|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
CHILDREN OF BODOM: 'HATE CREW DEATHROLL'
(Spinefarm/Universal/Aquarius; 2003) 
Dok čekamo Metallicu da se smiluje nad dobrim ukusom i opet počne snimati glazbu slušanja vrijednu (a ja se pribojavam da će im nova spika biti tek produžetak sad već 10 godina trajajajućeg cijeđenja novca jer ih takve kakvi su postali s Load-, Re-, Grg-, Symph-albumima više nitko ne bi slušao pa igraju na kartu nostalgije), dolaze novi klinci koji znaju šta je dobar metal i jašu tu distorziranu munju kao u najboljim danima osamdesetih. Children Of Bodom su se isto prodali. S male izdavačke kuće preuzeo ih je veliki Universal i objavio im treći album 'Hate Crew Deathroll'. Počeci ovog finskog peterca na albumima 'Follow The Reaper' i 'Hatebreeder' sirovi su i lagano okrenuti black metalu, vokal je nepotrebno i suviše grub, a produkcija zamućena i nikako nije pomagala muzici. Ono najbolje kod benda bili su muzičari. Što se savršeno vidjelo na 'Tokyo Warheart - Live In Japan' kad su izludili Đapaneze premoćnom svirkom i tsunamijskim zvukom. 'Hate Crew Deathroll' je prvi njihov album za Universal, napokon je prikladno sjajno produciran i dostojan benda koji već godinama vodi novi val trash-metala i sada su na vrhuncu (samo u rodnoj Finskoj prodali su u prvom tjednu 50 000 primjeraka ovog albuma, koliko u Hrvatskoj, koja broji približno isto stanovnika, u puno dužem razdoblju uspije eventualno Thompsonu). Ovime će osim Amerikanaca, koji su zadnjih godina suzili metal glazbu na neviđeno uske okvire, napokon među velike metal bendove doći i neki Europljani, mjesto otkud je ta glazba potekla i gdje je u tim smiješnim osamdesetima preživjela. Children Of Bodom zvukom su sada i zbilja točno u sredini trokuta svojih najvjerojatnijih uzora i najvećih legendi ove glazbe Slayer-Metallica-Iron Maiden. Od speed legendi su preuzeli tu brzinu i oštrinu zvuka, od trash pionira relativnu složenost pjesama i smisao za dramaturgiju, a od prastarih heavy Britanaca melodičnost. Sympha ima dovoljno malo da ne razvodnjuje ovu ratničku muziku, a tu i tamo se čak osjeti utjecaj istočnoSAD-ovske tattoo&piercing hard-core scene. Treća Djeca Bodoma su heavy-trash u najboljem izdanju benda koji je sačuvao integritet i dobio zvuk kakav zaslužuje da bi svijet napokon shvatio koliki su kraljevi. Okej, vokal je i dalje tek podnošljiv, ali zato imaju ogromne, lavinske rifove i kraljevske solaže, a već dugo nije bilo nečega uz čeg je bilo tako zabavno uhvatiti air-guitar u ruke pa podići prašinu i adrenalin do stropa. Bas je neprimjetan, mada je očito koliko sve sjedi na njemu, bubanj brz i neumoran, a klavijature daju lagani simfo tač potreban u ove dane zahtijevanja pjevnosti. COB se ne zamaraju previše tekstovima, mada imaju lucidnih trenutaka poput "What if there ain't no tomorrow.../There wasn't one today" iz 'You're Better Off Dead' ili "A foot away from you is like a bit closer to heaven/Then again it's like being needled 24/7" 'Needled 24/7'. Na ključno mjesto su stavili citat Patricka Batemana koji poručuje kako nama želi svoju bol.
Kako čujem, ubojica djece s jezera Bodom nije uhvaćen. No, koliko vidim po naslovnici, preselio se iz pitoreskne hladne prirode u metropole što neboderima prijete nebu. Borba odavno nije zvučala ovako primamljivo.
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
