- Ideš leći u sobu? - pita me otac, gledajući me preko naočala debelih okvira koje je dobio od socijalnog.
- Ne. Idem leći u grob - kažem. Otac se nasmije.

Sjeli smo u 'Citroen' u Mariboru. Još u vlaku dok sam gledala dvoje Čeha kako gutaju mesni doručak koji su otvorili na onim malim stolićima u vlaku, na kojima bakterije možete vidjeti i prostim okom, osjećala sam kako me steže u grlu. Uvertira u gnojnu anginu. Ne veseli me bolest, nikada, pa ni sada. Pokušavam ju ignorirati, ali mi se vraća rečenica moje doktorice u misli : 'Previše si pod stresom. Ne smiješ biti pod stresom, spavaj, odmaraj se. Manje se nerviraj i manje putuj.' Lako je njoj, kad se moram sama brinuti za čitav svijet i našu svijest, onda je jedini izlaz mojem tijelu da mi panično kaže STOP, kada se malko razboli.

Jan i Jana imena su dvoje ljudi iz Europske Unije, koji su bili na odmoru u Splitu i vraćaju se za Prag ovim vlakom kojim idem do Maribora.

Kuda putujete? - pita me policajac na granici. Gledam ga i djelićem sekunde proleti mi mislima: «Putujem u Salzburg na demonstracije protiv World Economic Foruma, ZA ljudska prava na normalan život. Idete li sa mnom? Svaka glava više, dobro dođe!»

U Maribor - kažem.

Zašto? - upita me kao da sumnja da idem tamo. Razmišljam što se može raditi u Sloveniji osim sastati sa prijateljem koji ide u Salzburg na demonstracije.

Idem se penjati na Pohorje! - kažem, a on me odmjeri dobro ne bi li skenirao moje tijelo ispod odjeće i odmjerio mišiće. U očima tog mladog graničara vidjela sam iskru zapaljivosti na predjelu mojih dugih nogu u doksama. A, znači, pali se na military stil. Hlače su isključivo vodonepropusne i napravljene za planine, ali cipele, to je trn u njegovom oku. Sagne se i pogleda pod moje sjedalo. Česi se pogledaju međusobno, a graničar se nasmije i namigne.

Bljak, kakvo koketiranje i još ova bol u grlu, ne mogu gutati, ne mogu govoriti.

Zašto mi je baš sad loše? - drobila sam u autu, a Borut je samo vozio i ignorirao moje žaljenje.

Pokupili smo Leona u Gracu i vozili se do Salzburga. Leon i ja smo uglavnom spavali, kada smo stigli, adrenalin je skakao u Borutovim venama. Leon je čovjek kontroliranih emocija, a ja? Meni je bilo vraški loše, ali nisam željela kvariti raspoloženje, pa sam si čitavo vrijeme ponavljala u mislima: "Ako su mogli partizani, možeš i ti". Opet, gledam policajce na ulicama tog konzervativnog grada s malograđanskim duhom i pomislim: "Jebeš ga, tako mali grad a toliko zaposlenih u policiji".

Pa opet, ništa drugačije nije ni u Zagrebu. Kako to da se ljudi odluče da po zanimanju žele biti policajci. Što ih tjera u to zanimanje? Gdje ne postoji kreativnost, gdje postoji naredba i gdje si ti plaćen da držiš ljude u redu i pod kontrolom.

Ah, kako bilo, ljudi je svakakvih i teško je razumjeti mnogo toga. Krenuli smo u obilazak grada i meni je temperatura rasla. Šutim i hodam, kao da mi je svejedno što će se dogoditi ili što će sa mnom biti sutra. Naprosto, nakon dugog vremena živim u trenutku i u stanju sam izmlatiti stranca zbog neugodnog pogleda, jer u meni nije samo rasla tjelesna temperatura, rastao je bijes. Zvonilo mi je u ušima i nisam razumjela mnogo izgovorenih riječi ali opet, po ne znam koji put u životu, bila sam sama. Nisam imala nikoga kraj sebe. Nitko nije osjetio moje stvarne misli jer govorim šale i smješkam se ispucanim usnama. U sebi sve tjeram u kurac jer se sad mučim mjesto da ležim u krevetu i zaboravim da moram funkcionirati. Želim biti samo za sebe i bez drugog poimanja stvarnosti. Posrnem i zavrti mi se u glavi. Leon to primijeti. To je uozbiljilo njegovo lice i odlučio je požuriti cijelu stvar i smjestiti me u krevet. Borut je shvatio da još ima vremena popričati, koji tren duže, pa me to prisiljavalo na stajanje, a u glavi je tuklo, zimica me tresla, a koža mi je bila strašno naježena. Osjećala sam kako treniram svoju izdržljivost, mentalnu i fizičku, a pritom sam imala blaženi smiješak na licu. Tako da nitko ne osjeti prevelik teret moje osobe iako, vjerujem, već su ga svi osjetili jer zbog mene moramo u sobe. Došli smo u kod časnih sestara i tamo je Borut razgovarao još malo duže i ja sam se smješkala, a sestra Magdalena mi je nudila rakiju.

- Ne. Ne. Hvala! - govorim na njemačkom i odmahujem glavom. Poželim joj iščupati grkljan jer mi nudi rakiju za temperaturu. Zašto mi ne ponudi čaj ili toplu juhu?

Konačno sam legla i riješila se svih ljudi i njihovih zvukova oko sebe. Borut me pitao kako to da nema križa u sobi, pokazala sam prstom na plafon gdje su neonske lampe bile posložene u obliku križa. To nas je nasmijalo i ponovo sam zaspala.

Jutro je bilo vruće glave, a grlo je gorilo kao vatra kamina. Brigita mi je donijela čaj, a Borut mnogo različitih tableta. Popila sam sve, istuširala se i obukla.

- Zar ideš na predavanja? - ljudi su zjapili u mene.
- Da. Zato sam došla. Neće me valjda spriječiti bolest? - kažem hladno. Sigurna sam da su pomislili da sam potpuno luda. Bez kočnica.

Sjedili smo negdje u predzadnjem redu i slušali predavanje Lori M.Wallach, direktorice «Global Trade Watcha» iz Washingtona. Not bad, not bad at all. To je bilo odlično predavanje i direktno iz usta gospođe koja je prva skužila što je to GATS, WTO, NAFTA, MMF i WB. Kasnije smo razgovarale o mnogim drugim stvarima, koje s vama ne želim dijeliti. Ionako vam ništa ne znači. Kako to znam? Znam, jer jučer sam sjedila u društvu ljudi oko trideset i pet godina koji su svi akademski građani. I oni i dalje ne vide vezu između politike, ekonomije i opstanka čovjeka u što svakako spada hrana, zrak i voda, a da ne pričam o osjećajima. Baš me zanima, kada će se prosvjetljenje dogoditi?

Znam, znam. Vaš odgovor će biti protupitanje: A kako? Ili što mi možemo napraviti? Ili naprosto ona tradicionalna rečenica potpune prepuštenosti : Tu se ne može ništa. Da, takvi ljudi kao vi, uništavaju i ugrožavaju ljude kao što sam ja. Samo zbog vaše pasivnosti i vaše vjere u sistem, boga, državu, policiju, vojsku, banke, propagandu, novac, profit, korist, pohlepu, IKE-u, Mc Donalds, Nike i još bezbroj drugih stvari kao GMO. Vjere u crkvu i političare, kapitalizam, komunizam, socijalizam, u kontrolu vaših umova, vaših života. Možda vam i treba uništenje. Potpuno. Zar ne vidite razliku između Georga Busha i Hitlerla? Ja ne.

Sve u svemu, po ne znam koji put u životu, slušala sam o negativnim posljedicama ekonomske globalizacije i o tome kako nam se postupno oduzimaju radnička prava i kako je naše zdravlje ugroženo zagađenim zrakom i genetski modificiranim organizmima u hrani i kako je ljudski opstanak u potpunoj opasnosti. Zašto? Odgovor je u novcu, profit ne bira žrtve. Stanite na put svemu što vas tlači, pošaljite svog šefa u pizdu materinu i uzmite kompjuter sa svojeg radnog mjesta u kompenzaciju za neisplaćenu plaću ili razbijte čitav inventar u kancelariji u iznosu vaše neisplaćene plaće. Nemojte kupovati genetski modificirane proizvode, nemojte kupovati odjeću velikih korporacija koje izrabljuju ljude iz Koreje. Je li vam dosta? Osjećate li kao da gubite tlo pod nogama? Nije li vrijeme za promjenu? Moć je u vašim rukama i vi ste oni koji živite svoj život. Nikada vam neće biti bolje. Ne treba vam kontrola, vama treba život, slobodno vrijeme, zdrava hrana, čista voda, naobrazba i putovanja. Zapamtite, uvijek postoje oni koji su potpune ovce i vjeruju da će im kapitalizam donijeti profit, ali oni ne shvaćaju da žive u Hrvatskoj i da njihov život neće imati velike vrijednosti u sklopu Europske Unije. Možda će se roditi još veća klasna nejednakost i još jači nacionalizam, ali ovaj put na žalost svih nacionalista iz Hrvatske. Postat ćemo ono za što smo se borili, robovi u svijetu ekonomije i biznisa. Jeste li se pitali za što je bio rat? Za Merkatone, Billu, Esprite, Tom Tayler ? Ili da bi se prodala svaka tvornica i komad zemlje u Hrvatskoj ?

Demonstracije su bile duga šetnja kroz Salzburg. Fotografirala sam grupe koje su imale razna obilježja. Vidjela se zastava Che Gevare, srpa i čekića, krava, Mozarta, transparenti raznih slogana za jednakost među ljudima protiv profita, za jednaka prava izbjeglicama, protiv profita za zdrav život, ljudi su svirali i pjevali, trubili i fućkali, urlali, razgovarali, bile su to različite političke grupe, nevladine organizacije i pojedinci, koji nemaju priliku sjediti u parlamentu, ali pošto ulice pripadaju ljudima, našli su prihvatljivo mjesto reći sve ono što ih smeta u oči Svjetskog Ekonomskog Foruma u Salzburgu. Svuda uokolo stajala je policija obučena u svoja robo-cop odjela sa velikim štitovima i dugim palicama. Gledala sam koliko ih ima i zamišljala kako to izgleda iz aviona. Šarenilo naših života i čitava kreativnost maski i lutaka stajala je u sredini između dvije crne linije robota u crnim oklopima, koji su štitili zidove, ulice i druge ljude od nas.

Takva slika nudi samo jedno rješenje: «Power to the people!»

Jedna djevojka na austrijskoj televiziji je izjavila: «Osjećam se puno sigurnijom sada kad vidim toliko policajaca na ulicama.» Na njoj je bilo krzno ubijene životinje oko vrata i kaput čiste vune, dobro fenirana kosa sa mnogo laka za kosu koji uništava ozon i još poneka stvarčica neke velike korporacije koja izrabljuje radnike za nadnicu od 2 eura po satu. Pitam se, osjećam li se ja sigurno od nje? Osjeća li se 90% ovog planeta sigurnije od takve osobe kao što je ona? Ili, ako malo bolje razmislim, možda je robo-cop policija čuvala mene od te djevojke i ljudi koji se bez i trunka osjećaja za moral postavljaju kao vođe i nalaze se na Svjetskom Ekonomskom forumu da bi odlučivali o našim životima.. Samo vi mirno i bezbrižno sjedite doma, pustite neka vas život šiba. Neka vam klizi svaka sekunda i starite i nestajte pod lažnim prividom sreće. Dočekajte svoju penziju i onda pokušajte živjeti kako ste oduvijek željeli. Najmanje što trebate učiniti u svojem životu jest suprotstaviti se nasilju i ucjeni koja se vrši nad vašim životima. Živite pouzdano i sigurno. Kupite sve što vam je potrebno i ne marite za cvjetne livade i iskreni smijeh.

Kako se osjećate? Bolesno?

Vaša Estera