Od ove kolumne, pa do zadnje; u tri puta, opisat ću tri dana FAK JU, a poslije vas triput izljubiti, dok vi sa svoja tri prsta kopate nos i čitate tri kartice dobrog štiva...

KARTA ZAGREB-BEOGRAD
Moram priznati da mi je prošli, kao i onaj prije prošlog tjedna; bio nervozan, histeričan sa nizom padova, koji se onda kao čir zagnojio mojom virozom. Nisam bila sretna. Bila sam ljuta na mnoge ljude. Činili su mi se malodušnima. Pratilo me sjećanje na poglavlje iz povijesnog udžbenika o robovlasničkom društvu. Sve je bilo besmisleno. Nitko nije imao stvarnu sliku o pravim vrijednostima života. Nije mi bilo lako.

Telefon je zvonio živo. Uzbuđeno. Kao da kad sad podignem slušalicu, čut ću nevjerojatno dobre vijesti. I bile su. Pronašla sam sponzora za put u Beograd. Bila je to ekipa "Millennium festa", isplatili su mi dovoljno da pokrijem putne troškove, vlaka i vize.

Nakon niz mission imposible događaja, uspjela sam zamoliti Razumnog vozača da me odvede do aerodroma, a potom mog prijatelja Zorana, koji radi na istom da me vrati sa gostom u civilizaciju. Stajala sam na "međunarodnom dolasku", podbočena laktovima o neki pult, te šarala pogledom. Očekivala sam Tonyja Whitea. Jedan visoki muškarac u svijetlom odijelu i voskom u kosi, stao je pokraj mene. Jedno vrijeme smo tako stajali, a onda, sasvim slučajno, spojili su nam se pogledi. Prepoznala sam ga po očima. Tony White, sto posto. Upro je prstom u mene i nagnuo ispitivalački glavu u desnu stranu:

"Are you....."
"You are!"

Prasnuli smo u smijeh.....Zoran je bio sladak i bolji domaćin od mene, iako on to uopće nije ni trebao biti, ali zaista mi je drago što mi je prijatelj. On me neobično veseli. Tako svi troje, razdragani, krenemo u centar našeg Zagreba. Tony se vozio straga kao direktor. Sjedila sam na mjestu suvozača i tonom napornog turističkog vodiča objašnjavala:

"On your left side you can see a national....." Tony i Zoran su se smijali i pomagali mi u igrokazu. U glavi mi je pjevušio Travis (tzv. studentski britpop), njihova pjesma "Sing". Takvim se dan i činio. Došli smo do Trga Republike Bana (Baneta) Jelačića i onda sam rekla Tonyju:

"This is the main square in Zagreb. It looks like post-communistic square and it has very stupid name now. I realy do not have energy to explain why the name is changed and how many times that happened during a history". Pomislila sam koliko smo primitivni, te me i malko bilo sram.

Sestra me nazvala na mobitel. Uzbuđeno je rekla kako će doći i odvesti nas na "Millennium fest". Zamolila sam Tonyja da sjednemo i popijemo pivo, u pivnici nasuprot katedrale, gdje su jedni moji prijatelji imali svadbu. Izvadila sam diktafon, nazvala fotografa i krenuli smo sa intervjuom, to je bio moj zadatak za jedne dnevne novine.

Tony mi je rekao kako ima tri pravila kojih se drži kad piše priču. Svaka priča mora biti: 1) gotova za tjedan dana, 2) u svakoj priči mora biti ševe ili šore i 3) nema istraživanja. Primjetio je da mjenjam izraze na licu. Mislila sam kako je danas lako napisati roman. Nikakva podloga za ništa. Sve je to kapitalizam. Doduše, najdraža mi je bilo što se Tony ne želi preseravati. Rekao je kako ljudi žele čitati sve što je napisano po pravilima, pa pošto daju novac za tu vrstu igre on je voljan tako pisati. Pošteno? Pošteno. Mora nekako živjeti, troškovi su veliki. Iako, njegova priča "A0" je upravo pisana o birokraciji na izvrstan, duhovit i ciničan način. Napad na naše nesvjesno sa istančanim smislom za naglašavanjeg onog najtužnijeg. Pa opet uhvatite se iskrivljeni od smijeha. Tony je dugo radio kao poštar, nakon završene art acedemy. Očito je da je taj precizan i bezgrešan život birokracije i isticanje njene važnosti (ovdje se misli u ironičnom tonu) Tonyju vrlo blizak, a i dobro proučen, jer imao je priliku biti dio nje. Tony mi je poslije u vlaku pričao o tome kako u romanima "Satan! Satan! Satan!" i "Road Rage!" namjerno spominje tetovaže, jer je dobio informacije da tetovirani ljudi rado kupuju romane u kojima se piše o tetovažama. Tako su i njegove knjige jedne od najprodavanijih, valjda, ako ne i sigurno, zbog tog razloga. Tetoviranih ljudi je sve više. Nametnuo mi se, spontano, taj zaključak.

Eto, došla je moja sestra i krenuli smo ostaviti stvari u naš stan, a meni su se vrzmale neugodne misli u glavi. Kako ću ga sad odvesti u onaj neboder u novozagrebačkom radničkom naselju? Ali ne! Tony je bio oduševljen. Stan mu se doimljao "slatkim", pogotovo kuhinja, zatim je prošao kroz moju sobu. Razmišljala sam kako su prozori prljavi.

"Nice view!" - reče Tony i ja se zagrcnem.

Došli smo na "Millennim fest" u sesvetska sela. Zabava je bila već počela u kasno popodne. Sjeli smo na drvene klupe i nalaktili se na drvene stolove. Iz petnih žila treštila je Colonia. Cijela atmosfera; pijanih ljudi crvenih noseva, zagrljenih u jednu kompaktnu i homogenu masu, te njihove žene sa trovremenskim Taftom i postojanim frizurama na glavi; podsjećalo me na svadbu Irene Bubalo. Na njezinoj svadbi nisam se baš osjećala najugodnije i nije mi bilo jasno zašto sam joj djeveruša. Tako smo Tony i ja bili djeveruše Millennium festa. Pokušali smo razgovarati, ali nije bilo lako. Pucao mi je glas, a Tony me ništa nije razumio. Došla je prva porcija kotlovine i masnih kobasica. Zatim pivo. Sjetila sam se da bih mu mogla pisati. U trenutku kad sam iz džepa izvadila penkalu i blok, došao je organizator festivala i rekao da bi bilo dobro da se predstavimo masi. Uzela sam penkalu i napisala na blok:

We can write!
Yes!
I think that we should interduced you and said why are you here.
Would anyone be interested? (To mu se pitanje vrlo logički nametnulo)
But keep the spirit Tony as Oprah would said!

Tony se nasmijao. Pojeo kotlovinu. Popio pivu. Obrisao brk. Uputili smo se hrabro prema stageu.

Kad smo se popeli gore, dobili moć u ruke, započeli smo sa manipulacijom mase. Ljudi su se umirli. Djeca od pet do osam godina su u prvom redu gledališta prevodila sa engleskog na hrvatski i obratno. Željela sam napuniti usta pivom i sve ih pošpricati, ali eto, nisam. Reklamirali (izgledali smo kao dvije pokretne reklame) smo Nove Puritance i FAK-ovce, a onda je Tony rekao: "We are going, tomorrow, to the Belgrade!". Publikom je nastao tajac. Osjetio se miris oružja. Nastade nelagoda. Mene je sve to punilo i čekala sam reakcije. Iste sekunde u krilo sam dobila papirić sa natpisom: "Odjavi i zahvali gostu! Najavi Joleta". Nasmijala sam se šeretski, jer sam znala da je ta rečenica u ovom društvu bila malo pre pretenciozna. Zaista, tako sam i učinila, ali uz veliku grešku najavivši: "Evo, sad će doći Đole!". Publikom je zaorio smijeh. Sišli smo i nizali kotlovine sa kobasicama i rundama pive...

Zoran Ferić je, nakon netom položenog ispita vožnje, kao pravi odvažni Schumaher, došao u Sesvete i hrabro, putem tramvajske rute, vratio nas među semafore i gradsku vrevu.

Oprostili smo se, te dogovorili da se vidimo sutra kod vlaka u 6 i 15 h ujutro.

Kao i uvijek i to sam jutro zakasnila, ali ovaj put na vlak. No, kako je vlak isto kasnio, zapravo sam došla na vrijeme... U susjednom sam kupeu čula Nenada Rizvanovića i Edu Popovića kako se smiju na moj račun, jer kao, svima sam rekla kad da se nađemo, a nisam se pojavila... Pojavila sam se na vratima njihovog kupea.Oni su me gledali u čudu. Edo je rekao:

"Kaj, ti si ušla u Vinkovcima?"
"Ne. Trčala sam za vlakom i kao dobar James Bond, ubacila stvari u vlak, te se grčevito držala za zadnji dio, a onda se popela u njega. Kužiš, zadržala sam se u WC-u do Vinkovaca popravljajući frizuru i make up!"
"Ma, kaj ti je! Nismo ni primjetili da te nema!"- smijali smo se. Rizva je priznao, kako me čekao i vraćao se po mene. Bilo mi je drago. Zaista su to zlatni dečki.

Tony i ja, sjedili smo poput ljepotica, sami u kupeu i puno razgovarali. Naročito o Mattu Thorneu. Tony je već počeo sumnjati, pa sam mu predložila da ipak malo prenemo... Gledala sam Tonya dok spava. Imao je otvorena usta i dignut nos. Skoro mu je slina potekla niz bradu, ali ju je uspio zadržati. Pitao me, je li hrkao? Rekla sam da slabije čujem, pa mu ne mogu to potvrditi. Nasmijao se i priznao da sam pristojna.

Radili smo kojekakve skečeve i blebetali o Montyju Pytonu...

Nako nepunih stopedesetdevet tisuća sati stigli smo u Beograd. Na stanici su nas dočekali Vladimir Arsenijević i Borivoje Radaković. Vlado mi je rekao:

"Lepo je videti te opet! Kako si? Imaš neobične naočale..." I meni je bilo drago vidjeti njegovo toplo, nasmijano lice. Još od Osijeka, njegov karakter mi je najugodniji karakter FAK-ovaca. Zaista, Vlada, mnogo si dobar drug...

Đermano Čićo Senjanović me ponosno upoznao sa svojom lijepom i ljupkom ženom, a Miljenko Jergović mi je na stanici izgledao kao milo djete. Došlo mi je da ga pomazim po glavi, ali nisam... Taksijima, koji imaju abnormalnu cijenu, otprilike dvije njemačke marke, odvezli smo se do hotela, neobična naziva, "Splendid". Isn't it splendid, I should said? Yes indeed...

To be continued....

Danijela Stanojević