Ovaj tjedan opterećujući se sa previše informacija, događaja, loših i dobrih stvari nije mi se uspjelo dogoditi nešto da bi se osjećala normalno. Uglavnom, spava mi se. Strašno sam umorna i želim san. Lijep san. No, usprkos svemu tome Jagna Pogačnik sastavila je antologiju fantastične književnosti u Hrvata i čim dobijem tu knjigu posvetit ću više pažnje o istom.
Imala sam lijep san, odriješio mi se čvor u glavi, otvorile su mi se čakre, a povrh svega opet sam u pravu i sve sam sretnija, baš volim život.
Dođem u redakciju Monitora, nakon što sam provjerila vid i odabrala super naočale sa reflektirajućim staklima najbolje kvalitete u Getaldusu u Gajevoj, kad tamo (u svetoj redakciji) spazim Antu P. (ko' zna, ali mislim oko 28). Sjedi Ante i počne: «Borivoj Radaković je Bukowski, a i ti FAK-ovci, čemu su oni alternativa?»
«Pa, Borislavu Vujčiću. Osim toga, pun si predrasuda.»-kažem ja.
«Aj, dobro, i jesam pun predrasuda. Mislim, dobro je to što oni rade, ali u svakoj rečenici spomenuti pičku i kurac, to je pretjerano.»
Ante P. nije jedina osoba koja razmišlja na taj način. Evo, njemu uskoro izlazi knjiga kolumni i zaista se guštam da ju pročitam, to sve u organizaciji naše supersonične ekipe iz redakcije. Ponosim se svojim kolegama, a Ante P. i nije tako loš iz profila.
Ova skraćeno prikazana diskusija dala mi je povod da započnem sa jednom knjigom koja je upravo jučer imala promociju u Hrvatskom domu književnika. Gopodin Miroslav Šicel je napravio «Antologiju Hrvatske kratke priče». Ova knjiga teška je bar tri kile i ako vam ne posluži kao dobro štivo, uvijek ju možete upotrijebiti za kiseljenje kupusa, to se sad obrcam na jednu stariju gospođu koja je, kad je kupila knjigu, rekla: «Joj kaj je teška! Trebali bi to drukčije smisliti da se može čitati na ležečki, ovo bu me pritisnulo».
Knjiga je po mom mišljenju vrlo dobra jer obuhvaća sve pisce od moderne pa do današnje alternativne književnosti (za koju Ante kaže da nije alternativna, a fakovci kažu da je A, a ja kažem kurac mi puca, ak' je dobro, ono ku'iš), što će se sad zaključiti da mi tu imamo širok dijapazon kratkih priča od našeg Matoša do vašeg A.Tomića. Jerbo je isti i najmlađi u toj knjizi, a kad već spominjem najmlađeg onda treba spomenuti i najstarijeg Augusta Šenou s kojim ova knjiga započinje zbog njegovog feljtona, podliska ili jednostavno «Zagrebulja». Zapravo, bila sam i još sam uvijek, preneražena i iznenađena tim dobrim sluhom i pametnim izborom. Bez ikakvih nacionalističkih, politički, podobnih i inih cenzura te barijera objavljena je antologija kratkih priča kojima sam, eto, ja strasni fan. Objavljena je na najveći mogući profesionalan način u Hrvatskoj. To vam se inače ranije nije događalo, nego 'ko je podoban može, 'ko nije ne postoji. Još uvijek ne mogu vjerovati da je baš naša akademska elita imala sluha za takvu stvar kao što su FAK-ovci, koji su po mnogim akademicima, a i televizijskom rajom književni šljam i sprd, jer oni puno psuju.
Ovdje meni najdraži dio jest postmoderna, kvorumaši i fantastičari, što se zove nova proza u Hrvatskoj (smatram da hrvatska nova proza zvuči diskriminatorski) i na kraju fakovci. U knjizi piše da je to Festival alternativne književnosti i više spada u domenu sociologije književnosti, nego li u pitanja umjetničke, literalne inovativnosti. Onda piše da nastupaju po kafićima i ostvaruju direktni kontakt s publikom, pa još ovo što mi se čini iznimno važnim : «Pisci kao što su Radaković, Tomić, Senjanović, Jergović, Ferić i drugi, svojim istupima, uglavnom kratkom pričom, nastavljaju najveći trend onakva stvaralaštva kakvo smo počeli prepoznavati u našoj prozi krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina upravo minulog soljeća: traženjem nekih novih sadržaja i tema i eksperimentirajući već pomalo okoštalim književno-jezičnim standardom.»
Od raznih izvrsnih autora ova knjiga sadrži i imena onih autora koje nisam nikad voljela čitati, smatrala sam da je njihov rad književnog nivoa zadaćnice iz srednje škole. Bit ću iskrena i reći da sam Ivana Aralicu u srednjoj školi odlučila bojkotirati za lektiru, argumentima da je on loš pisac uskog književnog izraza i loših rečenica. Kako ova knjiga ima književnopovijesnu vrijednost smatram da je dobro što su dobri i loši pisci na jednom mjestu jer je onda lakše uočiti razliku između dobra i zla, pa se prema vlastitom nahođenju opredjeliti.
Kako sam već prozvala Aralicu pod loše, prozivam i Fedora Vidasa pod izvrsno, jako pametno, i priču «Konj je stao» koji naprosto odlično piše i upravo sam otkrila svoju novu književnu ljubav zahvaljujući ovoj antologiji.
Ova antologija je kao život, donosi vam lijepe i ružne trenutka, snažne i slabašne. Uživajte, a ja hitam na Infobiro, koji se zove i InterLiber, vidjeti se sa Jagnom Pogačnik.
Danijela Stanojević
