Našla sam se sa Zrinkom, nakon što sam četrdeset i pet minuta kasnila na Cvjetni trg.
- Vruće mi je. - kažem umjesto isprike.
- Kravo jedna, zbog tebe četrdeset i pet minuta gledam u onog zgodnog tipića sa torbom. - kaže i pokaže mi očima u kojem smjeru trebam gledati.
Obje zauzmemo G6 pozicije i pridruži nam se Milena. Kao Charlijevi anđeli stojimo i sve tri odmjeravamo dobre atribute tipića sa torbom. Meni nije ništa toliko primamljivo, osim frizure i torbe. Zrinka je oduševljena, a Milena kima glavom i gleda u smjeru kestenara.
- Ajde sad kad kasniš, smisli gdje ćemo! - zapovjedi mi Zrinka kaznu, najtežu.
Otišle smo, naravno, u "Melin" jer je to jedino mjesto, poslije "Močvare", koje svi izaberemo. Tamo je simpatično piti pelinkovac ali kad je sparina potpuno popustila, dobila sam drugi zadatak. Ovaj put moram pronaći mjesto gdje ima ljudi, nije skupo i zatvoren je prostor.
Otišle smo u "B.P.". Bilo je apsolutno prazno sa nekoliko ćelavaca. Uputile smo se u "Plazu" gdje je sve podsjećalo na zimski vrt i vješanje po lijanama. Dospjele smo u "Sax" i kad smo preživjele prve šokove mogućeg plaćanja skupog upada i kad smo uvidjele da je sve u redu, ništa se ne plaća, otvorile smo prva vrata, pa druga, i ugledale mnoštvo malih ljudi u rasponu od 3 do 5 godina. Čak i jedna beba koja spava u kolicima. Uokolo puno razmrljanih ostataka torte i ponekog roditelja. Mislila sam da me bog kažnjava ili da sam prošla kroz neki vremenski procjep.
- Pa kaj to nije jazz klub, bio? - kažem.
Zrinka i Milena ne vjeruju očima, stoje, trepću, usporeno dišu poluotvorenih usta iz kojih samo što nije kapnula slina.
- Što je ovo? - pita Milena.
Priđe nam konobar i kaže da je ovo privatna zabava. Pitam ga gdje ima neka javna zabava, sa uzrastom od 24 godine pa nadalje, a on me uputi u "Melin", naravno.
Krenemo na drugo mjesto, negdje na Gornjem gradu, koje se nekoć davno zvalo "Točkica". To mjesto je posve zaključano i ne ostavlja nadu da će ga nekada netko riješite zle kletve. Čak i reklama sa natpisom izgleda isprano. Milena priča o San Francisku i brdima tamo, a ja o New Yorku i zabavi tamo.
Zrinka se polako ali oprezno, koliko se to može u visokim potpeticama, spustila u podrum "Cvjećarne". Otvorila je vrata i nakon nekoliko minuta promišljanja, ipak smo ušle unutra i vidjele gužvu, te brzo izašle van. Dob prisutnih nije bila odgovarajuća, od 14 do 19 godina.
- Idemo u "Sedmicu".- rekla je već nekoliko milijuna puta Zrinka. Spuštale smo se brdima San Franciska do "Saloona" i tamo vidjele "Hemingwaya".
- Gle, toga ima i u Opatiji.- kaže Milena
- Ajmo tamo.- kažem ja
- Ti si luda, pa to je za elitu.- kaže Milena.
Nisam ništa rekla jer pretpostavljam da je time mislila, kako to onda nije mjesto za nas. Hodamo Ilicom do Kačićeve i pogađamo u kojem ulazu je ranije živjela Ana. Razgovaramo o tome kako se nema gdje izaći i kako su sva mjesta depresivna. Dolazimo u "Sedmicu", sjedamo za stol, pijemo i razgovaramo o ljubavi, vezama, bivšim dečkima ali ne i o budućim.
- A ne, ne, ja se od sada pa narednih pet godina bavim sobom.- kažem
- Ma to ti je dosadno.- kaže Milena i okrene očima.
- Da. Grozno.- konstatira Zrinka i pogleda zamišljeno u stol.
Razgovor se odvijao s nekim dramatičnim pauzama i ponekad je Milena otišla od stola van u vežu ili wc ne bi li se javila na mobitel. Svakih pola sata zvao ju je dragi iz Rijeke. Zrinka i ja smo razmišljale o tome kako je život tlaka.
- Gle, nije važno gdje sam, nego kako se osjećam. Ne znam ni što bih u životu bila po zanimanju, a kamoli kako bi sebe definirala. Da mi je samo malo više novaca već bi znala što bih napravila. Kao da sam u nekom kavezu i hodam gore-dolje i to je svrha mog života. Pa onda kad napravim rezime, shvatim kako je jedino važno živjeti svake minute. To je kao da se mirim s time kako živim. Znaš? Od ovog večeras kad shvatim da nemam gdje izaći i nakon potrage za nekim mjestom gdje je ok. Shvatim da je tako i u poslu i u ljubavi. Valjda je onda to život. Ne? - održim jedan pozamašan monolog koji izbacujem iz sebe sa nekim kraćim promišljanjima.
Zrinka i Milena kimaju glavom i u jednom trenutku sve tri dotaknemo istu točku u kojoj shvatimo da je to tako kako jest. Bez obzira na sve, nama se nude druge mogućnosti jer onda ako nemaš ono što želiš baviš se drugim stvarima - vezenje, štrikanje, izrada makramea.
Sve je dobro što se dobro svrši, pa smo tako zaključile da nam trebaju dečki jer drugo se nema što raditi. Eto, valjda tako i na ovaj način ljudi završe u braku sa puno male dječice.

A joj.
Estera

P.S. Možda je to urota Hrvatske crkve da poradi na porastu nataliteta u Hrvatskoj, ukidajući svaku mogućnost zabave razumnim ljudima koji ne idu na koncerte zabavne ustaške glazbe i nedjeljne mise krvavog Isusa kojem se u naboju emocija skuplja slina u kutu usana i bježi mu glas u alt. A još manje idu na nogometno-partijske skupove na tribinama našeg skupog Maksimira, gledati intelektualca kako bježi za balunom. Čujte, s druge strane, bolje da se množe razumni ljudi a da se ostatak lako zapaljivih zabavlja, pa tako će valjda kroz tri-četiri naraštaja, ako opet ne bude rata, i Zagreb postati New York, ne po arhitekturi već po kulturnom sadržaju. Možda će tada neki bircevi ili klubovi raditi i nakon ponoći.