|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
||||||||
|
MESHUGGAH: 'NOTHING'
(Nuclear Blast; 2002.) 
Kad su se pred kraj prošle godine počele podvlačiti crte pod njenim dosezima zaključeno je da je bila navodno očajna za izdavaštvo metal glazbe. Ono što je bilo istaknuto kao vrijedno bili su ili nepoznati metal bendovi ili granične pojave - albumi koji su više u emo-coreu, a manje u mahanju glavom. Na tim se listama nisu baš često pojavljivali Meshuggah, vjerojatno zato što su Europljani i zato što im je glazba prilično teška. A istina je da su oni među rijetkima koji drže vodu na metal sceni. Meshuggah su peterac iz Švedske koji svira već petnaest godina objavivši do ovog, tri studijska albuma i niz EP-eva, a najveći komercijalni uspjeh postigli su svirajući kao predgrupa Machine Head i Tool te lani na putujućem festivalu Ozzfest što bi im moglo preokrenuti karijeru; ako se kojom nesrećom ne raspadnu. Razlog zbog kojega CD Meshuggah nije u svakoj poštenoj metal kući je taj što sviraju neobičniji metal s mnoštvom dijelova, nabijen rifovima, a sve skupa je i poprilično mračnjikavo i teško slušljivo. Kad su krenuli s karijerom nadovezivali su se na heavy bendove iz osamdesetih, da bi se ubrzo prebacili na još žešći zvuk i usmjerili su se na industrial i jako mračan zvuk. Danas, na svom četvrtom albumu 'Nothing', sviraju premoćan math-rock koji počiva na dubokim inženjerskim rifovima odsviranim na gitari od osam žica. Svaka njihova pjesma je vrelo rifova, Marten Hagstrom i Fredrik Thordendal sipaju ih kao da im život o tome ovisi - a svaki od tih rifova je jasan i kratak, isproduciran skalpelski čisto, bez jeke i zamućivanja. Preko takve proračunate gitare premazane su solaže - starinske, heavyjanerske i nostalgične. Mjesto im je točno tamo gdje rifovi postaju ledeno hladni i mašinski. Drugi najvažniji instrument je bubanj - hladni švedski drvosjeća Thomas Haake završit će u životu kao jazz bubnjar, ali zasad je samo bubnjar s metalom u rukama i jazzom u duši pa mu je sviranje jednostavno i repetitivno, ali bogato.
53 minute albuma 'Nothing' (nemojte da vas naziv zavara) je prepuno usklađenih dijelova poslaganih u ogromnu livadu zvukova koju treba tjednima istraživati, a zbog raskoši zvukova jednostavno je ispočetka nemoguće išta pohvatati. Treba se opako potruditi ako hoćete uhvatiti trud kojeg su Meshuggah uložili napravivši od pop albuma metal-simfoniju. 'Nothing' se, jednostavno rečeno, iznimno polako otvara, ali zato početni napor preraste kod 'Obsidian' u instrumental uspavanku za bijes, s 'Rational Gaze' dobijemo Panteru i Sepulturu iz najboljih dana u jednom, a 'Straws Pulled At Random' opisuje što je to veseli metalski ples. Za dugo sjećanje.
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
|||||||
 |
|
|
|
|
