"Majčina i očeva stanovišta prema djetetu odgovaraju djetinjim vlastitim potrebama. Djetetu su potrebne majčina bezuvjetna ljubav i briga i fiziološki i psihički. Djetetu je poslije šeste godine potrebna očeva ljubav, njegov autoritet i vodstvo. Majčina je uloga da usadi u dijete osjećaj sigurnosti, dok ga otac poučava i vodi kako bi se mogao suočiti s problemima koje mu zadaje društvo u kojem se rodio..." (Erich Fromm, Umijeće ljubavi, Naprijed, Zagreb, 1985.)

Sjetila sam se ovog odlomka raspravljajući o seksu i ginekološkim pregledima sa mojim prijateljicama. Znam, zvuči kao "Seks i grad" ali u biti mlade žene, pa i stare razgovaraju o tome, vrlo otvoreno i vrlo emotivno, ovo je sad već "Vaginini monolozi" i Eve Ensler. Nije važno, što je i je li već netko prije mene otkrio toplu vodu, ali sjedeći jučer u uredu moje prijateljice iz najranijeg djetinstva, nisam si mogla pomoći a da ne primijetim koliko joj je teško što u svemu što prolazi nema podršku svojih roditelja. Ne osjeća slobodu da u svom domu govori o poljupcima a kamoli o seksu i ginekološkim pregledima, koji našoj drugoj prijateljici koja je rodila predstavljaju traumu : "Mislim, ta doktorica nije normalna. Mene je taj pregled emotivno povrijedio. Toliko je bila gruba, iako sam joj rekla da sam trudna, da sam krvarila. Rekla sam joj kako mi na veterini taj pregled kravama vršimo nježno i zagrijemo sve instrumente, prije nego ih gurnemo u rodnicu. Jedna moja kolegica se pri pregledu onesvijestila, a liječnica joj je na to rekla : ' A dok si se jebala, onda nisi pala u nesvijest?' ".

I tako, u svijetu medicine samo krave dobro prolaze, brižne žene padaju u nesvijest. Mislim, medicina se danas vratila u Srednji vijek. Jučer sam bila kod doktora i izbacio me iz ordinacije sa kilu lijekova i rekao da mi nije ništa, te mi to naplatio sto i pedeset kuna. Kad sam ga željela nešto više pitati o tome što god liječila, sestra je rekla "Doktore, pacijenti čekaju!" onim svojim glasom s Olimpskih visina. Umalo da joj nisam stisnula jednu zidarsku. Osim što sam odlučila zamijeniti ovog privatnika državnim doktorom, odlučila sam ga i tužiti. Pa da, ne bu mene ni'ko jeba'l, a ne bum ja ni pila tol'ke lijekove a da ne znam što mi je, a i da padam u nesvijest zbog šokova koje proživljavam na raznovrsnim liječničkim pregledima. Sa njihovom glupom rečenicom: " Sve je to u redu, nemojte držati dijetu, treba jesti ujutro!" Ali ja jedem ujutro i nikad dijetu držala nisam, ali sam se tog dana osjećala zbilja loše, kad sam shvatila da iako sam mlada moram proživljavati strašne stresove mesara, koje rado zovemo liječnici. Pa, znaju li oni nešto o svom zanimanju? Ha? Meni je to sumnjivo. Mene je strah naših doktora.

Ništa bolje ne prolaze ni moji prijatelji i prijateljice, moja prijateljica koja je viša medicinska sestra, i radi na odjelu za reanimaciju, kaže : " To je prestrašno, draga moja, uopće ne znam zašto doktori postoje. Oni toliko nemaju pojma i toliko kasno reagiraju na sve da je to milina. A da ti ne pričam koliko bolnici nije stalo do pacijenata."

Zapravo, a zašto bi njih bilo briga za pacijente? Pa, nije on dobio bolest, nego netko od pacijenata. Ovako kad imate V I bolest, onda je to OK, jer on je liječnik i ako vidi da je neka mlada osoba u drugom stadiju raka na grliću maternice, onda joj treba prepisati antibiotike i ne preporučiti seks, a zatim joj reći : "Nije to ništa, sve će se to izliječiti. Pa to ima 90% populacije, pa da!". I onda vi odete doma sa mišlju, zašto ja nisam u onih 10%. To se dogodilo mojoj prijateljici, koja je voljela seks sa svojim dečkom, a sad mrzi i sebe i seks i svog dečka, koji joj je to uzrokovao nekom nevinom bakterijom u početku balade. A da ne pričam kako tugaljivo gleda svaku mladu sretnu osobu i pita se - imaju li oni neku bolest?

Pitam se, da je ona imala dobrog ginekologa i doktora opće prakse, bi li na vrijeme otkrila što joj se zbiva? Ili ako i bi otkrila, bi li joj neki doktor pomogao? Ili bi rekao- ma sve je u redu, pa to ima 90% populacije? Nije ni čudo da ima, uz ovakve doktore! Da su bolji, možda i ne bi bilo bolesnih ljudi ! Ali važno da se oni bave politikom i nekim drugim stvarima, a svoju struku prepuštaju bož'jim rukama. Sva sreća za mene što sam iz doktorske obitelji, pa lakše nalazim izlaze iz stresnih situacija, a i sva sreća što imam roditelje s kojima o svemu razgovaram na glas i bez sputanosti. Otac je nekoliko puta pravilno postavio dijagnozu u mom slučaju. Isto tako, prema lijekovima sam iz medicinskog časopisa otkrila od čega bolujem i je li to izlječivo. No, pitam se koliko ljudi ima privilegiju da može doći do svih dostupnih informacija koje su potrebne za vašu psihološku ravnotežu. Koliko ljudi može zaista znati kako se koja bolest liječi? Koliko ljudi uopće može reći najbližima što mu se događa i tako dobiti podršku u borbi ka ozdravljenju? Valjda, po liječničkim statistikama, onih 10%.

Mislim, nije li svrha roditeljstva biti dobar roditelj? Nije li svrha liječnika biti dobar liječnik? Jer, mi smo ipak ljudi, i ako su se neki dobri Hrvati borili za Hrvatsku državu, zašto nam ona onda ne pruža onu osnovnu sigurnost? Jer ako smo već odlučili živjeti u državi koja ima sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast, zašto onda nema zdrave ljude?

Sve što je vama potrebno da preživite u ovom svijetu je da otkrijete od čega bolujete i da bez straha dignete kredit i krenete na sve potrebne pretrage, jer kad saznate sve od čega bolujete, onda će vam i doktor pomoći. Jer i doktori su samo ljudi i rade svoj posao, neki uspješnije, a neki manje uspješno, pa je zato potrebno da ste toga svjesni i dok god postoji u vama sumnja, tražite rješenje.

U zdravlje!

Estera