli zadarski Romeo i Julija, mladi vratar lokalnog drugoligaša i mlada apsolventica Filozofskog fakulteta, i svih jedanaest stalo je prošle nedjelje u onih simboličnih jedanaest metara između neželjenog zeta Ante Bozze iz Islama Latinskog, i tri danska nogometaša što su se izredala pred njim u raspucavanju penala… piše Boris Dežulović za Novosti

  • Slične vijesti

    Subota (15:44)

    Sve će vam lijepo objasniti

    Boris Dežulović: Ponedjeljak, 13.

    Ubitačni Boris Dežulović u novoj kolumni za Novosti: U takvom sustavu vi niste pacijent, već, kako ono, da: ‘klijent’. Razlika je velika: pacijenti se dijele na teže i lakše, a klijenti na one koje imaju dovoljno novca i one koji imaju pun kurac novca, one dakle koji se isplate i one koji se odlično isplate. Oni koji novca nemaju i koji se ne isplate – jednostavno je – nisu klijenti. Oni su pacijenti. Naravno, kod Dežulovića to nikad nije tek još jedan osvrt na temu tjedna, već uvijek ima bonus, neka dodatna vrijednost.

    Petak (13:02)

    Boris Dežulović: Pao je i Zagreb. Šteta. Nije bio loš gradić.

    Hrvatska metropola je nacionalni rekorder u stopi turističkog rasta, sa stabilnim dvoznamenkastim postotkom povećanja broja noćenja… Kao i iz Praga prije njega, kao iz mnogih drevnih srednjoeuropskih gradova i gradića što su se našli na putu Hunima i Avarima kojima je dopizdio prebukirani Mediteran, i iz Zagreba će biti isisan svakodnevni život. Pao je tako i Zagreb. A opet, kad čovjek malo razmisli, kojom smo se pameću uopće nadali da će, nakon Dubrovnika, Splita, Šibenika i Zadra, turizam mimoići i najveći dalmatinski grad? – piše Boris Dežulović za N1.

    10.08. (18:43)

    Nekrofilija

    Boris Dežulović za preskočiti

    Volimo Dežulovića, jedva čekamo njegovu novu kolumnu i redovito linkamo na njih, ali moramo upozoriti ova nije dobra. Medijski prostor je očito previše zatrovan i ako si uronjen u njega, reakcija je njegova refleksija, jednako toksična. Nepotrebna. Nećemo spomenuti protagoniste kolumne, sve davno mrtvi ljudi koji ne daju mira živima. A tako lijepo se pisalo o blaženiku Oliveru. Taj tjedan su se svi sjetili bitnih stvari u životu.

    01.08. (18:56)

    I na kraju – Dežulović

    Eto i Dežulovića velikog i bogami čitajući ga podsjeća baš na Olivera, kojom lakoćom uspjeva reći ono što bi svi htjeli reći, al eto ne mogu, ne znaju tako: Ljepota, recimo, teška je i jebeno riskantna riječ, ali u hrvatskom jeziku druge za to nema. Ljepota Oliverova zaista, najbanalnije i najtočnije, neponovljivog glasa, ljepota njegove muzike, ljepota pjesme, koju je svojom grlenom rašpom – i kad je bila malo remek-djelo i kad je bila gotovo uvredljivo banalna – pretvarao u gregorijanski koral ili himnu svijeta. Samo tom estetikom može se objasniti Oliver Dragojević, hrvatska prirodna ljepota, čovjek-nacionalni park, koji je ljepotom mogao pobijediti nakaznu ružnoću svoga vremena i estetikom uobličiti etiku.

    24.07. (22:52)

    Boris Dežulović: Plavi vulkan zajedništva

    Dežulović nenadmašivi ponovo ima sjajnu kolumnu za N1. Ponekad se čini da gluposti hrvatske stvarnosti nisu toliko strašne jer zauzvrat dobiješ estetski doživljaj koji ih gotovo izbalansira: Tek, eto, što se s Markom Perkovićem na Jelačićevu trgu to mitološko hrvatsko zajedništvo raspalo poput ovčjeg leša na divljem deponiju, genijima je pala na pamet nova blistava ideja: davno projektirani zagrebački gradski, dakle Dinamov stadion – prigodno, da ne bi bilo nikakvih nesporazuma, nazvan Plavi vulkan – gradonačelnik Zagreba i najizdašniji sponzor zaštićene mafijaške udruge Dinamo, zajedno s bossovima Dinamova nogometnog saveza, jednim su potezom kemijskom olovkom u dnu ugovora naumili pretvoriti u nacionalni stadion i hram hrvatskog zajedništva, na kojemu će igrati Dinamo nevješto prerušen u hrvatsku reprezentaciju, i na koji će – evo, ja se sav ježim već i dok pišem – isti čas pohrliti navijači iz Istre, Primorja, Like, Korduna, Slavonije i Herceg-Bosne, srca ponosnog, sve na čelu s najvatrenijima, onima iz Splita i Dalmacije…

    Nogomet, naravno, u ovoj priči nije važan: ideja da bolno podijeljena Hrvatska, čak i kad bi imala para kao Norveška, kao svetište nacionalnog zajedništva gradi stadion kluba oko kojega je podijeljena možda i više nego oko ičega drugog, lijepo ocrtava terminalnu fazu sljepila kod arhitekata hrvatskog bratstva i jedinstva. Jedno je, naime, kad prividno ujedinjenu Hrvatsku u bučan kaos podjela gurne neki ne odveć prepametni zadarski klinac koji se loži na Thompsona i gene kamene, a sasvim nešto drugo kad takav bučan kaos ispadne rezultat upravo pomno promišljene strategije svehrvatskog zajedništva.

    više

    20.07. (18:24)

    Remake

    Boris Dežulović: Ko to tamo peva

    Dežulović maestralni napisao je novu ludu kolumnu za Novosti i uočio mnoge paralelne scene između autobusa Vatrenih i Šijanovog autobusa u Ko to tamo peva: Novi ‘Ko to tamo peva’ – ‘Povratak Jedvaja’, ‘Imperija uzvraća slobodni udarac’ ili kako se već zove – zauzet će svoje mjesto u leksikonu nacionalne opće kulture. Citirat će se Milan Bandić kako poput Bate Stojkovića s tefterom i plajvazom stoji oslonjen na ogradu zakrčenog Mosta slobode, ‘Da se ja pitam, ja bih proterao autobus ovuda’, i Dalićeva besmrtna ‘Vozi, Miško!’, i Kolinda Grabar-Arnerić u zagrljaju s mokrim francuskim predsjednikom i Putinovo ‘I tata bi, sine’, i propali provincijski biznismen Tomo Horvatinčić, koji baš poput čiča Alekse uvrijeđeno viče na Izvršni odbor HNS-a, ‘Ko bre sirotinja? Jel ja?! Daj pet karata!’, i propali provincijski režiser Dolenčić, kad užasnut Thompsonovom pojavom na pozornici prijeti, ‘Dalje nećeš moći, oranje ne smeš da mi gaziš!’ i ‘Samo preko mene mrtvog!’, pa traži kabel mikrofona i viče svojim tehničarima ‘Buši, hahaha, buši!’ Ili pak ona ključna, divna Thompsonova: ‘Ti nemoj da vređaš, ja sam šlager-pevač!’
    Ako nekom treba, originalne reference su ovdje: cijeli Šijanov film Ko to tamo peva (u HD rezoluciji, 1h 23m) i Doček Vatrenih kompletna snimka prijenosa (8h 50m)


    Naslovnica novog broja Novosti

    17.07. (22:59)

    Mogu li nogometaši sve promijeniti?

    Boris Dežulović: Balkane moj

    Sjajni Dežulović opet: Ova generacija, ovih mjesec dana u Rusiji, nije povijesna samo po rezultatu, koji je bez sumnje senzacionalan: ona je povijesna po pristupu igri, prva koja je raskrstila s luzerskim naslijeđem balkanskih nogometaša, jugoslavenskih pa hrvatskih, mentalitetom koji je sam sebi pjevao epove o europskim Brazilcima što okreću cijele obrane na petodinarci, umjetnicima kojima je vazda netko drugi bio kriv. Bilo je boljih i talentiranijih, ali nikad u historiji balkanskog nogometa nije bilo „desetke“ koja u 115. minuti sprinta kao bez duše da ukliže i spasi jebeni korner. Toga nije bilo… Ali ima i manje veseli nastavak, zaključak. N1

    14.07. (11:35)

    "Srce vatreno" - bukvalno tumačenje

    Boris Dežulović: Hrvatska, otok ljubavi

    Dežulović neumoljivi ne oprašta glupost pod izgovorom euforije, pa osvrnuo gnjevno na nadavni požar na “otoku ljubavi” koji su izavali zaneseni hrvatski navijači: …nekim je lokalnim veseljacima pala na um blistava ideja – da se njih stotinu-dvije okupi na Galešnjaku, poredaju uz njegovu obalu i na znak „tri, dva, jedan“ svi upale bengalke, pa da dronom iz zraka snime „otok ljubavi“ uokviren navijačkim bakljama, jedinstveno „srce vatreno“ kao znak podrške našim vitezovima u Rusiji. Ideja je, priznat ćete, bila briljantna – vrelo ljeto, mjesec srpanj, trideset u hladu, par hektara borove šume, suhe makije i sparušene trave, poslijepodnevni maestral i dvije stotine upaljenih bengalki: što je, zaboga, moglo poći krivo?

    10.07. (12:19)

    Boris Dežulović: Sretna nova 1938.!

    Nogomet može imati i vrlo opake posljedice, pobrojava ih Boris Dežulović i vidi što će dalje desiti: U bijesu zbog poraza od Švicarske, njemački kancelar Adolf Hitler – pričali su kasnije svjedoci – na kraju izravnog prijenosa razbio je radio-aparat o zid, pa odmah naredio aneksiju čehoslovačkih Sudeta, izgradnju moćne ratne mornarice i pripreme za invaziju na Poljsku. Ako i ne može osvojiti malu i moćnu, neutralnu Švicarsku, osvojit će i Francusku i Rusiju i sav svijet oko Švicarske. Tako je počelo Drugo svjetsko prvenstvo u ubijanju ljudi.

    08.07. (13:29)

    Još jedna oda o Subi

    Boris Dežulović: Romeo i Julija iz Mrduše Donje

    Jedanaest punih godina prošlo je otkako su se zavoljeli zadarski Romeo i Julija, mladi vratar lokalnog drugoligaša i mlada apsolventica Filozofskog fakulteta, i svih jedanaest stalo je prošle nedjelje u onih simboličnih jedanaest metara između neželjenog zeta Ante Bozze iz Islama Latinskog, i tri danska nogometaša što su se izredala pred njim u raspucavanju penala… piše Boris Dežulović za Novosti