1.11.2001 je dan Svih Svetih. Izašla sam van prošetati Mažurancem i Frankopanskom, kako bi za slijedeću kolumnu našla materijala. Iako sam našla pravo bogatstvo informacija iz svijeta kulture, taj dan je bio nekako hladan, ne baš sasvim ugodan i cijelo vrijeme sam čekala lošu vijest. Šetala sam s prijateljem kad mi je rekao: Znaš da je danas umro Dalibor Foretić?
Prvo, baš i nisam čula što mi je rekao, prešla sam zebru, a onda je on pomislio da možda ne znam o kome priča. Odjednom mi je sinulo što je rekao i reagirala sam: iiiiiiiiiiiii, pa to je Moranin tata!
Presjeklo me u prsnom košu i u želucu me tresla struja. Sjetila sam se Morane. Nije mi bilo svejedno. Čovjeka sam poznavala i bio mi je drag, a Morana moja prijateljica, zaista joj dajem podršku u njenim kazališnim projektima jer iskreno mislim da zna što radi i da je izuzetno originalna. Pomislila sam kao je to teško sa dvadeset i tri ostati bez oca. On joj je bio velika podrška. Ipak, njegov rad i djelo bili su strogo poštovani u svijetu kazališta. Nikad neću zaboraviti da je on prije dvije sezone bio selektor predstava za dane satire, koji su se odvijali manje-više u Kerempuhu, prvi put u životu sam bila na svim danima i pisala pozitivne kritike, jer su predstave zaista bile dobre. Imao je dobar ukus, nije stvarao klanove, znao je iskreno, profesionalno, suštinski napisati prave kritike. One predstave koje znače i koje su dobre, uvijek je pohvalio. Zapravo, on mi je bio uzor. Željela sam znati puno kao i on, željela sam obrazovanje kao i on. Na Moraninoj diplomskoj predstavi u ZKM-u smo se upoznali i rekao mi je kako je i on pisao u početku humoristične kritike, a tek poslije ozbiljne, objektivne, činjenične kritike. To je dobro, sviđa mi se tvoj stav! Polako, sve ti to dođe s vremenom, ovako ćeš se lakše zaštiti. - rekao je to sasvim iskreno i rečeno je bila istina. Ipak, imam dvadeset i tri godine, a tada sam imala dvadeset i dvije ili jednu, a već sam četiri godine pisala kritike. Uglavnom, tu večer smo pročešljali mnoge predstave i skoro u svima smo se složili.
Hoću reći da je Dalibor Foretić ostavio dubok dojam na mene baš zbog svoje iskrenosti, odmjerenosti. Zamislite koliko mi je to puno značilo što me ohrabrio baš on, u mom radu mlade kritičarke.
Jučer 5.11.2001.g. na krematoriju Mirogoj, skupilo se mnogo ljudi iz kulturne branše. Književnici, novinari, kritičari, glumci, režiseri, scenografi, pa čak i političari vezani za kulturu kao npr. ministar Vujić i veleposlanik iz Beča, Dražen Vukov Colić, koji su održali prigodan oproštajni govor.
Do krematorija sam došla sa Zoranom Mužićem (kazališni redatelj), kojeg sam srela po izlasku iz autobusa. On mi je rekao da je sa Daliborom Foretićem pripremao jednu predstavu i da ju sad više nikad neće završiti. Rekla sam mu da ju dovrši u spomen Foretiću. Možda, ne znam, ne znam...Imali smo isti ukus u svemu, pa čak i u odijevanju. Bit će mi teško. - kaže.
Zatim sam srela Borivoja Radakovića (književnik) koji mi je rekao kako se sjeća Foretića kad su bili mali i da su zajedno odrastali kao klinci. Doduše, Dalibor je bio stariji od mene i uvijek me tukao, ali za moju dramu je napisao da je još samo Shakespeare bolji. Bio mi je zaista drag čovjek. - kaže i pokunji se kao da se sjetio nečeg što će mu nedostajati.
Prišla sam Morani koja je stajala tamo kraj lijesa. Zagrlile smo se i rekla sam joj: Strašno mi je žao. Onda su nam naprosto potekle suze, a ja sam se osjećala sve gore. Stavila sam se na njeno mjesto i pomislila kako je život prekratak da ga potrošim u nekim ružnim razgovorima, tužnim uspomenama na prošlost i da sve što radim mora bit najbolje zbog drugih i zbog mene, jer izgovorena ili napisana riječ Dalibora Foretića je zaista mnogima puno značila.
Danijela Stanojević
