Ima vremena od kako sam napisala zadnju kolumnu. Ne provjeravam koja je to bila. Nije ni važno. Važno je to što je urednik Goran Š. pun razumijevanja za moje emotivne, psihološke i kreativne blokade i krize. Baš kad sam pomislila da su zaista svi teški trenuci iza mene i da me sad bog odlučio malo nagraditi srećom, pogodilo me nešto nevjerojatno.

Sklopite oči, opustite se. Zamislite kako ležite na livadi prepunoj djetelina sa četiri lista, a iznad vas je nebo plavo, kao more. Samo more je moćno i snažno, skriva tajne. Nebo je kao dodjela Oskara, pomalo spektakularno, nudi sve boje i oblike, iznenađenja koja očekujete ali sve ovisi o boji papira i mašni u koju je zamotano. Tako ležite, posve ste se opustili jer samo to i želite. Udahnuti svjež zrak i miris proljeća. Odjednom, zatrči se b.b.b i zatuče vam glavu ciglom. Umirete polako. Osjećate kako vam se spava. Teško i polako dišete. Toliko očekujete tu smrt da u međuvremenu sanjate kako razgovarate s mrtvacima, koji vam govore: "Sve će biti u redu. To je samo život. U životu ima lijepih i ružnih trenutaka." I onda se odjednom probudite na stolu u liječničkoj ordinaciji i to je to…Sve znate, ali što dalje?

Jučer sam gledala Krisa u "Životu na sjeveru", koji je pričao na radiju o zatvoru u kojem je proveo dugo vremena. Rekao je kako ga je na sve to podsjetio Adam (kuhar) večerom jer u zatvoru je hrana bila masna, slana. Zatim je pustio pjesmu "dugovrati sin" i Edgar se ubio (neki malac iz susjedstva sa kozom), kao, Kris ga je na tu odluku naveo. On je bio kriv. Ako hoćete, sve je to Marcel Proust, ali i svakodnevnica, pa me ta epizoda pogodila višeslojno. Prvo, jer se osjećam kao ubačena u tamnicu i tamo dobro zaključana. Pa, tako razmišljam… Ako otkrijete kako imate neku strašnu bolest ili jednu činjenicu koja vam preokrene čitavu percepciju bezbrižnog djetinjstva ili naprosto imate život sam, kao takav, naporan, pun loših prevrata i konstantnog stresa, gdje ne nalazite razumijevanje okoline, bili se vi ubili? Je li bi se drogirali? I to uz izliku da vam je kriv netko drugi i time opravdali svoje stanje.

Ne. Mislim da smo uvijek za sve krivi sami. Nikad ne znate što ste izgubili dok bez toga ne ostanete. Nikad ne znate koliko ste sretni dok vam se ne dogodi nešto što direktno napada vas, vašu tvrđavu, tijelo ili um. Kako je to bilo sa mojom malom susjedom V.Ž.(19)? Zamislite, što je to bilo u njenoj glavi, kad je imala toliku snažnu volju prebaciti svoje tijelo, izmučeno reanimacijom i liječničkim intervencijama u bolnici, preko grede balkona visoke metar i pustiti se. Pustiti se da pada od dvanaestog kata stana do krova Dione. Ona pada, vidi katove oba nebodera pokraj sebe kako mahnito brzo prolaze i umire od straha jer to je nov doživljaj. Čak dijelom oka ugleda susjedu koja stoji na balkonu, promatra golubove i koja kasnije završava na intezivnoj od šoka…

Možda se u tom trenu V. predomislila, kad je osjetila njen očaj i čula prestrašeni krik, možda ju je to osvijestilo?

U ušima joj samo zvižduk. Zatim, sve brže približavanje tla i vrućina. Snažna vrućina. Ne zna što joj se dogodilo ali živci odumiru, vene i arterije nagnječene, kosti popucale kao mozaik. Gotovo. Razlog njenog samoubojstva, kažu, bila je ljubav. Iako, liječila se od droge, a ona i njezin dečko nekoliko dana ranije pronađeni su predozirani. Nju su spasili samo na tren, a on je umro isti tren. Kao Romeo i Julija iz mog susjedstva? Ili je možda čitav život Romeo i Julija? Neki rađaju djecu koja nemaju roditelje, neki ne priznaju sinove, neki obolijevaju od bolesti, neki svoje frustracije liječe ratovima, neki novcem, neki batinama, neki alkoholom, neki seksom, neki drogom… I sve zbog ljubavi, koja nekom učini lijep život, sjeban život, a nekom sigurnu smrt. No, opet…Iako, proživljavam u ovom trenu neobično komplicirane i teške osjećaje, zanima me što će u životu biti dalje, koliko god on bio bolan ili kratak, pa čak i predug, ali život je život i sama ga stvaram, sama ga živim. Nitko za njega nije kriv, bitno je samo kako ga živim i što ću sada učiniti dalje. Napisati knjigu? Proputovati svijet? Dići revoluciju? Roditi djecu? Kupiti auto? Zasaditi biljku? Ili, naprosto sjesti pred televizor i pogledati novi nastavak "Života na sjeveru". Jer, kako mrtvaci iz sna kažu, to je samo život, u životu ima puno lijepih i ružnih trenutaka.

I još samo da naglasim, i smrt je dio života. To nije nikakav tabu.

Vive la vie!

Estera