|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
||||||||
|
GOLDFRAPP: 'BLACK CHERRY'
(Mute/Dallas; 2003.) 
Teorija penjanja na planinu kaže da u dnu planine želiš doći na vrh čime je iščekivanje lansirano. Što se više penješ uz planinu iščekivanje je veće, strpljenje manje, a želja za vrhom postaje neurotičnom. Kad dođeš na vrh iščekivanje je nestalo, strpiti se više ne moraš, ostaje sjećanje na želje. Vrh uvijek upropasti sve. Možeš se samo spustiti dolje. I probat s nekim drugim vrhom. U enciklopediji pod kategorijom najneoriginalnijeg benda kojem je to najmanje spočitavano stoji Goldfrapp. Britanski dvojac (Alison Goldfrapp i Will Gregory) iza ovog benda dvijetisućite je objavio album 'Felt Mountain' koji je besramno kopirao Portishead, no tada ovi stari trip-hoperi nisu imali nikakvo izdanje na puškomet uha pa je bilo kakva zamjena dobro došla. A istina je i da su Goldfrapp imali tu hiper-paranoidnu, prirodom-preplašenu, genetički-modificiranu sumornu glazbu, puno melodija i sjajan naziv benda da su bili slušljivi. Još su nekako imali i auru nedostupnih čudaka, što je dosta za prosječan prvi album. U ove tri godine bend se zagubio u vremenu - u dalekoj budućnosti i malo manje dalekoj prošlosti - i odatle objavio 'Black Cherry'. Kilometrima ecstasyja daleko od prvijenca, albumom 'Black Cherry' vlada zvuk osamdesetih (čak i Fred 'frigin' Durst je pokrenuo ejtiz projekt), euro-pop i elektrotrash produciran u maniri 2113. - 'Crna trešnja' je veličanstveno hladna, sintetička osam puta više od stiropora, prokleto savršena za kakav hiper-futuristički meki pornić. Uglavnom pjesme funcioniraju tako da imate posve jednostavan ravan plesni beat, jeftini elektroidni prizvuk koji imitira smisleni sempl, i nekakvu natruhu melodije skrivenu iza mističnosti. Jedino što još drži vodu je Alisonin glas, i dalje seksipilan kao noći u plavom satenu, a u boljim slučajevima Golfrapp na 'Black Cherry' izdaleka zazvuče kao Air iz vremena dok još nisu osnovani. Od tekstova nisam očekivao ništa posebno; rijetko su razumni kao "All my world in one grain of sand and U own it" iz 'Black Cherry', a uglavnom nebulozni i glupo impresionistički kao "Golden new world/Rain clouds, mountains ride my pony" - 'Hairy Trees'.
Odavno nisam slušao nešto ovako promašeno. Kao da netko na vrhu planine predloži - "ajmo još jednom!".
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
|||||||
 |
|
|
|
|
