Glazba - Internet MONITOR  


« na početak   « povratak

Glazba
Album tjedna
Recenzije
Nikad čuo
MP3 singl

Monitor
Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Monitor u Vjesniku

e-mail
glazba@monitor.hr

 
  Keane: Prestali smo komunicirati poput prijatelja, već smo postali nekakvi poslovni partneri

Sa samo jednim albumom, 'Hopes and Fears' iz 2004., Keane su dosegnuli vrhove top lista, odsvirali neke ogromne turneje, a i, što je najbitnije i prilično znakovito za britanski bend, paralelno s domaćim tržištem pokorili su i ono američko. Tokom tog uspona dobili su naljepnicu "novi Coldplay", odsvirali jednu turneju kao predgrupa U2 te prilično brzo ušli u studio i pripremili novi album 'Under the Iron Sea' koji je objavljen upravo ovih dana. Na Rock am Ring festivalu u Njemačkoj nastupili su kao jedan od glavnih bendova druge pozornice, a po osiguranju i cijeloj strci koja ih okružuje, jasno se iščitava da su Keane trenutno zlatna koka za svog izdavača koji ih s pravom mazi i pazi gdje god da ovi krenu.

Mario: Kako to da ste tako rano ovdje, a svirate dosta kasno večeras?
Richard: Jučer smo bili na Rock Im Parka, tako se zove zar ne? Tako da smo odmah nakon njega krenuli ovdje, imamo dosta promotivnih obaveza te smo stoga cijeli dan ovdje unutar backstagea.
Mario: Kakav je bio Park?
Richard: Jako dobro, zanimljivo, malo čudno čak rekao bi. Jako prljavo, ogromna livada, lagani vjetar i kišica, tako da je bilo masu prljavštine i prašine po svuda u zraku, čak i na pozornici.

Mario: Dok pričamo album upravo treba izaći, ovdje u Njemačkoj biti će sutra u trgovinama.
Richard: Da, konačno je sve spremno.
Mario: Malo mi ga usporedi s prvijencem, kakav je u odnosu na njega i gdje su Keane krenuli na novom albumu?
Richard: Uf, svakako je dosta drugačiji. Neki ljudi jako će se iznenaditi, no mi smo slijedili svoje srce i rezultat toga je ovaj album. Ja bih rekao da je dosta mračniji, bez ikakvih kompromisa, zvuk je dosta raznolikiji, ima dosta eksperimenarata sa zvukom, a i tekstovi su ovoga puta dosta osobniji, mračniji i u neku ruku rekao bih čak i ružniji.

Mario: Reci mi malo o tom eksperimentiranju sa zvukom, jer ipak za rock bend imate prilično neobičnu postavu instrumenata.
Richard: Da, upravo smo zbog toga htjeli malo promijeniti pristup instrumentima, da ne upadnemo u neku šablonu već na drugom albumu iz koje bi nam poslije bilo jako teško izaći. Naravno da pritom mislim prije svega na klavir te na njegovo tretiranje za vrijeme snimanja. Htjeli smo skinuti cijeli taj neki veo klasičnosti koji taj instrument nosi i učiniti ga prljavijim, rokerskijim. Uvijek se na klavir gleda kao na nešto sveto, lijepo, koje se drži po strani i ne barata njime svatko. A gitara je nešto što svatko može uzeti u ruke, razbiti ju više puta na stageu, raditi s njom šta god želi i kako god želi. Upravo smo to htjeli sada učiniti s klavirom te smo ga provlačili kroz gomilu starih efekata i pedala, modulirali ga na najrazličitije načine i odnosili se prema njemu kao prema velikom, živom, prljavom instrumentu, koji je spreman da izađe iz one svoje klasične forme kroz koju su ga svi naučili slušati. Ima nekih zanimljivih rješenja na albumu, nadam se da će se ljudima svidjeti.

Mario: Spomenuo si i nešto mračnije tekstove, a nešto u tom smjeru već sam i čitao u najavama albuma.
Richard: Pa, nekako cijeli feeling ovog albuma nije onako bezbrižan i melodično pitak poput 'Hopes and Fears'. Znaš, dosta nam se toga dogodilo unazad dvije godine i mislim da smo svijet počeli gledati malo drugačijim očima. Prije svega mislim tu na odnose unutar benda. Oni su se jako promijenili otkada smo postali popularni. U početku to negiraš jer se toliko toga događa oko tebe da nemaš vremena sjesti na sekundu i razmisliti o svemu, o životu oko tebe i tvojoj ulozi u njemu. Prestali smo komunicirati poput prijatelja, već smo postali nekakvi poslovni partneri koji se nalaze unutar neke velike mašinerije. A mi nismo na to navikli. Mi smo prijatelji praktično od najranijeg djetinjstva te smo uvijek sve dijelili i o svemu najotvorenije razgovarali. Ovo sada sve nas je pojelo, razbilo je to neko prijateljstvo koje smo imali. Dosta pjesama osvrće se upravo na tu situaciju u kojoj smo se našli. A ima tu onda i općenitih tema - nasilja, ratova, globalnih stvari koje nam se ne sviđaju i koje čine od ovog svijeta jako ružno i nesigurno mjesto.

Mario: Vjerojatno je pritisak na snimanju bio dosta velik, s obzirom na strašan uspjeh prošlog albuma. Je li taj pritisak bio veći sa strane, od izdavača ili managementa, ili od vas samih?
Richard: Definitivno od strane nas samih. Pritiska iz vana uopće nije bilo. Osobno mislim da pritisak izdavača postoji kada bend krene nizvodno, kada se određenim albumom želi vratiti na stare staze, kad financijski postane teret izdavaču. Kod nas to nije slučaj, barem ne još. Mi smo objavili jako prodavani i slušani prvi album te imamo puno potporu izdavača da nastavimo onako kako sami mislimo da je najbolje. Upravo zbog toga pritisak dolazi od strane samih članova benda jer smo htjeli dokazati da prvijenac nije slučajnost, odnosno da se razvijamo dalje te da možemo snimiti još bolji album.
Mario: Jeste li uspjeli u tome?
Richard: Vjerujem da jesmo, no čut ćeš i sam.

Mario: Dugo godina američko tržište bilo je na neki način začarano za američke bendove. Ni Oasis ni Blur, a manje bendove poput Supergrass da ni ne spominjem, nisu uspjeli napraviti neki veći posao tamo. No u zadnje vrijeme mi se čini da britanski bendovi ipak prolaze puno bolje tamo, prije svih Coldplay, Gorillaz pa i vi. Što misliš da je ključ?
Richard: Sve ovisi koliko nešto doista želiš i koliko si se za to spreman žrtvovati. Problem je, ne samo kod odnosa britansko - američko tržište, već i inače, što bendovi strahovito narastu na nekom teritoriju te im nije jasno da postoje tržišta gdje za njih nitko ne zna i gdje cijeli taj rudarski posao trebaju raditi ispočetka. Tako je slučaj i s britanskim bendovima. Britanski tisak radi strašne kontra-usluge mnogim bendovima. Kod nas zvijezde nastaju preko noći, mnogi bendovi postaju spasioci rock 'n rolla i najavljuje ih se poput najvećih dostignuća glazbe. I prodaju mnogo, mnogo ploča. I onda odu odsvirati američke turneje gdje nikoga nije briga, gdje prodaju desetak ulaznica po gradu, tu i tamo im se sredi poneki intervju, ne čuju svoje stvari na radiju... Sve ih to slomi, vraćaju se kući u tu sigurnost gdje je sve naizgled sjajno te se ne trude raditi na dijelovima svijeta gdje neće netko tek tako napraviti od njih mega zvijezde.
Mario: A kako je tekla vaša američka priča?
Richard: Puno rada, truda i odricanja. Mi smo odlučili da nam je to tržište strašno bitno jer smo osjetili da postoji veliki broj ljudi tamo koje zanima ova glazba te da treba doći do njih. Mi smo s prvim albumom odradili 5 američkih turneja. Pet turneja, to je doista mnogo. Prvi naši odlasci tamo bili su prilično mizerni. Doma u Engleskoj punili smo dvorane, imali sav luksuz ovoga svijeta, imali najbolje uvjete za rad i svirku, prodavali puno albuma i ulaznica za koncerte. Iz takvih uvjeta otišli smo u Ameriku u mali kombi, kružili po malim polu-praznih klubovima i sve stvarali ispočetka na neki način. Ali samo tako se tamo može uspjeti. Jer tržište je ogromno, konkurencija strašna i trebaš se na neki način nametnuti, probiti svoju glazbu do ljudi.

Mario: Pročitao sam na netu negdje da si diplomirao zemljopis te radio na BBC-ju neko vrijeme. Jesu li to i dalje stvari kojima bi se bavio da Keane nisu ovoliko narasli?
Richard: Tko zna, nisam nikada imao neki plan. Bavio sam se u životu stvarima koje su me zanimale u tom trenutku. S vremenom je bend tako narastao te se, naravno, pokazalo da je cijeli moj fokus stalno na Keane, a financijski više nije bilo potrebno imati poslove sa strane (smijeh ).
Mario: Očekuješ li da novi album ponovi uspjeh prvijenca, i je li tako nešto uopće moguće?
Richard: Ne znam, niti se ne zamaram time. Mnogi kažu da je takav uspjeh teško ponoviti, no mi idemo dan po dan pa ćemo vidjeti. Nove pjesme smatramo jako dobrima te ne vidim razloga da se ne svide i našim fanovima.


Razgovarao
Mario Grdošić
mario.grdosic@gmail.com

27. lipnja 2006.

Copyright © 1996. - 2004. Internet MONITOR
 
 
Linkovi:
Službeni site

'Hopes And Fears'