Estera je Luku i slikala

Ujutro V. donese Cosmo u naš topli dom: "Evo, Lena ti je poslala ovo kapitalističko smeće!". Sjedim u dnevnom boravku, pijem kavu, crnu, tursku i listam to tiskano čudo. Čitam naslove, jedan me nasmije: "Hrvatski muškarci", s podnaslovima "Motajte ih oko malog prsta", "Kad ih imate nekoliko", "Joooj… preboljeti prekid". Sjetim se leksikona iz sedmog be razreda, kad smo Lana i ja bile zaljubljene u Enesa i Damira: Tko ti se sviđa? Damir napiše Danijela, a Enes Lana. Ovi hrvatski muškarci, zvuči kao "dobri Hrvati". Nasmijem se i okrenem na jednog dobrog Hrvatskog muškarca, a ispod njega naslov: "Prvi seks na filmu". Što, to znači da je prvo seksualno iskustvo imao na filmu? Je li on normalan? On je neki playboy muškarac? Što je to? Kakva je perverzija u igri? Čitam zabrinutog lica, smežuranog među obrvama i tražim objašnjenja. Riječ je o hrvatskom glumcu (op.e - bez ovog prefiksa više ne izlazim iz stana) Luki Dragiću. Tko je to? Kako li se provukao u hrvatska glumišta bez mojeg znanja? Sve mi izmiče kontroli, a osim toga možda ništa i ne valja, ako ga Cosmo hvali. Pokažem mami Lukinu sliku. - Pogledaj, kako ti se čini ovaj dečko?
- Muško! Mislila sam da je žena. Ajme, pa on se i ne brije.
- Daj da vidim! - kaže V.

Gleda fotku i nakrivljuje glavu. Sigurno je peder - zaključi.
To ima veze sa mnom, najviše privlačim homoseksualce i oni privlače mene. Sad vam se nameće pitanje jesam li ja homoseksualka? Ne, ne znam, možda, sigurno sam dobra prijateljica ili open mind.

Nakon što smo V. i ja čitav dan tražile krzno jeopajda (prev. sa jezika četverogodišnjaka- leoparda) pod snagom teškog umora sjedimo u kuhinji i čitamo intervju iz the novina, all about Luka. Mijenjam glasove izmjenično kako čitam pitanje i odgovor. V. se smije. Obje zaključimo da mali nije tako loš, premda kontradiktoran. U Itedeu sjedim s gosp. Janom, razgovaramo o teatru i zatim joj kažem da sam došla raspitati se o Luki jer bih napisala kolumnu o njemu. Niti jedna loša riječ o malome Luki nije prozborena, samo - dobar Zagrebčanec, pristojan, fin, svi ga hvale i govore da je dobar glumac. Uspjet ću ga na sceni vidjeti tek 10.3. u Itedeu u predstavi "Proljetno buđenje" Franka Wedekinda, gdje Luka Dragić glumi Melchiora Gabora. Tlačitelj predstave je Ozren Prohić, a dramaturg Darko Lukić. Dogovorim s Lukom susret za subotu oko podne, predlažem Sljeme i on bez pogovora pristaje, pravim se da je sve ok a zapravo me silno zbunio.

Subota.

Da skratim, Luka je ipak mislio da idemo na Sljeme ali s obzirom da sam tim prijedlogom samo provocirala, odlučimo se za Maksimir. Dan je sunčan i topao. Potok žubori. Ptice pričaju. Djeca vrište. Luka i ja hodamo Maksimirom i razgovaramo o Nato-u, kazalištu, anarhiji (u što on ne vjeruje), svijesti, mladima, glumi, glumcima. Toliko sam se osjećala opušteno da mi se slina skupljala u ustima i ničim me nije nervirao i ničim nije provocirao moj um na pitanja. Djeluje na mene kao penicilin i to je bila jedina činjenica koja me uzrujavala. Napinjem svoje moždane i pitam ga - Što misliš hoćeš li i ti početi patiti od kompleksa "ja sam glumac" i piti na šanku, voditi teatralne razgovore i sve što ide uz to zanimanje? On posve smireno prvo malo razjasni pitanje kako bi osigurao teren, te opet kaže nešto pametno i iskreno. Uglavnom ne zna, ali se nada da neće jer se uvijek preispituje u životu i u svojem radu. Kaže da samo tako čovjek može naprijed da bude bolji. Nije uobražen, pomislim. To će ga sigurno držati na zemlji i imat će mogućnost sagledati stvarnost realnije nego neki ego tripaši. Činilo mi se da nije za ovo podneblje, raspoložen je za šale i što je najgore on ih kuži. Kao primjer iz auta. Ispao mi je mobitel i sam nazvao moju sestru. Naravno, ne kužim to, a moja sestra s druge strane urla i viče, sjedimo i ja zapisujem njegov mail, kad odjednom:

- Što se to čuje - pita Luka.
- Kao da je radio - kažem.
- Misliš? Pogleda prema ručnoj od kud je dopirao zvuk.
- A! Moj mobitel! - podignem ga i javim se.
- Daj mi tvoju mail adresu… - kaže V. Sve je čula moja sestra!
- Jel' joj ja sad trebam platiti?

Eto, takve sitnice naprosto vesele osobu kao sto sam ja, jer to znači da dečko igra igru šala i pošalica bez prevelikog naprezanja.

Kako da vam kažem, nadam se da je Luka i dobar glumac kao što je dobar, zanimljiv i vrlo pristojan dečko, kojeg bi svaka majka za zeta htjela, pa i bez obzira na njegovo zanimanje. Mene je najviše zanimao njegov put u Kinu. Kaže da je tamo išao bez kreditnih kartica, već samo s ruksakom, vrećom za spavanje i novcem u džepu. Ouuuao, pomislim jer nisam jedina u ovakvim avanturističkim putovanjima na mističnu daljinu. Tamo su on i njegov prijatelj imali komunikacijski problem jer nitko (ili vrlo malo njih) ne priča engleski, a oni ne pričaju kineski. Za hrvatski valjda nije bilo šanse. Crtali su svoje puteve i rute po kojima su obilazili kineske gradove i gradiće te upoznavali se sa kulturom i običajima. Zatim mi je rekao nešto na kineskom i ja ne znam što. Nadam se da je prosto.

Onda smo pričali o glazbi, jer je mene fasciniralo to što sam pročitala da sluša Tom Waitsa, a tek mu je dvadeset i dvije, te nema starije braće i sestre. Nije da sluša samo Toma jer voli on i Bob Dylana koji je prešao na kršćanstvo, ali to je bilo davnih dana. Zatim, Leonarda Cohena što me asociralo na mojeg bivšeg dečka i pjesmu koju mi je on čitao preko telefona: "If you want to walk a dog, I am your man…". Zakon, pomislim, i stanemo razglabati o glazbi i njegovoj želji da nauči svirati neki instrument. Predložim gitaru jer samo tako može biti glavna faca u društvu za kojim sve pićoke vrište.

Eto, izbacio me Luka iz auta negdje u civilizaciji i otišla sam kući puna lijepih dojmova sa opušteno provedenim danom u ugodnom društvu Luke Dragića. Vidimo se u Itedeu !

Estera