- Gdje je Rubens straa?- stojim sa mapom grada u ruci i gledam u nju. Hoda u zelenom frotir ogrtaču po dnevnom boravku i pokušava stišati bijes u grudnom košu. Znam, jer sad to osjećam. Obje se pravimo kako je sve potpuno u redu. Jače smo od ovih naših sitnih bjesnoća i ljubomorica koje samo što nisu prsnule iz nas u obliku zelene želatine, koja tjera suze u oči i teški kamen u želudac.
- Ovdje. Vidiš? Kraj Stads Park. Ha? Dobro. Znat ćeš do tamo doći sama, tramvaj broj 12 ide u tom smjeru. - kaže mi na australskom engleskom, ali osjećam onu nervozu u njenom glasu koja me sad tjera da se osjećam kao malo dijete. Tjera me da mislim da sam glupa, razmažena, cendrava.
- Ej! Super! Neće biti teško! - Izbacujem iz sebe sa smiješkom na licu, a radije bih ju pljunula ili joj stisnula jedan šamar da se prestane glupirati. Kao i ona meni, znam. Okrenem se i krenem kroz dnevni borak do izlaznih vrata. Otvorim ih i dobacim neki pozdrav, previše sretan. Zatvorim vrata, krenem stepenicama dolje. Bijesna. Ona otvori vrata i potrči za mnom stepenicama - Hej, smokva! Uzmi za put, znam da tebi uvijek treba šećera! - govori mi i visi niz gelender, tako da joj se šlafruk rastvara. Izviruje joj roza spavaćica, a kosa joj pada preko lica. Drži u ruci čokoladice "Merci".
- Ne, ne treba. Izdržat ću. - kažem i teatralnim kretnjama prekrijem lice kao u nijemim filmovima.
- Neeeeee, uzmi. Put je dug i opasan. - kaže ona vraćajući mi igru.

Propnem se do nje preko gelendera, što je laka radnja za zgrade uske flamanske arhitekture. Uzmem čokoladice, ali onaj osjećaj nekog tupog nepovjerenja je u meni i oštro me kolje. Kao kad sam bila mala i posrala se u koprive, dok smo brali trešnje. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj svraba, peckanja, koji me izluđivao. Pogledam ju u oči i ona gleda u moje. Kao da traži neko odobrenje ili oprost. Ne znam, ali nije posve iskrena i to osjećam. Shvatim da je u pitanju emotivno stanje, koje smo imale prije one napete atmosfere i svađe od jučer, danas nakon svega toga. Ne dobiva više onoliko iskrenih emocija od mene, to ju smeta. Povrijedila me. Više joj ne vjerujem.

Jučer, u tom trenutku, ona je bila ništa drugo nego sebična. Htjela je biti vrijednija i pametnija, potražila je nešto što će me povrijediti. Kopala je sve dublje i dublje, pucale su moje arterije tolerancije, rasla je neka mučnina. Ponovo sam se sjetila svih onih ljudi prije, stvarala je strah za one poslije nje, koji će se ponašati upravo ovako. Prije svega, bili smo iskreni prijatelji, ili sam to bar bila samo ja.

Gleda me i smješka se. Nada se povratku u neke sretnije trenutke. Namignem joj i podignem obrve, iskrivim lice a iz mene miriše zloća. Ona se uozbilji, a ja joj mahnem i otrčim stepenicama dolje, prema izlazu na svjetlu ulicu.
Hodam ulicom i gledam Marokance, koji hodaju u svojim nošnjama. Dvojica razgovaraju, bace pogled na mene. Skrenem pogled pred sebe i stavim slušalice wallkmana u uši. Stisnem u džepu play. "I suffer rock", dEUSI, po ne znam koji put ta pjesma. Želim naučiti svaku riječ, svaki ton te pjesme. Znam što pjeva i znam o čemu govori Tom Barman. Sve što mi sad treba je vlak, da ponovo sanjam, očekujem i osjećam onaj miris avanture, novih ljudi u mom životu. Želim opet one slutnje, nagađanja, osjećaj latentne ljubavi između mene i mojih prijatelja. Ljubav. Želim ljubav, hodam ulicama Antwerpena i osjećam posljedicu najiskrenije ljubavi. Boli. Ne znam trebam li se tako osjećati. Možda nisam normalna. Pretjerujem li ja u svojoj ljubavi? Prolazi dečko na motoru, okreće glavu za mnom. Moje oči su crvene, gutam slinu, ali sve što želim je eksplodirati, rasuti svoju štitnjaču po njegovoj kacigi. Vidjeti svoj mozak ispod njegovog kotača i gledati komade arterija kako vise sa volana, a crijeva i želudac iz kojih kaplje zelena slina i crna krv njišu se na retrovizorima.
Skine kacigu i nasmiješi mi se, pita me nešto u stilu želim li se provoziti s njim na motoru. Pogledam ga iskosa i izbeljim. Ni on ne razumije moj bijes. Bolje da se ne približava, mogla bi ga rastrgati i pojesti, rastopiti u želučanoj kiselini, glasno podrignuti i ostatak dana provesti sretno.

Estera lomna u struku i srcu.

P.S. Kako se vi osjećate na ovu temu? Pišite mi sve vaše osjećaje i recite mi pretjerujem li?