monitor home | indeks | « prije | -->poslije » | e-mail



OD SVIH HRVATA JOŠ SU MI NAJBOLJI SRBI



Tako kažu punice u Istri koje su porijeklom Taljanke. Čitavo vrijeme mog boravka u Istri trudila sam se pričati istrijanski samo zato da mi Drago Orlić ne bi rekao: "Vi Hrvati!" što je neprestance govorio Borivoju Radakoviću. No, ono što me oduševilo anke je taj istrijanski mentalitet i jezik, ča je vajka hedonitički raspoložen. Raspravljali smo o biski, supi, tartufima, ribama i školjkama, a Drago Orlić me učio kušati vino: "E, samo polako, nemoj razlijevati k'o ideesovci!" sa usvojenim znanjem o kušanju vina, na taj način sam mirisala, kušala i pila vodu jer me to guštanje i prepoznavanje dobrog vina toliko dojmilo, pa sam mislila da će možda preći i na vodu. Primila sam se one stare poslovice : Ča divojka manje zna, to je draža ( To sam pokrala iz knjige Drage Orlića "Lipi naši 4").

Franci Blašković je veliki avanturist, vozi "misao na auto" i misli da ima auto, pa smo svi troje ušli u auto i zamišljali auto. Mašta čini čuda u to sam se najbolje uvjerila u Istri, a Pula je bila leglo halucinacija i opojnih droga koje su se širile iz "Doma Hrvatskih branitelja" sa Sajma knjiga i teško udarale u glavu. Envej, ušli smo u zamišljeni auto i krenuli u Sanvinčence u oštariju Ćuk. Najveća fora je bila tema za auto, a to je, što Franci ne želi ući na Sajam knjiga jer je to vojna zgrada, to mu se gadi, kaže. Tako se mi divimo njegovom čvrstom stavu i vozimo sigurnom cestom, koja ide malo okolnim putem ali sigurno je da na njoj nema policjota. Odjednom dečko sa lizalicom zvani policjot, pokaže lizom Franciju da zaustavi auto. Nastane tiha panika

Boro: Jesi li pio?
Franci: Nisam.
Boro: Pa što je onda?
Ja: Rutinska kontrola
Franci: Dobro večer! U čemu je problem?
Policjot: Vi imate svijetla?
Franci: A!- pritisne prstom na prekidač za svijetla, džš- Imam!-kaže veselo

Policjot se nagne kroz prozor, ugleda Boru na mjestu suvozača i mene na zadnjem sicu zakopčanu do brade s kapom na glavi, rukavicama, modra u licu sa sigicama koje vire iz nosa. To je zato što auto dok se vozi puše, a na ventilaciji ima selotejp, da bi puhao manje. Kad se dobro nagledao i proučio situaciju kaže Bori: " Gospodine, morate se vezat' to vam je sto kuna kazne!" Boro se malo kosnu ali kaže: "Pošaljite mi račun ja sam iz Zagreba." Policjot ode do drugog svoje vrste, a zatim sjedne u policjotski auto.

"Jebo ti bog mater! Pa ovaj nas drugi snima, ma jel' ti to vidiš, kaj da ne bi možda drogu ili oružje našao u pičku materiu!"- bjesni Boro i pjena mu ide na usta, a Franci i ja mu pokušavamo objasniti da je to instrument za mjerenje brzine drugim automobilima. Dolazi policjot i kaže: "Vama gospodine iz Zagreba nećemo naplatiti kaznu, ali se sad vežite, a vama sto kuna." Franci lakim prstima izvuče sto kuna, počasti policjota i zahvali na informaciji o svijetlu, poželi mu laku noć i krene u smjeru naše oštarije.

Ostatak večeri Franci je bio malko indisponiran, no nije prošlo puno od one večeri kad se Edi (kao taj lik je iz Gustafa) i Franci, Drago i Boro smišljali nove tekstove, smijali se našim jezicima i sve je bilo lijepo. Edi zamoli Francija: " Ajde, dođi u oštariju pa da me držiš!" Franci će na to "Da te držim na distanci ?", eto takve sitnice vesele čovjeka kao što sam ja. Društvu moja mladost nije smetala ali zaista su dečki, frajeri i po, svaka im čast bilo mi je krasno i naslušala sam se puno toga pametnog i dobrog u Istru materinu.

Evo ča mi je mlad i prpošan Roman Simić ispričao o "Krunskim svjedocima" antologiji slovenske kratke priče, promocija je bila u Europskom domu i ja sam ju namjerno propustila. Kad sam pitala Romana Simića postoje li sličnosti između Hrvatske i Slovenske proze? On je odgovorio sa onim svojim kovrdžicama na glavi: "Postoje sličnosti, a definitivno i razlike. To se uostalom pokazalo i u svih šest antologija europske kratke priče koje smo objavili u Nakladi MD. Mladi pisci zanimaju se sličnim stvarima, slijede slične književne trendove,

većina njih živi slične "europske" živote... Ono što, s druge strane, veseli jest da se uza sve te sličnosti, književne scene, a time i pisci i njihovi tekstovi razlikuju, da postoji snažna individualna crta zbog koje, ovakvi projekti i imaju smisla. Najmlađa slovenska proza, kao uostalom i hrvatska, nastupila je snažno i nema sumnje da ćemo za te pisce još čuti."

Svidjelo mi se kako izgleda dok priča pa sam ga pitala još, npr. kako je došao na ideju da sastavi tu antologiju sa Slovencima? Nasmješio se i nastavio: " Isto i kad sam došao na ideju da se bavim kratkom Europskom pričom. Osim toga hrvatsko pjesništvo '90-ih bilo je upoznato sa slovenskim, ali nitko nije bio upućen što se događa sa slovenskim književnošću."

Inače, Roman je urednik ove antologije, a Mitja Čander je napravio izbor kratke priče autora od 60-ih godina prema amo, pa ih je izdvojio devet. Slijedeće godine će napraviti izbor iz '80-ih Krešo Bagić, a na proljeće Roman sprema kratke priče najboljih Europskih pisaca. Dakle, plodni dani u književnim sferama.

Osim Romana i puljanke imaju ricastu kosu po uzoru na Magdalenu Vodopiju koja je direktorica Sajma knjiga u Puli. Čak ni u Izraelu nisam vidjela toliko ricaste kose kondenzirane na jednom mjestu kao na ovom velebnom i zaista dobrom sajmu knjiga, možda je upravo ta kosa digla štimung, vrag bi ga zna? Inače organizacija je bila izvrsna, sajam je bio pun događanja, pa čak moram napisati i jednu epizodu sa predstavljanjem knjige "Stablo i čovjek" Nikole Viskovića. Stojimo i slušamo predstavljanje a Albert Goldstein tiho poput miša priča u mikrafon i nitko ga ne sluša, zatim krene Don (zaboravih, a nije Baković) koji je kasnije sa mnom krenu razgovarati na engleskom: Where are you come from? From Zagreb, Croatia, kažem ja. Aha!-kaže on zatečeno. Elem, stoji Magda kraj mene i odjednom uleti jedna novinarka riđe kose, ni dobar dan, ni oprostite, nego kao da dila jeftinim satovima: E, a ovo je kao neka knjiga o agronomiji, a? Pa, baš i nije- kaže Magda. Visković je ipak jedan od poznatijih filozofa, pa osim toga već pola sata drobe o knjizi. No riđa će opet: E, a znači, onda je to ono, kako se kaže, hortikultura, a? Bilo bi najbolje da kasnije razgovarate sa autorom- kaže Magda smireno. Uhvatim sebe kako stojim sa spuštenom donjom vilicom i očima razrogačenim sva u čudu. Boro se valjao od smijeha, a Magda mi je rekla da sam se dobro opiturala. Osim Magdi zahvaljujem Zoranu Simiću koji je obnašao funkciju odnosa s javnošću i Loreni Boljunčić, te Mauriciu Ferlinu koji su zaista krasni ljudi i što su se toliko trudili oko svega samo da bi svojim gostima omogućili sve podatke i što više konstruktivnih razgovora o knjizi, njenim boljim plasiranjem i osvještavanje hrvatske javnosti o bitnosti prodane knjige i sajma kao takvog.

Počasni gost ovog sajma bio je Borivoj Radaković, a konzalting University Press iz Sarajeva. Izdavači iz Bosne zaista su na ovom sajmu prodali sve zalihe Kurana i mnogo knjiga Nenada Veličkovića, pozdravljam Sašu koji je simpatični bibliotekar kapitalističkih manira u bosanskom gešmaktu.

Dec it koke! Idem na objed, a slijedeća kolumna bit će o seksu.

Danijela Stanojević


  Copyright © Internet Monitor 2001.