monitor home | indeks | « prije | poslije » | e-mail
|
Strašna priča o prokletstvu scenarija Mnogi ljudi su mi prišli i rekli: Dobro pišeš kolumne ali su predugačke! Pa dobro, kako vi onda čitate knjige? Kao dođete u knjižaru i kupujete zanimljivu knjigu. Obratite se sa knjigom u rukama ljupkoj prodavačici i pitate: Oprostite, koliko košta ova knjiga? Sto pedeset kuna. Aha! Ova knjiga ima i sto pedeset stranica ali to je predugačko. Koliko košta predgovor? Evo, moj prijedlog vama je da čitate sve od početka do kraja. Onda sjednite i promislite o pročitanom. Zatim nabacite neko mišljenje o svemu. Svijet će izgledati manje crno- bijel. Bit će sve teže mazati oči masnom bojom i manipulirati vašim postojanjem. Više stvari će vas nervirati jer će te prodrijeti ispod površine stvarnog života. Već se pročulo kako je u Motovunu filmski festival. Taj čisti spektakl će se održati od 31.7. do 4.8. 2001. tamo u toj (punoj Srba , Talijana, IDSovaca) Istri na Motovunskom brdu oko tornja. Za tu neviđeno(kao što je i sve u Hrvatskoj a pogotovo što se tiče kulture) vrijednu filmsku manifestaciju pridružit će se valjda jedini svijetli trenutak, pisci okupljeni pod imenom FAK (festival alternativne književnosti). Pa tako i ja sama koja će vas o svemu podrobno izvještavati. No, prije svega ovu priču treba započeti sa osobnog, ličnog i personalnog aspekta. Sjedim tako u birtiji L… i pijem kapitalističko piće koje ubija zemlje Trećeg svijeta. Trebalo mi je šećera i kofeina jer sam osjećala tupi umor. Sjedim i razmišljam o ničem. Nekako mi je i to bilo preteško. Pridružuju mi se drage koke. Razvile smo dobru atmosferu. Jedna koka iz Splita u suknji sa zavodljivim rasporcima mi nudi izazov. Polako križa nogu preko noge tako da joj rasporci otkrivaju bedra i gleda me vruće. Ti si Sharon Stone? Pitam ju. Ona se grohotom nasmije. Sagnem se ispod stola i ona raširi noge te ih prekriži na drugu stranu. Ima crvene gaćice. Ja se zacrvenim. Dignem glavu iznad stola. Oči su mi razrogačene. Obrve podignute. Osmijeh razvučen preko lica. WOW! Ona se smije grohotom. Zavodiš me? Da. Što si po zanimanju? Povjesničarka umjetnosti. Onda, može. Skrećem pogled prema šanku. U birtiju ulazi visok muškarac, sjede fuzbe, koji dijeli godine moje mame. To je ta poslijeratna (ovdje se misli na onaj dekriminaliziran rat iz 1945) generacija. Razabirem da je to jedan od najpopularnijih (u Hrvatskoj i šire) u razno raznim varijantama književnik. Borivoj Radaković. Sjeda s nama u društvo. Stišavamo naboje razigranosti. Sjetila sam se kako sam baš neki dan slušala na radiu o tome kako je B.R. (c.c.a. 50) preveo mnoge Britanske pisce i doveo iste, između ostalog i na FAK, u Hrvatsku. Osim što je napisao roman: Sjaj epohe i knjigu: Ne to nisam ja. Napisao je i drame izvođene u zagrebačkom teatru Kerempuh : Miss nebodera za miss svijeta i Dobro došli u plavi pakao. Ima izvrsnu moć interpretacije svojih tekstova. On isti kao takav je jedan od organizatora FAK-a, a baš ovaj motovunski on nosi na plećima. Pitala sam se: Koliko bi ovaj čovjek vrijedio u Londonu? Iz misli me prenu dolazak voditelja press službe na motovunskom festivalu Igora Mirkovića, te njegove mu žene Silvane Menđušić. I.M. i B.R. nešto se stanu dogovarati. Koliko se god napinjala da čujem nisam uspjela. Koke shvate da sam ih otpilila i povuku se. Bilo mi je žao ali moram zaraditi za kruh. Kako je vrijeme odmicalo stali smo razglabati o Motovunu. I.M. sav crven u glavi. Umoran u očima. Brz na jeziku. Stane govoriti o organizacijskim problemima motovunskog festivala. Klasična priča iz Hrvatske. Nedajbože olakotnih okolnosti. Uglavnom preskočio je mnoge prepone. Istrčao maratone. Riješio logaritme. Motovun ima veliko oko ribe iz vica. Jedva se pokrivaju. Nema mjesta u hotelima. Od I.M. nema požrtvovanijeg muškarca i predanijeg radnika. Zaključila sam. Silvana Menđušić uređuje motovunski bilten. Pitala sam se: Je li to preko veze? Potom se stala tješiti: Nije ni važno jer bar je posao dobila novinarka a ne neka rodica sa srednjom upravnom. Iako je novinara puno bez posla ali bože moj?! Ne! Kae' meni? Neću valjda još i pravdu gonit. Gospon Matić koji je direktor tog festivala malo kaska sa nekim organizacijskim stvarima ali čekam da proživim sve na licu mjesta. Do tada ne vjerujem. Mene je više zanimao FAK. Kako to da su se našli FAK-ovci na motovunskom festivalu? Pa, čujte, oni su kao pozvani. Pare traže konsolidirani i zbiti u redove FAK-ovci od dobrih mecena uspješnih zagrebačkih firmi. Što FAK-ovci tamo rade? Za zadatak su imali napisati scenarije. Svi (amateri, slučajni prolaznici ili profesionalci? Još se ne zna. Ali naslućuje se dvosjekli mač tehničkih problema) će imati priliku sudjelovati u stvaranju filma. Trajanje filma od tri minute. Koliko će ih biti? Dobra postava: Đermano Senjanović, Goran Tribuson, Zoran Ferić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Borivoj Radaković iz Hrvatske. Franci Blašković iz Istre. Vladimir Arsenijević i Nenad Veliković iz jedne strane zemlje. Sve što se meni važno dogodilo tog trenutka bila je dodjela scenarija na čitanje: "Dat ćemo maloj neka pročita i napiše nešto u kratko da se ljudi, Igore, pripreme". Bile su slatke riječi B.R. koje su glatko ulazile u moje ušne školjke, toplo i meko sjedale na gladnu maštu. Scenariji. Scenariji. Scenariji. "Ne!"-čuo se opori glas I.M. hladan kao oštrica noža zabijen u moje mlado biće. Zašto? Pomislih. "Obećao sam ekskluzivu drugim novinama!" Kakve to veze ima pa ja sam ovdje i sad. Što sad ako nisam tvoja najbolja prijateljica ne dobijam nikakva prava na ekskluzivu? Frustrirao me takav autoritarni, elitistički, selektivni stav Igora Mirkovića. Još smo malo sjedili i razglabali o Motovunu: "Bit će super! Najbolji do sada! Ove godine dolazi puno ljudi." Mene je zanimalo koliko će mi novaca trebati za sama događanja: "Sve karte za filmove su primjerene studentskom džepu autobus do gore se plaća nekih deset, petnaest kuna". Inače ta primjerena cijena karata sigurno nije za moj studentski džep jer je on toliko mali da u njega stane jedna kovana tuna. Mislim da ću do gore pješke jer bus, čujte, pitam ja vas koliko je petnaest puta pet? Na dobiveni broj dodajte kuna i oduzmite svakodnevnu ishranu. Od tekućina preporučam vodu. Treba piti puno tekućine i paziti da se ne završi u bolnici jer tek onda imate problema ako nemate socijalno. Sve u svemu da razjasnim. Smijem pisati o scenarijima ali ne smijem ih objaviti. To i nije tako loše. Vratila sam se iz grada. Sjela za kompjuter. Otvorila mail. Scenariji. Snimila sam ih na disketu (meki disk) i otišla u redakciju kako bi spomenute isprintala. Goran Š. je zavirio u jedan scenarij. Ne! Kriknula sam. Zašto? Pitao se Goran Š. Sad te moram ubiti ili baciti solnu kiselinu u oči. Ha, dobro! Ali zašto? Ne smiješ ih čitati jer nitko nesmije prije J……. lista. I.M. im je obećao ekskluzivu. Što, stići će me Igorovo prokletstvo? Da. Iduća kolumna samo scenariji…. |