Nisu moji dani, kad vam kažem. Jučer stojim u Močvari, gdje se prikazuje film u slovenskoj produkciji o tzv. Čileanskoj nogometnoj reprezentaciji, bivše SFR Jugoslavije. Milko Djurovski, priča (na filmu), kako ne vjeruje da je dao gol za Partizan, jer je ranije igrao za Zvezdu, mene boli glava, ne mogu stajati, odlazim do šanka i razmišljam o povratku kući. Zoran Ferić mi kaže da nema ljepšeg od onoga, kad te prvi put hvata gripa, pa ti je zimica, a onda staneš pod tuš vrele vode. Valjda je tako?

Bio je tamo i Aleksandar Aca Saša Stanković. Vidite, nije on kao što se doimlje na TV-u. Ne, puno je niži i ima malu, ali lijepu glavu. Bio je obučen ležerno u trenerku, tenisice i žutu jaknu. Priznajem, taj čovjek mi se sviđa, iako sam, za koje dvije glave, viša od njega. Uvijek sam imala problem s visinom svojih odabranika. Teško su dosezali mojih metar i osamdeset.

Ranije sam ga u živo, vidjela u Importane galeriji s mojim prijateljem Perom: "Pero, jel' ono Aca Stanković?"

"Misliš onaj nedjeljom oko dva?"

"Da".

"Ma, nije... Onaj tip je gromada, ovaj mi se čini preniskim."

Taman, kad sam našla Boru Radakovića i zamolila ga da me upozna sa dotičnim, nismo više vidjeli Acu. Kad sam već spomenula Radakovića, želim naglasiti, da je njegov izdavač odlučio ne izdati njegovu knjigu "Porno", jer u knjizi ima dio o pedofiliji. Kao mi živimo u časnom svijetu i ljudi nisu bolesni? Pedofilija ne postoji? Ili je tu posrijedi kapitalizam = kanibalizam, pa onda će biti kako izdavač kaže! Ubijmo umjetnost, zaživimo govor novca... Izdavač je naime rekao, da knjiga može izaći, ako i samo ako se dio o pedofiliji izbaci. Zatim, je dao njegovu knjigu, bez ikakve suglasnosti s piscem, na natječaj ministarstvu kulture, a potom još predložio Radakoviću da će mu izdati knjigu u njegovoj nakladi (ovdje se misli: u Radakovićevoj). Svi znamo kakva je reakcija uslijedila: izašao je oglas u Jutarnjem, gdje pisac traži ponude za njegovu knjigu, a pisčev početni honorar je 20 000KN. Ako vas zanima, broj ponuđača je zavidan. Svaka čast! U potpunosti podržavam Borivoja Radakovića i njegovu borbu za slobodu pisanja, vrijednosti napisanog dijela i postojanja pisaca kao takvih. Sva sreća što je on takav i skoro uvijek korak ispred svog vremena! Možda ipak, jednog dana, bude nade i za nas mlade (rima koja štima).

Miljenko Jergović je rekao da idemo kući i ja sam mu rekla: "Shit, sad sam propustila priliku, upoznati Stankovića! Dobro, rezat ću vene po tvom Audiu i mazati krv po šajbi", Miljenko Jergović Jerga se nasmiješio i rekao kako ću sad konačno upoznati njegov auto, koji vječno spominjem po kolumnama: "Evo ti ga, gledaj, to je taj Audi!"

U autu smo razgovarali o ljudima uopće. Zašto su toliko zli? Što im treba da sve što je dobro kažu da je loše? Kako to da ne znaju, što je dobar tekst, a što loš? Kako to da ne znaju što je lijep život, iskreno prijateljstvo, a što ne?

Došli smo do nebodera i on je rekao: "Bome, dobar neboder!"

Drag je on čovjek, da, šaljiv i drag.

Kako sam se danas probudila, osjetila sam da ću kasniti sa kolumnom. Naime jučer mi je kolega iz redakcije, Matija, rekao kako su mu moje kolumne, dosadne i predugačke. Evo, pitam vas: Trebam li i dalje pisati ove kolumne? Čitate li moje kolumne i jesu li vam dosadne? Zanima li vas ovakav oblik pisanja o kulturnim i društvenim zbivanjima? Volite li što pišem iskreno prema vama i što želim da vidite svijet i drugim očima?

Kako sam danas na Internetu saznala, u Močvaru su upali skinhedsi i istukli mnoge baš onda kad smo mi otišli kući; razderali kino platno, razbili par auta i mnogi su završili u bolnici. Nije li to čisto silovanje koje se čini nad ljudima, koji su mirni, vole kulturna zbivanja, rade neku dobru stvar? Sve mi to miriši na "Dva loša ubiše Miloša". Nisam tada više bila tamo, ali sam u mailu pročitala da je Kruno Lokotar dobio flašom u nogu i da su se sakrili u WC s Robertom Perišićem. Što da sam se tamo zatekla? Ostala bih možda bez oka? Vratila se kući prebijena, a nikad u životu nisam imala želju nekog tući? Možda bi bila psihički osakaćena, povrijeđena? Možda bih se od boli savijala i ridala u suzama, tresla se dok bi mi zdrav razum gutao strah i molila bi za pomoć, a onda bi, možda, još više razjarila njihovu srdžbu, jer sam slaba nad nasiljem zvijeri koje um ne poznaju. U Močvari je bilo trideset skinjara, a ispred Močvare još trideset. Znači, bilo ih je šezdeset, reklo bi se - organizirana vojska. A što je s policijom? Oni kažu da ne znaju tko je bio napadač! Ovo nije bila samo lokalna birtijska tučnjava. Ovi ljudi su ciljano došli izvršiti fizičko nasilje, na mjesto gdje se odvijao kulturni događaj, iz ideoloških razloga. Znači li to da više ne možemo slobodno u kino, kazalište, ili na koncert? Znači li to da je nasilje opće tolerirano, hvaljeno, uzdizano i branjeno od strane državnih institucija? Što li će reći ministar kulture? Je li ga uopće briga ili Močvara nije dovoljno elitna, ili program nije dovoljno elitan, da bi to prikupilo njegov interes?

Možete li dozvoliti svoje postojanje u takvom okruženju ili ste skloni prikloniti se dobroj strani?

Fakovci su odlučili napraviti FAK, protiv nasilja u Močvari. Hoćete li se pridružiti i svojim razmišljanjem i ponašanjem, odgojem svoje djece, obrazovanjem, dobroj struji?

Pišite mi, objavit ću vaše misli u slijedećoj kolumni!

Danijela Stanojević