Dežulović: Prst sudbine u šup*u svemira - Monitor.hr
16.02.2016. (13:36)

Dežulović: Prst sudbine u šup*u svemira

“Nepojamne su tajne svemira, teško ih je obujmiti pameću ovoga doba, ali još su nepojamnije i neobujmljivije tajne male, nesretne Hrvatske. I samo je valjda veliki Albert Einstein mogao shvatiti tu deformaciju zakrivljenog prostor-vremena, u kojemu će biti relativni i moral i fašizam, i dobro i zlo – daleki onaj šum gravitacijskih valova iz 1941., kad se mala, nesretna Hrvatska sudarila sama sa sobom, zapevši milijardu svjetlosnih godina duboko u bezdanu između prostora i vremena, pretvorivši se u malu, nesretnu crnu rupu, crnu jednu rupicu takoreći, sâm šu*ak svemira. Pa sve otada dokono gurajući u njega prst vlastite sudbine”, piše Boris Dežulović: N1


Slične vijesti

Nedjelja (17:00)

Izborna jedinica Hanoi

Dežulović: Sugar Man Plenković

Cijelu noć slavilo se u Hanoju kad se potpredsjednica Võ Thị Ánh Xuân vratila iz Zagreba s dobrim vijestima, pa plačući od sreće objavila naciji da je hrvatski premijer Andrej Plenković izrazio nedvosmislenu želju za daljnjim jačanjem gospodarskih odnosa Hrvatske i Vijetnama, najavio veću prisutnost hrvatskih kompanija na tamošnjem tržištu i pružio punu podršku Sporazumu o slobodnoj trgovini između EU-a i Vijetnama, snažno se založivši za stabiliziranje sigurnosnih prilika u Južnom kineskom moru!

Vijetnam se probudio u euforiji: generalni sekretar Komunističke partije Vijetnama Nguyễn Phú Trọng proglasio je neradni tjedan, bulevarima Hanoja i Ho Ši Mina vijorile su se hrvatske zastave, pucali su vatrometi nad vijetnamskim gradovima… Sve otada, eto, Andrej Plenković u Vijetnamu je golema zvijezda. Ni mi ni Andrej, jasno, o svemu tome nismo imali pojma, i tko zna bismo li ikad i saznali da jedna mlada Vijetnamka prije koji dan, sasvim slučajno – pretražujući po internetu sve o Obećanoj zemlji Hrvatskoj – nije vidjela vijest da su u Hrvatskoj raspisani parlamentarni izbori, na kojima premijer Andrej Plenković, baš kao i gensek Nguyễn, traži treći mandat. Boris Dežulović posprdno o vijetnamskim botovima na Facebook stranicama HDZ-a, za Novosti.

19.03. (14:00)

Od prvog govora na hrvatskom Ivana Kukuljevića Sakcinskog do "nos ti posran"

Dežulović: Kratka povijest hrvatskog Sabora

“U Hrvatskom saboru raspravljalo se na najvišoj razini europske civilizacije”, u svom je povijesnom govoru 30. svibnja 1990. podsjetio i Prvi Predsjednik Sviju Hrvata, da bi nakon trideset četiri godine “raspravljanja na najvišoj razini europske civilizacije” – od Vice Vukojevića i “više rađaj, manje pričaj!”, Ante Kovačevića i “žena za madraca, a ne za mudraca”, Ljube Ćesića Rojsa i “pedera što izvrću očima kao vareni zec”, Steve Culeja i njegovih “krvavih gaća na Velebitu”, Ivana Pernara i bilo čega što je ikad rekao, ili Bože Pankretića i njegova slavnog kopanja nosa u sabornici – sve logično završilo povijesnim “nos ti posran”.

Sabor je raspušten, dobro je i trajao. Ravno sedamsto pedeset godina od prvog zagrebačkog Općeg sabora Kraljevine Slavonije, shvatili smo da to nije za nas. Dobra će nama biti i jednopartijska diktatura, i ustavna monarhija, i međunarodni protektorat, i vojna hunta, bilo što, sve je zapravo bolje od višestranačke demokracije, ili kako se već zove to kad stotinjak nedoraslih Hrvata kopa posrane nosove. Za slaboumne djetinje doskočice zaista nam ne trebaju izbori od deset milijuna eura i palača od pet hiljada kvadrata na najskupljoj lokaciji u državi. Boris Dežulović za N1.

13.03. (21:00)

O čitanju s razumijevanjem

Dežulović: Jesam li se za to borio?

Je li, dakle, Vukovar – to sam zapravo htio reći – gledao kako u transporteru JNA ulazim u sravnjeni i okupirani grad da bi dvadeset godina kasnije korumpirani novinari i hadezeovci na mapama njegovih ruševina crtali GUP-ove i lokacije za svoj kumovsko-netjački biznis? Jesu li žrtve Vukovara, silovane Vukovarke i majke ubijene vukovarske djece stoički trpjele moje prostačke uvrede da bi dvadeset godina kasnije na vukovarskim grobištima nicali shopping centri kojekakvih stranih trgovačkih lanaca?

Je li grad-heroj slušao kako se divim srpskim zločinima i pjesmi četničkih hordi da bi dvadeset godina kasnije u slobodnom Vukovaru kojekakvo prezira vrijedno lažljivo smeće zajedno s hadezeovskim hijenama dijelilo stotine tisuća eura mita i provizija? Jesam li se ja za to borio? Sad bi, jasno, išlo ono “jebo vas Vukovar”, ali vidite kako može i bez toga. Boris Dežulović za N1.

03.03. (09:00)

Svega će bit, al' pravosuđa neće

Dežulović: Kad se suci kajlaju

Istog utorka kad se hrvatski premijer svojim osebujnim izričajem čudom načudio što europsko tužiteljstvo nema povjerenja u hrvatsko pravosuđe, objavljena je vijest kako je sudac Općinskog suda u Splitu – rasterećen i opušten nakon “ulaganja u kvalitetnije uvjete rada u pravosuđu” – oslobodio kolegicu sutkinju zadarskog Trgovačkog suda optuženu da je u centru Supernova Zadar ukrala više odjevnih predmeta. Svoju odluku sudac je obrazložio riječima da se “ovako nešto svakome može dogoditi u stanju stresa, gubitka potrebne pažnje i koncentriranosti za činjenje i najbanalnijih radnji koje život sa sobom nosi”, te “vrlo životnim i logičnim iskazom” kolegice, koja je “zamišljena i izvan misaonog fokusa jednostavno išetala iz trgovine zaboravivši platiti”.

“Imam dojam da se suci međusobno kajlaju i jedan drugome smještaju kad mogu“, lijepo je ono desetak dana u svom vrlo životnom i logičnom iskazu rekao Njonjo.

Čudo je, kako vidite, iskaz. Pardon, izričaj.

Najzad, promislite malo: svakome se može se dogoditi da uslijed gubitka pažnje i koncentracije za činjenje i najbanalnijih radnji reducira svoj izričaj, pa promišljen, zamišljen i izvan misaonog fokusa jednostavno išeta iz države zaboravivši platiti. Po toj logici doći ćemo do toga da je cijeli HDZ zločinačka organizacija. Boris Dežulović za Novosti.

27.02. (17:00)

O ne, o ne, o ne, o po još koji put ne!

Dežulović: Šokantno! Uznemirujuće!

Društvenim mrežama i manje, hm, specijaliziranim novinama i portalima od cijelog je Josipinog koncerta, razumljivo, zanimljiva bila samo njena kratka upadica o zagrebačkoj Areni pa smo uskoro dobili i integralnu snimku te fusnote. “Meni je moj menadžment rekao, ‘ne, Josipa, mi smo htjeli Arenu’. O ne, o ne, o ne, ne!”, uhvatila se za glavu dobro raspoložena diva na pozornici male dvorane Doma sportova. “Pa sad zapravo svi idu u Arenu. Ne, meni tamo naprosto nije mjesto.” Već koji sat kasnije jedan portal prenio je snimku uz kratku vijest s naslovom – “Josipa Lisac podigla Zagrepčane na noge, priznala što misli o Areni.

Nismo tako ni popili jutarnju kavu, a već smo imali otkriće kako je hrvatska muzička diva opaskom “meni tamo nije mjesto” mislila na srpsku turbofolk zvijezdu Aleksandru Prijović i njenih već čuvenih pet rasprodanih zagrebačkih Arena... Dalje nisam pratio pa nisam znao ni dokle je došla istraga ni da li je poremećena krvoločna zvezdoubica J. L. (74) u bekstvu i da li je od nesrećne Aleksandre Prijović uopšte išta ostalo. Sve dok nekoliko dana kasnije svi mediji nisu prenijeli demanti Josipe Lisac.

“‘USTAŠE, PIČKA VAM MATERINA!’: uvrijeđena zbog pisanja hrvatskih medija Josipa Lisac zauzela policijsku postaju u ličkom Srbu, minirala prugu Knin-Drvar i podigla narodni ustanak!”, ekskluzivno je na koncu otkrio kolumnist portala N1 (a vi pogodite koji i u kojem kontekstu).

25.02. (20:00)

Treba realnosti pogledati u oči

Dežulović: Sretna Nova 2081.

Prošlogodišnji Advent u Zagrebu, a potom i doček Nove godine na Trgu bana Jelačića, bili su top temom hrvatskih društvenih mreža i internetskog podzemlja, gdje je zbog velikog broja dobro raspoloženih tamnoputih stranaca – uglavnom, jasno, stranih radnika, među kojima su najbrojniji bili nepalski dostavljači, te indijski bauštelci, bangladeški vozači i filipinske sobarice – adventski sajam nazvan “Adventom u Katmanduu”, a fešta na Trgu “nepalskom Novom godinom”.

Tradicionalni nepalski hinduistički kalendar Bikram Sambat, međutim, ne samo da Novu godinu – Navavarshu – računa već u travnju, nego vrijeme broji cijelih pedeset sedam godina ispred gregorijanskog, pa će u Nepalu i Indiji za mjesec-dva već biti dočekana 2081. godina. Tradicionalno pak duhoviti Hrvati rekli bi stoga da je “nepalska Nova godina” na Trgu bana Jelačića – s hiljadama veselih, raspjevanih i rasplesanih tamnoputih “čudnih ljudi čudnog imena” na dvosatnom godišnjem odmoru na Jelačićevu placu – kalendarski točno to: slika Hrvatske kakva će izgledati 2081. godine. Naravno da je budalaština. Hrvatska će tako izgledati dosta prije 2081. godine. Mnogo, mnogo prije. Boris Dežulović ukazuje na nedostatke strategije za promjene koje se već događaju, za Novosti.

20.02. (11:00)

To nije bio prosvjed, ljudi su čekali na red za uspinjaču

Dežulović: Andrej Plenković, Otac nacije

Sutra ili za dvjesto godina, recimo, Hrvatima će biti zanimljivo znati da se prije pojave Andreja Plenkovića “ocem hrvatske nacije” općenito smatrao stanoviti Ante Starčević, marginalni jedan političar iz devetnaestog stoljeća koji je, uzgred budi rečeno, govorio i pisao na ekavici. Još stotinu pedeset godina trebat će tako da se Hrvati samodovrše Zakonom o jeziku, “povijesnim iskorakom u očuvanju bogatstva hrvatskog jezika, kojim je prvi puta u hrvatskoj povijesti normativno uređena službena i javna uporaba hrvatskoga standardnoga jezika”. Iz perspektive današnjeg Hrvata, recimo, Andrej Plenković glup je kao kurac: demonstracije i javni gnjev zbog funkcije državnog odvjetnika za jednog najblaže rečeno suspektnog tipa, intimnog prijatelja cijele prve lige hrvatskog organiziranog kriminala, potpuno izgubljeni premijer tumači pokušajem rušenja državotvornog i narodotvornog Zakona o hrvatskom jeziku! Zakon o hrvatskom jeziku! Hrvatski parlament u protekle je trideset četiri godine donio stotine besmislenih zakona, ali besmislenijeg od Zakona o hrvatskom jeziku, kojim se propisuje da je jezik “nezamjenjivo zajedničko komunikacijsko sredstvo za izražavanje i sporazumijevanje”, čak ni HDZ-ova većina u Saboru nikad nije ispilila. Boris Dežulović za N1.

17.02. (19:00)

Ovaj put nije tako opasno. Ili barem tako izgleda

Dežulović: Ljudi s istoka

Za Šerpe smo prvi put čuli prije sedamdeset godina, kad je svijet obišla senzacionalna vijest da je Novozelanđanin Edmund Hillary uspio ono što nitko nikad nije: popeti se i sići s Mount Everesta, kako “ljudi sa zapada” nazivaju Chomolungmu. Nikad to Hillary ne bi uspio bez iskusnog lokalnog penjača, vodiča i svog velikog prijatelja Tenzinga Norgaya, s kojim se zajedno popeo na vrh, i njegovih nepalskih sunarodnjaka Šerpa, koji su na svojim leđima nosili tone opreme i hrane za ekspediciju. Sve otada, u predrasudi i jeziku ljudi sa zapada riječ “Šerpe” označava “ljude koji na leđima nose hranu”.

Stotinu godina, eto, nepalski su Šerpe Europljanima nosili opremu i hranu po himalajskim vrletima, sve dok nisu čuli da se tih par dolara može zaraditi i u Europi. Danas, pet godina nakon što je Sonam među prvima stigao u Split, među gotovo dvjesto hiljada stranaca koji žive i rade u Hrvatskoj čak je dvadeset pet hiljada Nepalaca. Ovdje, jasno, obavljaju poslove koje za onih “par dolara” nitko ne želi: rade kao zidari, vozači, konobari ili – dostavljači. Boris Dežulović za Novosti.

13.02. (23:00)

Hrvatska: toliko sigurna da u nju iz Srbije bježi i kumčad srpskog predsjednika

Dežulović: Priča sa srećnim završetkom

Miloš i Uroš, dva mlada i talentovana srpska kriminalca, sinovi starog i prevejanog srpskog kriminalca, od srpske policije ne bježe, naime, ni u Rusiju ni u Republiku Srpsku ni u Crnu Goru, već ravno u – Hrvatsku!

I to ne u neki zabijeni kutak Hrvatske, ne u predgrađe Gospića ili gustirnu svjetionika na Palagruži, već u sam Zagreb! I to ne pod lažnim identitetom i maskama na kakvom divljem karnevalskom partyju, ili u diskreciji zatvorenog VIP-separea, već u lajvu na Instagramu, spremno pozirajući za svoje vjerne followere iz srpske policije! Ne znam za vas, ali meni to govori sve o Republici Hrvatskoj: stari Petar Panić Pana u četvrtak zove svoja dva mamlaza i kaže im kako ima pouzdanu informaciju da će za koji sat u Salon za negu tela i masažu banuti policija s nalogom za hapšenje, Miloš na to kaže “upičkumaterinu, šta ćemo, gde da bežimo?”

Nakon što ocijene kako im je najsigurnije pobjeći u Hrvatsku – taj trenutak meni o Republici Hrvatskoj govori više od onoga kad je Andrej Plenković ocijenio kako mu je za državnog odvjetnika najsigurnije instalirati Ivana Turudića.

I bez obzira kako završila ta priča – hoće li Miloš i Uroš produžiti u Austriju, odletjeti u Kanadu ili ostati u Zagrebu i otvoriti dječji vrtić, knjižaru ili Salon za tradicionalnu srpsku negu tela, hoće li dobiti državljanstvo i siguran posao u Državnom odvjetništvu ili će na koncu biti uhapšeni i izručeni Srbiji – već sama činjenica da im se u panici i brzini, s policijom za petama, najboljom i najrazumnijom idejom učinila Hrvatska, meni je dovoljna. Republika Hrvatska: prvo što vam padne na pamet kad vas traži srpska policija. Boris Dežulović za N1.

10.02. (21:00)

Belosvetska zavera

Dežulović: Usta puna zemlje

Aleksandar Vučić najpre je izjavio da je oslobađajuća presuda u slučaju ubistva Slavka Ćuruvije “velika nepravda i užasna loša stvar za našu zemlju, kao i užasno loša poruka za svakog ko se bavi novinarstvom”, a onda rešio da pošalje jednu užasno dobru poruku za sve koji se bave novinarstvom i vode hibridni rat protiv Srbije. Oni to rade svi zajedno ne bi li na različite načine rušili našu zemlju. Kako oni to rade? Sada ću pokazati kako ja to gledam”, rekao je Aleksandar Vučić, pa stao pred onu svoju čuvenu tablu i počeo da crta komplikovanu šemu svetske antisrpske zavere. Najvažniji su mediji, koji danima lažu kako će Srbija da napadne nekog, kakvi su bili srpski izbori... Uvek imate koncentrisanu raketnu paljbu, tuci po Vučiću svaki dan! A cilj je samo jedan: rušenje naše zemlje i priznanje nezavisnosti Kosova!”

Zašto bi, međutim, već i ubistvo jednog takvog novinara, a kamoli oslobađanje njegovih ubica, bilo – kako ono – “velika nepravda i užasna loša stvar za Srbiju”? Zašto je oslobađanje Ćuruvijinih ubica “užasna loša stvar za Srbiju”, ako je upravo on bio jedan od onih koji su “finansirani od raznih Rokfelera i fondacija” stalno pisali “kako će Srbija da napadne nekog” i lagao “kakvi su bili srpski izbori”, sa “samo jednim ciljem: rušenjem naše zemlje”? Možete li pojasniti? Boris Dežulović je dočekao i odgovor, za Novosti.