monitor home | indeks | « prije | poslije » | e-mail
|
Teško je biti mlad a opet star Ispitajte dokle sežu vaše granice odgovornosti u kolektivnoj krivnji. Jučer sam se vratila sa frustrirajuće kave. Da ne bi ostalo sve na meni odlučila sam podjeliti svoje frustracije s vama. Ionako je sve to univerzalno. Svi problemi u Hrvatskoj posve su tipizirani. Svatko ih može konzumirati. Rekla bih da su unisex. Evo kako ide naputak za pripremu problema: uzmite jedan problem, zalijte ga vrelom vodom, ostavite da stoji pet minuta zatim ga temeljito utrljajte u kosu. Nakon sat vremena dobro isperite mlakom vodom i stavite omekšivać. Ostat će vam dugotrajan sjaj problema koji se s vrmenom ispire ali onda potrčite i nabavite drugi. Sjedila sam u lokalnoj utrinskoj birtiji D… i čekala Moranu Foretić koja je kasnila. Nazvala sam ju na mobitel i učinila svjesnom činjenice da ju čekam već pet minuta. Ona je rekla kako će doći za slijedećih pet minuta. Sjedila sam za stolom nasuprot jednog tipa koji je frajerski pušio. Cirkulaciju na ruci zaustavljala mu je zlatna narukvica. Oko vrata je bljeskao na zalazećem Suncu 45 karatni lanac. Slijedećih pet minuta tipkao je po tastaturi mobitela a u pauzi gledao u moj dekolte. Našla sam u njemu objekt zabave. Kad je prošlo tih pet minuta pojavila se M.F. (c.c.a. 24, diplomirala na akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, prošle godine, smjer kazališna režija) imala je novu boju kose. Lješnjak smeđu. Sjela je. Razgovor je počeo sa ispričavanjem o kašnjenju. Naručile smo pića. Progutale prvi gutljaj naših osvježavajućih tekućina. Razgovor je krenuo kao mala slabašna maca i kako je vrijeme prolazilo počeo je trčati kao pantera. Snježana Banović (momentalno umjetnička direktorica drame HNK-a) je M.F. ponudila posao u HNK-u. Posao je glasio : voditeljica projekta atelje kazališna čitaonica sa prezentacijom. Projekt se realizirao u predvorju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Je li se projekt realizirao zbog spremnosti vertikalne garniture, te umjetničke elite HNK-a? Ili je pak to bilo djelo mladih ljudi okupljeni oko i u, tom projektu? Saznat će te iz slijedećih rečenica. Kako je Morana dobila zadatak i neku minimalnu plaću koju je raspodjelila na sebe i sve sudionike projekta, tako je dobila i slom živaca surađivajući sa HNK-om. Naime svakih sedam dana trebalo je napraviti jednu zgodnu predstavu za predvorje HNK-a u pet sati popodne. Predsatava je bilo četiri i sve su bile besplatne. Valjda zato S. Banović nije mislila da je nužno obavjestiti mašineriju HNK-a o događajima unutar kuće, pa tako garderobijer nije znao je li Morana F. muško ili žensko? Tajnica opere ili studentica s akademije? I nipošto joj nije htio posuditi ili nedaj bože napraviti kostime. Đuro direktor tehnike postoji sam za sebe neovisno o HNK-u. Zakon fizike da svaki uzrok ima posljedice je zapravo zaobišao Đuru. Đuro nije uopće surađivao sa mladom Moranom a ni sa Georgijem Parom koji je slučajno intedant u spomenutoj kući. Dakle, što li se događa u toj žutoj kući na Trgu maršala Tita ? Je li zakrčenje u komunikacijskim kanalima namjerno učinjeno? Je li ovdje zapravo vlada zakon kapitalističkog tržišta- uz minimalni napor maksimalni profit? Bilo kako bilo, mlada kazališna ekipa okupljena oko M.F. i ubačena u mrežu tog projekta dala je sve od sebe da izvede četri simpatične predstave neovisno od ne suradnje, te podmetanje klinova HNK-a. Sami su napravili kostime, nabavili svjetla, Edo Popović je donio miksetu, te su sami sebi pružili šansu da pokažu što mogu. Možda bi upravo sve to bilo posve drugačije i puno bolje da se HNK potrudio pomoći tim mladim ljudima. Sve to probudilo je u meni uspavana sjećanja na kriminalnu suradnju sa HDLU (Hrvatski dom likovnih umjetnika). U Zagrebu je prošle godine 1.11. 2000. pokrenuta humanitarna akcija pomoć centru za autizam u Dvorničićevoj 6. Pokrenula sam tu akciju s namjerom da uključivši mnoge mlade umjetnike kojima će se otvoriti šansa da pokažu što znaju isto tako ponuditi svoj rad i trud u zamjenu za uplaćene dobrovoljne priloge građana za centar za autizam u Dvorničićevoj 6. U HDLU (Džamija) organizirala sam u ime Attacka multimedijalnu instalaciju i preformans. Svemu tome naravno, pomogli su moji prijatelji iz Attacka i ostalih nevladinih udruga. No, što li me čekalo u HDLU? Tamo me čekala elitizirana skupina ljudi sa osjećajem veće vrijednosti koji dok hodaju ne dotiću zemlju. Nevena Tudor i njena kovrđava pratilja Laura su koke kakve svijet osim u nekim španjolskim lošim sapunicama nije vidio. Sad ću vam ovo napisati brojkama i slovima da bolje razumijete: Hrvatski dom likovnih umjetnika u Zagrebu NIJE MOGAO omogućiti za multimedijalnu instalaciju niti postamente. Tek kad sam iz svog džepa platila pive za Mihine dečke i pretrpila pljuvanje po Attacku onda su "mi" izvadili postamente iz skladišta. Postamenti su bili prljavi i odvratni. Zatim sam kupila pak papir i sa svojim prijateljima do ranojutarnjih sati obljepljivala postamente. Nosači nisu dolazili u obzir, prijevoz skulpture jedino u snu. Tako da smo sve, ali apsolutno sve, sami napravili i imali izložbu samo na jedan dan, kad je bilo otvorenje 25. zagrebačkog salona. Elita kao što su gospoda arhitekti, urbanisti i ministarstvo za okoliš imali su sve. Mi smo imali samo predvorje i svita predsjednika Zagreba Milana Bandića te on sam, su nas zaobilazili kao da bolujemo od neke teške bolest koja se prenosi zrakom. Edo Murtić mi je prišao i rekao: Izložba je zaista divna i emotivna. Djeca su se veselila snjegu od stiropora koji je padao sa gornjeg kata galerije. Bacale su ga dvije jelke, Ika i Marijana. Štićenici centra za autizam su igrali igru memory a ostali su gledali dokumentarne filmove o autističnom poremećaju, te novinarske reportaže koje smo napravili sa centrom. Za usporedbu bio je ponuđen centar iz Slovenie, Ptuja. Dj je puštao drum and base na našim miksetama, koje nam je besplatno posudila jedna producentska kuća ZBOG toga što je to humanitarna akcija. Nevena Tudor i njena pratilja Laura su uporno tražile novac i njima H.U.M.A.N.I.T.A.R.N.A. akcija nije ništa značila. Kako je izložba prošla hvaljeno tako su one sa mnom lijepo razgovarale ali sam im rekla da mi se gade. Onda su kao zle sestre naredile Pepeljugi da počisti prostor Džamije. To smo i učinile (mi skupina Pepeljuga iz undergrounda) ali su zle sestre rekle kako još ima nereda. Treba li to tolerirati? Zašto baš uvijek svi šute o takvim nepravdama? Kako to da se svi postavljaju kao da su važniji nego što jesu? Je su li Nevena Tudor i Laura diskriminatorice? Misle li one da su ljudi sa autističnim poremećajem manje važni od njih dvije? Ili da je jedino njihov rad i postojanje vrijedno a tuđe ne? A ipak otvorenje je bilo bajno zahvaljujući našem mladenačkom zanosu i radu, te nevjerojatnoj orginalnosti. Koliko smo mi od toga dobili kao skupljači novca za centar? Četiri tisuće kuna. Koliko je dobio HDLU? To ne znam. Od skupljenog novca, sa mojim ocem i sestrom, kupila sam deke i muzičku liniju. Sa očevim autom prevezla stvari u centar, a tata je još išao sa mnom kao nosač. Jeli moj tata aktivist Attacka? Ne, ali ima neodoljivu želju da mi pomogne. Kupljene stvari su centru bile nužne. Ima još puno drugih stvari koje centar treba, a skupljanje novca ovisi baš o mojoj volonterskoj radnoj energiji. Vaša Estera |