|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
||||||||
|
AQUALUNG: 'AQUALUNG'
(B-Unique/Warner/Dancing Bear; 2002.) 
Matt Hales je vrsta čovjeka koji ne može biti dovoljno pristojan i uviđavan. On daje sve od sebe da ne bi nekog negdje povrijedio, a ujedno je i pun ljubavi. A najveći mu je problem u tome što on ima u sebi više toga za dati nego što mu netko može pružiti pa je usamljen u svom svijetu kojeg razumije, ali mu ne pripada. Muči ga i to što kad ima to što bi htio onda se boji svega što mu se može dogoditi jer ne može vjerovati i uživati nego nosi uvijet taj strah od stvari koje ga plaše i žaloste. Njegova ljubavna epopeja su vječni strahovi od samoće i razočaranja. On se trudi imati lijepe stvari, ali ne može si dopustiti da ne zna kako one nekad svrše i da će, što mu bude bolje bilo, to dublje pasti. Da ikako može svirati tišinu i prenijeti sve osjećaje koje ima i da može sve reći, a da ništa ne kaže Hales bi to prvi tako napravio jer se boji da će ponekoga svojim čudan-i-prekrasan konceptom glazbe usmjeriti kamo ne želi. Što god da krene uraditi, kamo god da se umjeri osuđen je na neshvaćanje. I bez imalo ironije zbog svog samopropitivanja ozbiljno nakon 45 minuta albuma zapita se "Is it better never to start / Then to bear the pain / Of Having To Stop" u zatvarujućoj 'Halfway To The Bottom'. Zato ne zna ni treba li progovoriti jer misli da ga nitko neće čuti. Kao da povremena bol nije dobra prilika za pražnjenje akumulatora samoće i pesimizma. I baš tada je glazba najbolji prijatelj jer ima najbolje uši za slušanje i najugodnija usta za pričanje. Nešto kao zrcalo koje ima osobnost. Hales ima problema s tim što dok on stoji pod kišom tih svojih nesigurnosti vrijeme prolazi; ne vrijeme u životu, nego pretjerane sekunde u pjesmama. Zato mu previše njih završava toliko dugo i neodlučno da vidim armije odlutalih slušatelja dok on pokušava nacrtati svoj portret koristeći samo crnu i bijelu. Tko mu je kriv što ne može osjećati sreću nego samo zna za nju i svjestan je da ju ima, ali ne želi si dopustiti da ga nesreća dočeka nespremnog. Treća mu ostaje ipak vjera u sebe ("This is just one of those lonely nights / The good times gonna come", 'Good Times Gonna Come') i ono što mu mogu dati drugi ("Thought you'd never be mine / I thougth I was wasting my time/.../I can't believe it's true that you're here by my side"; 'Can't Get You Out Of My Mind'). Aqualung je ona vrsta glazbe koja je preprazna da ju se sluša samu, nego nakon što ona da dio sebe i dobije nešto nazad tek tada nastaje kemija, inače može biti najviše neka podloga (a šta ste očekivali od benda koji je nastao kroz reklamu za novu Bubu?).
Mada je Hales imao bogato glazbeno sazrijevanja - karijeru je započeo skladajući službenu školsku pjesmu s 14 godina, da bi koju godinu poslije studirao kompoziciju, a već sa 17 godina dana ravna 60-članim orkestrom koji je izvodio njegovu skladbu. Ali osnovati i održati rock bend nikako mu nije išlo za rukom - Ruth su mu se raspali nakon jednog albuma a The 45's nakon dva singla - nego se držao svog doma gdje ga je čekao klavir pored kojeg je spavao kroz djetinjstvo. Kad mu se vratio poslije propalih bendova počeo je nastajati Aqaulung na njegovim tekstovima i glazbi, a onda i produkciji, da bi mu tek ponešto pomogao brat Ben. Kad je klaviru dodao glas imao je već skoro gotovi album. Samo je još dodao električne gitare na jednoj pjesmi, gudače tu i tamo te ponegdje malo poluumjetnog ritma i svijet je bio spreman za još jednog samog muškarca za klavirom. Za razliku od Cavea nitko mu ne unosi nemir u tugaljive pjesmice, a od Davida Graya je puno nesigurniji.
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
|||||||
 |
|
|
|
|
