|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
||||||||
|
NIKOLA VRANJKOVIĆ: 'ZAOVDEILIZAPONETI' CD i knjiga (Samizdat; 2002.) 
Nakon beskrajnog tumaranja po nepreglednim Block Out poljima, umoran i rezigniran, ali odlučan u svojoj namjeri, Nikola Vranjković, tekstopisac, kompozitor i aranžer kultnog beogradskog sastava, publikovao je prvi kantautorski album. Mnogi su iščekivali taj projekat (prije svega muzičari, jer je njegov pečat "ovjerio" mnoga "tuđa" izdanja), sa željom da vide da li je, i koliko, pobjegao od zvuka matičnog benda. I ja sam spadao u tu skupinu, čak bio i prisutan dok se album porađao na osmom spratu u sobi sa akvarijumom. Nije bilo puno drugačije. Bilo je skoro isto. Atmosferom, ne instrumentima. Na CD-u koji je sastavnim dijelom knjige-prvijenca N.V. (nije bio samostalno u prodaji) preovladava akustičarska forma, kao i ono što bi se kod Dylana nazvalo poluelektričarskom. Po principu "jedan naspram svih", "with a little help of my friends" Vranjković je uletio u eksperiment igranja sa samim sobom, istraživanja tragova koje su ružni događaji što su za nama ostavili u njegovom pijesku. A pijesak, mek i raskošan. Akustična gitara i "suvi" glas izvanredno pocrtavaju sive beogradske pasaže, pjesme se smjenjuju gotovo neprimjetno, pa se stiče utisak da je sve, u stvari, jedna pjesma ili jedna pozorišna predstava, podijeljena na raznorodne činove. Vranjkovićeva monodrama odsvirana i otpjevana "kao da ceo svet spava". Ono što plijeni je jednostavna, ali efektna produkcija, kristalni zvuk akustične gitare (ko ne zna na njoj da svira, džabe mu sva pomagala), uvođenje pravih instrumenata u pravo vrijeme (Vitasovog klavira, pravih a ne sintetizovanih gudača, te Kojotovog "povećerje" trombona), a sve u funkciji osmišljavanja slika nagomilanih iznutra. Ako kod Block Outa dominira gusta, teška atmosfera tame, naročito podcrtana Vranjkovicevim (električnim) gitarama, ovdje je tama veselija, ispunjenija zvukovima, ovdje se autor raduje tami, jer s njom iznova tvori koloplet u igri cija pravila sami izmišljaju. Depresija, dakako, ali kreativna depresija, nizanje pitoresknih slika ("Kosa crvena kao sveža krv / K'o zemlja kad drhti na sekund pre smrti"), detalji brižljivo brušeni ("Svetlost na mome dlanu"), priča o usamljenom revolverašu u avetinjski praznom gradu... Ljubavna poezija? Da, naravno. U Vranjkovicevom opusu najogoljenija do sada. Nikada to tako eksplicitno nije pokazivao, njegove su emocije bile uvijek alegorijski prebacivane na imaginarnog glavnog junaka i junakinju. ("Ja i ti, mi smo život glumili"). Možda iz cjeline iskaču vijatovljevski postavljene 'Mali pas' i 'Obolenjce', zezarije - stupidarije na zadatu temu (bez njih bi ocjena albumu bila čista petica, a sa ovom zadrškom profesor bi s lakoćom upisao jedno "minus"), ali da nije njih, onako besmisleno apsurdnih, manje bi do izražaja došli takvi dragulji Vranjkovićevog rada kao što su 'Svako putuje za sebe', 'Armatura 2', 'Bar na kratko' i narocito floydovski oplemenjena i aranžirana 'Sretenje. CD (soundtrack knjige?) zatvaraju (opet Floydi) zvuci Beograda "na tri minuta od Slavije", u kolažu 'Nekropolis'. Ovim je albumom Vranjković definitivno pokazao kako solo albumi treba da izgledaju. Ovim je albumom Vranjković definitivno napravio svoju 'Nebrasku. 
Željko Milović
Uloga poezije sagledana u stvaralačkom, ali i čitalackom kontekstu, veoma je široka i različita. Njeno svođenje na puki stvaralački napor, usmjeren ka zabavljanju i oduševljavanju čitalaštva, oskudno je i svakako nedostatno. Isto tako, ostajanje u ravni estetskoga dojma, koji predstavlja osnovnu kategoriju čitalačke recepcije, čini poeziju pukim zanatom, gdje se ritam i metrika ispostavljaju kao dva osnovna oruđa, kojima ovaj esnaf podmiruje duh i potrebu čitalaca. U vremenu i svijetu koji živimo, i u kojem, sve manje, nalazimo smisleni poredak, poezija i literatura dolaze upravo u takav položaj. Merkantilni duh epohe govori i živi jezikom pijace. Kreativnost pjesnika i pisaca uopšte, hrani se tiražnošću njegovog rukopisa. Reklama i prodavnica vide literaturu kao i svaku drugu robu. U takvom poretku sve je manje mjesta, ako ga uopšte ima, za drugačiji doživljaj poezije. Kada je u pitanju rock poezija, kao poseban stvaralački diskurs, tradicionalna književna teorija u nas obično je ostajala u domenu pukog evidentiranja ove pojave ili razvrstavanja u podžanrove ili, što je još češći slučaj, u subkulturnu pojavu. Prema izgrađenim vrijednosnim sudovima tog vremena, rock poezija nije mogla pripadati tzv. pravoj ili ozbiljnoj literaturi. Tek od vremena kada je beat poezija počela imati sve veći i jači upliv pogotovo među mladom i obrazovanom publikom, 60-ih godina u SAD, na poeziju muzičkih stvaralaca počinje se gledati drugačijom optikom. Sa mnogo više uvažavanja govori se o pojavi drugačijeg poetskog izraza koji odstupa od etabliranih normi i usvojenih standarda. Onda, kao i svaka druga pojava, i rock poezija počinje polako ulaziti u modu. Postaje dio "uvažene" literarne produkcije, koja se štampa i prodaje u milionskim tiražima. Isto tako, počinju izlaziti i prave antologije rok poezije. I tako se polako, ali sigurno prelazi u drugu krajnost, a to je da se sve i svašta proglašava rock poezijom. Tako se najobičniji stihoklepački pokušaji, tekstovi iz albuma, utrpavaju u rock poeziju, pa se od njih prave i antologije, zbirke, izbori... Tako je i danas, i kod nas i u svijetu, a kao da se toj osebujnoj hiperprodukciji ne nazire kraj. Nikola Vranjković, alfa i omega beogradske grupe Block Out, iako označen od kritike kao jedini autentični rock pjesnik na prostorima Srbije i Crne Gore, svojim poetskim prvijencem, kao da ne želi da bude dio usvojenog sistema i klišea rock aranžmana. Stotinjak pjesama iz zbirke 'Zaovdeilizaponeti', gotovo u svakom smislu prevazilazi granice usvojenih standarda u rock poeziji. Vranjkovićeva poezija, moderna i po poetskom utemeljenju i po jezičkom standardu, nastajala je u periodu od nekih desetak godina. To je vrijeme kada je srbijansko društvo, možda najdrastičnije osjetilo opšti balkanski besporedak. Zato stihovi iz ove zbirke, gotovo bez izuzetka, nose prizvuk tjeskobe, mraka, haotičnosti, pa u krajnjem i nihilizma. Otuda i ironijska intonacija, koja često preko verbalnog ekvilibrizma prelazi u sarkazam. "Pobegli ili poginuli / mnogi pravi i pogrešni / ili je nestalo mnogo pravih / ili je nestalo malo pogrešnih." Vranjković je pjesnik koji razmišlja i pjeva u kategorijama. Sirova i banalna leksika upotrijebljena je u pjesmama gdje je pokušao da ogoli stvarnost, da bez kozmetičkih intervencija prikaže njeno lice, te da o društvu čiji je dio, ali kome ne pripada, progovori pravim jezikom. Njegova poezija je protest, ali i drama nepristajanja. Uvjeren da je "levo seljačka stoka", a "desno gradske seljačine", Vranjkovic sebe vidi "između dva zla", kako "čeka adresu svog pakla". Upravo zbog toga odlučuje da se samodefiniše u tom poretku. Naravno, svjesno je sebi odredio ulogu rušitelja svih mitologiziranih vrijednosti, na kojima to društvo počiva, ma koliko one bile pogrešne. Sivilo beogradskih ulica, ali i sivilo polusvijeta u koji se pretvorio nekad kosmopolitski grad, boji i njegove misli i njegove emocije. Zagledan u vlasitu utrobu pjesnik se obračunava i sa pjesničkim tradicionalizmom kroz nepoštovanje ustaljenih normi jezičkog standarda. Međutim, njegovo namjerno kršenje zakonitosti jezika, transparentno je i naglašeno - još u samom naslovu ove knjige. Vranjkoviću ne treba zaklon za vlastitu nepismenost, kao većini rock pjesnika, koji svoje nepoznavanje gramatike proglašavaju autentičnim iskazom. Ne, ovdje je riječ o naslovu - 'Zaovdeilizaponeti' - koji i leksički i semantički naglašava društveni standard koji se pretvorio u duh kafane, buvljaka ili pijace. Štaviše, u gotovo svim pjesmama, on je u potpunosti ispostovao jezičku normu čime se želio izdvojiti iz, takođe, sivila pukih balkanskih epigona američke beat i rock poezije. Ova pjesnička zbirka nosi neponovljivi osjećaj depresije i pesimizma, ali i neke sizifovske opredijeljenosti da se ostane dosljedan i uporan u stalnom sukobu sa stihijom nekulture, malograđanštine, snobizma, truleži koja neumitno rastaće sve vrijednosti. Ako su, zapravo, one ikada i postojale. "Nedelja / ne jedem, ne pijem / smrdim, trulim, raspadam se / dišem / dakle - živ sam". Zbog toga se Vranjković okreće svom unutrašnjem svijetu, mislima i emocijama, praveći filter kroz koji dopire samo ono što odgovara njegovom poretku. U svojoj neobičnoj, razlomljenoj formi, stihovi koji su kao komadići mozaika ili kamenčići njegove kule zidanice nose izuzetnu ritmičnost, obojenu emocijom i snoviđenjem. Čak i tamo gdje je pjesma ostala nedovršena, neobrađena, više govori svojom sirovom snagom. Vranjković je i pjesnik ambijenta, kolorita ljubavi, njegov unutarnji grad je uskovitlan strašću i osjećanjem. Iako su mnoge od ovih pjesama zapravo tekstovi za muziku, svojom ritmikom i formom kao da ne pripadaju tom žanru. Vranjković je uspio da svojoj poeziji udahne sasvim drugačiju boju i intonaciju. Veoma neobičnu, egzotičnu i sigurno jedinstvenu u poeziji ovih prostora. 'Zaovdeilizaponeti' je zbirka pjesama koje sigurno zaslužuju mnogo više od toga da budu prateći dio manje ili više kvalitetnih i uspješnih muzičkih aranžmana.
prof. Suljo Mustafić
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
|||||||
 |
|
|
|
|