To je rekao Kennedy, a želio je reći da je Berlinac. Ispao je uštipak. Tako se na njemačkom kaže uštipak. Dobro, svakom njegovo veselje. Kakve to ima veze, pitate se vi. Ima, ima. Neki ljudi pričaju gluposti, jer ne znaju što pričaju, a neki pričaju gluposti i svjesni su ih. Tako ispadne da lažu, ako su, inače, u životu pametni, a ako ne, onda je to neizlječiv slučaj.

Kasnim s kolumnom iz slijedećih praktičnih razloga. Pokvario mi se kompjuter, iz milja nazvan «7od 9». Mnogi su bdjeli nad njime i vrtjeli glavama. Krešo je čak izmislio povraćanje i vrtoglavicu, samo da se ne bi morao družiti sa mojom sedmom od devet. On studira elektrotehniku, smjer računarstvo. Formatizirao joj je hard disk (zvuči kao neki cyber seks). Tim činom sam se pozdravila sa svim pisanim radovima iz moje prošlosti. Sve je izbrisano, čitava moja povijest pisanja, jednim pritiskom na tipku tastature. Eto, što vam je današnja tehnologija.

Danas mi je sestra dovukla neke kućne ljubimce. Ne smijem iz stana, što me čini sretnom (isto bi komentirala i moja prijateljica Zrinka). Nemam što raditi osim učiti, ali to se, ionako, radi čitav život. Zato sad pišem ovu kolumnu i posvećujem ju vama i vašem ponašanju.

Ovaj mjesec je plodan, što se tiče književnosti i teatra. Do sada se odvila gomila promocija i premijera. Neke od njih su prozna književnost, kao npr. «Đavo prvo pojede svoju majku» Damira Pilića. Pitala sam pitala Bena Perasovića i Boru Radakovića (oni su govorili na promociji te knjige o istoj), kakva je knjiga. Dobar je on dečko - odgovorili su Ben i Boro u glas. Zaista, upoznala sam ga i nisu lagali.

Bila sam na promociji i jedne duhovne knjige prijatelja Brune Šimleše, koja nosi ime «Dubina duše». Promocija je bila u KIC-u (kici). Sjedila sam, tamo, među ljudima i osjećala se nekako ubačeno među redove. Sve to nije me ispunjavalo. U početku mi je bilo smiješno, pa me bilo sram, onda sam se počela znojiti, zatim sam pala u raspoređivanje misli, kojima sam pokušala organizirati slijedeći dan. Promocija je trajala satima. Hrpa ljudi koja vjeruje: u sudbinu, dušu, duh. Bruno koji se ne voli ljubiti. Ah! bože, ima li spasa za mene? Zatim, neki ljudi koji pričaju o svojim iskustvima, pitaju Brunu slijedeće: «Evo, ja sam se jednom vozila autobusom i morala sam izaći van, a nisam trebala, nije bila moja stanica. Ipak sam izašla. Dobro je da jesam, jer mi se dogodilo ispunjenje. Je li to onda to? Je li to intuicija?» Zatim Bruno, učtivo, još pola sata, objašnjava, konstatira. Ljudi se raspituju što je duh?; što duša?; je li on neki budista, možda? - što ne bi baš bilo poželjno, kako sam primijetila. Sat i pol nakon što mi je mobitel zazvonio pet puta, onako, seljački i neoglobalizacijski, napustila sam dvoranu i odlučila pričekati Brunu, vani, da mu čestitam. Nije prošlo ni pola sata, eto Brune: «Bravo, stari, čestitam na hrabrosti!»

Grozno je to kako prema prijateljima u nekim, ključnim, trenucima morate biti neiskreni. No, to se može prepisati i različitim karakterima. Bruno i ja smo različiti.

Tjedan kasnije, bila je premijera predstave «Pir pepela» Borislava Vujčića u Gavelli. Moja mama jako voli Boru. On je dobar čovjek - kaže mama. On, isto, voli moju obitelj i mi svi volimo njega i njegovu obitelj. Dobro, shvatili ste. Domagoj me zvao na premijeru, inače, kakva sam, ne bi ni došla. Odviše sam lijena, a i u zadnje vrijeme psihički teško podnosim predstave i promocije knjiga. Nekako, teško mi pada laganje. Na premijeru, nepristojno zakasnim, petnaest minuta. Ispričam se ljubaznoj gospođi Biljani iz propagande u stilu: «Oprostite što kasnim, ali šminkala sam se i tako te ženske isprike.» Žena se nasmije, a što bi drugo? Ulazim, ali više nemam pristup parketu, prstom me pošalju na balkon. Sjedam, shvatim kako predstava, zapravo, još nije počela. Naime, prva scena već traje cijelo moje zakašnjenje, a trajala je dok sam i ja tamo sjedila, još petnaest minuta, znači, 15+15=30. Počinjem se osjećati nervozno. Sreten Mokrović stoji na sceni pokunjeno, kao idiot. Podsjeća me na one iz osnovne i srednje škole, iz Hrvatskog Zagorja, kojima su uvijek dečki treskali zidarske iza uha. Ajmo na pivu, dečki!- predložio bi netko od štemera. A kaj ja znam? A ne bi baš? - rekli bi mužeki.

Scene su trajale… i trajale… i trajale. Počela sam glasno disati. Okretati se na stolcu. Zamolila sam tipa do sebe da mi da žvaku, ali on je podigao prst, kažiprst, i napravio «no-no» pokrete. To me totalno iznerviralo. Imala sam osjećaj kao da sam malo derište i treba mi zabraniti žvake u kazalištu. Nisam imala sat, a željela sam buljiti u njega i brojati svaku sekundu. Utonula sam u naslon i rekla sama sebi: Danijela, pošto sad ne možeš glasno zapjevati, jer si u kazalištu, koncentriraj se na tekst, tekst, tekst… Malo sam prenula. Ipak, sklopila sam oči i slušala dijaloge.

-«Kurac!» -UUUU. Pa oni su počeli psovati!

-«Svi bivši zatvorenici, postali su predsjednici» - Kako prozirno. Bez veze. Što će mu to. Tako očito govoriti, kako su nam svi predsjednici bili u zatvoru. Ljudi moji, to je danas preduvjet, ako želite postati predsjednikom ili vrsnim političarom u Hrvata. To je in! Sad je vrijeme za primjer iz života. Kako mladi ljudi, danas, grade političku karijeru? Moj prijatelj Rata (student na filozofskom fakultetu, sociologija i bibliotekarstvo, a namjerava upisati i filozofiju, znate ga iz prošlih kolumni) je bio u zatvoru i napio se sa policajcima. Bacao je petarde na američku ambasadu i priveli ga. Lijepo sam mu rekla da se ne igra. Rekao je da više neće. No, budućnost mu je svijetla, ima zagarantiran ulazak u parlament.

Došao je kraj! Kraj predstave. Ustala sam iz stolca i osjetila blagu vrtoglavicu. Naotekli su mi očni kapci. Masna krema izbila mi je preko pudera. Osjećala sam se bez duše, kao poslije teškog ispita. Sišla sam u predvorje, prišla Domagoju. I? - pitao je Domagoj. Predstava je očajna! - rekla sam i okrenula glavu u smjeru gospođe Biljane. Ona me pogledala. Nije baš izgledala sretno. Pojavio se i Boro Vujčić. Zagrlili smo se, pravo prijateljski, pitala sam ga je li zadovoljan predstavom ? Kaže da je. Pitao je on mene isto, kukavno sam odgovorila: «Pa, dosta je teška. Iako, he,he,he, bože moj, ne, došao je tvoj tekst do izražaja, ono, da.» Nasmijao se i pogladio me po kosi. Rade Šerbedžija bio je naslonjen na šanku sa Nenadom Cvetkom. Bok, mala, kako tata? - rekao je Rade. Preskočila sam to i krenula na predstavu: «Svidjela vam se predstava?» Rade je kimao glavom gore-dolje i govorio je da je dobra. Meni, osobno i personalno, gluma je bila katastrofalna. Mislim da Duško Valentić nije baš dao sve od sebe, ali more bit' da je to zbog premijere. Slavica Knežević me uspjela razbuditi i nasmijati. Zaista, dobra je, puna energije, svaku svoju ulogu dobro nosi. Redatelj predstave Zoran Mužić, kojeg sam tad prvi put upoznala, nije ovu predstavu posebno izrežirao, ali kako je korijen riječi redatelj, onda će ići izredateljao. Svakako, predstava ima manu i nadam se da će biti bolja s vremenom, kao staro vino.

Poanta svega je da sam ovaj mjesec ljudima podosta lagala. Bolje reći, nisam im rekla istinu. Mene to muči. Nije dobro lagati, pogotovo ne prijateljima. Iako, prijatelji su danas relativan pojam. Dogodilo mi se više puta da imam potrebu ne vjerovati ljudima. Jednostavno, nitko danas nije dobar, a nitko nije bio ni jučer. Ljudi su psihički nezdravi i truli, ne prepoznaju prave vrijednosti i izvrću sve na neku krivnju, mržnju, cenzuru, zavist, preseravanje, kompleks veće vrijednosti i materijalno izrabljivanje.

Danijela Stanojević