|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
||||||||
|
MASSIVE ATTACK: '100TH WINDOW'
(Virgin/Dallas; 2003.) 
Što više slušam '100th Window' to ga manje smatram albumom, a sve više sredstvom za ispunjavanje određene funkcije. Imate prosječne albume koji nisu savršeni za svaku situaciju, ali nisu ni neprimjereni većini situacija nego u najgorem slučaju mogu proći ili, u boljem slučaju, mogu biti cement za spajanje udaljehih ljudi. To nije slučaj s novim Massive Attack, albumom o kojemu se pričalo i najavljivalo toliko koliko i nema apsolutno nikakvog smisla za ljude kao društvena bića. To je album za pojedince, za slušanje na samo i za dijeljenje ni sa kime. To nije album koji spaja, koji na razini koncepta stvara neko zajedništvo nego je grozomorno osamljen, dalek, mračan, nepristupačan, čak i mizantropičan (borili se MA protiv tog rata ili ne, svejedno je). I mada s vremenom shvaćam da za Massive Attack nije ni imalo smisla raditi išta drugačije u ovom trenutku, jer svirati napušeni dug reggae bilo bi prenaivno i predjetinjasto, klasičan tisućudevestodevedesetpeta trip-hop bi bilo samoubojstvo i glupo, a odrasli intelektualni bijes funkcionira samo ako uz njega ide i iznenađenje; dakle samo jednom. Znači, bilo koje vraćanje unatrag nije dolazilo u obzir, a da i ne govorim o tome koliko se članstvo benda osulo otkako je nastao pa to više nije bilo ni izvedivo. Zato razumijem zašto je '100th Window' morao zvučati kao hiperdigitalan spori future jazz s manje ljeta i više magle. Ali jasno mi je i zašto i ovaj bend kreće u ladicu onih o kojima se govori u prošlom savršenom vremenu. Jer, '100th Window' zbilja jest dosadnjikav, razvučen i zvukom strašno uzak; zato se cijeli svijet i treba urotiti kako bi omogućio pravu situaciju za njegovo slušanje i onda uživanje (noćni pogled na tvornička postrojenja Kutine jedna je od rijetkih). A to je strašna boljka za neku glazbu - da ograničuje sama sebe do te mjere da više nije glazba, nego zvuk nečega, odjek koji je nastao na nekom mjestu u neko suludo vrijeme i nema ništa univerzalno nego je samo zapis koji ima početak i kraj.
Polazna ideja ovog albuma je kolektivna paranoja od svega što nas okružuje, svega što radimo, čime se koristimo, što koristimo, što pričamo, što gledamo i - što onda na kraju gleda nas. Utjelovljenje te bojazni je Internet koji pruža pogleda u doslovce u sve dijelove svijeta, ali zauzvrat dajemo svoju privatnost jer smo mi dio tog svijeta i po definiciji smo i mi promatrani kroz taj stoti prozor. Zato i album zvuči tako kao da njegovi autori ne žele dati ništa od sebe, ništa razotkriti i podijeliti, nego daju tek natuknice, eventualno šifre za otvaranje. Ali okrugli komad plastike koji se zove CD nije logaritamske tablice nego zabava i prosvjećenje (ako ste baš zahtjevni), a onda ovakva ideja ima smisla eventualno kao knjiga. Ovako je bizaran uvid u dušu nekog tko ne želi ništa pokazati i hoće izreći nešto važno bez da išta kaže.
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
|||||||
 |
|
|
|
|
